Ivana Erhardt Draganić: Djelić sekunde dijeli nas od ovozemaljskog i prelaska na drugu stranu!

„Ljudi iluzije su opasni ljudi. Jer nemaju nijednu manu.“, dijalog iz filma Sabrina. Od takvih si ljudi usamljen. U njima vidimo ono što nama treba, ono što mi nosimo u sebi, ne vidimo iza te iluzije dalje, iza zavjese, sve je plošno, nema dubine. I usamljeni smo. Samoća je već nešto drugo. „Samoća pomaže da pronađeš sebe i otvoriš novu stranicu u životu…“ I uistinu je tako. U samoći učiš biti s najdragocjeniom osobom na svijetu – sa sobom. Sa svojom svijetlom i tamnom stranom. Prihvaćaš ih podjednako, i mijenjaš se u najbolju verziju sebe. Nalaziš mjesto vlastoga mira, znaš svoje reakcije na ono što dolazi od drugih, imaš vlastite izbore. A upravo nas ti izbori čine slobodnim ljudima. U samoći možemo njegovati da dajemo sebi puno ljubavi, nježnosti i da budemo dobri prema sebi. U usamljenosti to ne činimo, ali o usamljenosti ipak neki drugi put. „Usamljen sam. Nikad nisam sam odlučivao o svom životu. Samo sam nastavljao ono što su drugi tražili od mene.“ (iz filma Sabrina). To je način da živiš neslobodno. Da uđeš u usamljenost. Netko će reći da je tako lakše živjeti. Možda i je trenutačno, ali… Dugoročno se pitaš gdje sam tu ja, što sam to radio, što sam učinio sebi,  a prošao mi je život.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Djelić sekunde dijeli nas od ovozemaljskog života i prelaska na drugu stranu. Uistinu se može dogoditi u sekundi, a da toga u tom trenutku ne budemo ni svjesni. „To je najljepša smrt“ – rekao mi je jedan kolega dok smo u ljetnoj noći putovali na teren, mjesto nesreće, snimiti pogibiju troje motociklista na cesti. Bila je dovoljna jedna sekunda. „Ni ne osjetiš. Nema patnje, nema kajanja za onim što nisi uspio učiniti u životu, a želio si. Nema agonije bolesti. Sada jesi, a za sekundu više nisi tu“. Sjeo je za volan, sa snimljenim materijalom. I nastavili smo u noć prema Osijeku s jedne ceste sjeverozapadno od našega grada. Ravnice s koje su tri duše u toj tihoj noći otišle na svoje putovanje u vječnost. Bio je dovoljan jedan trenutak. Sekunda. Svako je tijelo izgubilo 21 gram. No tko bi to provjerio. Ne u slučaju to troje. Smrt je bila brza, ali prizor zastrašujući. I da niste vidjeli, smrt ostavlja svoj specifičan miris. Smrt se osjeti u zraku. Vjerujte mi na riječ. Smrt te potakne na razmišljanje i mijenjanje… Tuđa, naravno.

Vjerujem u anđele. Vjerujem da netko od gore vidi sve. I da štiti. Dogodilo se nadavno. Iznenadila sam se vlastitoj mirnoći. Nisam vikala, šizila, vrištala, plakala, niti sam rukama štitila glavu, tijelo, što već reaktivno radiš. Vjerovala sam osobi pored sebe.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Prije nekoliko godina putovala sam avionom iz jednog europskog grada za veliki europski aerodrom. Avion je uletio u olujni oblak, pilot je objasnio što se događa dok smo se njihali lijevo – desno, propadali i tresli se. Upozorili su nas da zavežemo pojaseve i naslonimo ruke i glavu na naslon ispred nas kako bismo spriječili ozljede od naglih trzaja. Maske za kisik nisu ispale. Bila sam mirna, iako je oko mene vladao kaos. Ljudi percipiraju avion kao leteći sarkofag ili lijes, kako vam je draže, ako gore na nebu krene po zlu. No prema statistikama, više se nesreća dogodi na zemlji pri polijetanji ili slijetanju, no to nije tema. U tom sam trenutku rekla: ako je to kraj Bože, proživjela sam život. Pomislila sam kako Šmizlu neću vidjeti kao djevojku, kao ženu. Ali sam bila u miru sa sobom. Zahvalila sam se i zamolila da pilota povede smireno i da mu snagu da nas dovede do odredišta. Moje su misli bile jasne i glasne, svaki šum, svako zapomaganje, plač i vrisku tog trenutka pokraj sebe čula sam kao pozadinsku buku. Nisam osjetila paniku. Imala sam vjeru.

Nedavno, sve se izdogađalo u minuti, ili možda u trideset sekundi. Ne znam. Nisam bila u panici jer imam vjeru u tu osobu s kojom sam bila. Nije bilo nijedne misli u glavi. Nikakvog filma koji se vrti. Samo pogled na tu osobu kako precizno, smireno i sigurno upravlja vozilom. I zaustavlja nas u zaobilaznoj traci autoceste. I bila sam mirna. Mir dolazi iz povjerenja.

Vjerujem u dobro. Uvijek.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mi smo slobodna bića. Zato što imamo izbore. I živimo onako kako izabiremo. Ne živimo, barem ne bismo trebali prema tuđim očekivanjima, onome što drugi misle da je dobro za nas, što društvo nalaže kao standardizirane obrasce što bismo, kada i kako trebali. Slobodni smo u izborima, vlastitim odlukama i preuzimamo odgovornost. Odgovornost za vlastite izbore i odluke, i sve ono što iz toga proizlazi, za sebe, ali i za druge koji su s nama u bliskim odnosima.

Život je lijep. On je putovanje koje nas izaziva, gura nas do vlastitih granica izdržljivosti, izvlači nas iz zone komfora jer tako nas uči, pomaže nam da rastemo i razvijamo se u najbolju verziju sebe. I u redu je da se mijenjamo. Život će nas naučiti kako. U redu je da osvještavamo vlastite obrasce ponašanja u koje upadamo uvijek u istim/sličnim situacijama, jer tada imamo moć izabrati drugačije. Izabrati sebe. Baš zato što smo slobodni. Obrazac je ponašanje kojim se štitimo, dokazujemo si prividno da držimo konce u svojim rukama – da smo slobodni, ali je zapravo rezultat odustajanja od vlastite autentičnosti zbog ispunjavanja onoga što drugi traže od nas, da bi nas voljeli, da bi bili s nama dobri – da bismo pripadali. Obrazac je naš automatski odgovor na neki problem ili situaciju koju zapravo ne rješavamo. Padajući u obrasce zapravo gubimo autentične sebe. A povratak autentičnom sebi je lijep i bolan proces. I on traje, traje cijeli život. Samo je u početku bolno. U trenutku kad se čovjek raspadne poput mozaika na zidu – sve pločice padnu na pod i skupljaš ih i slažeš, polako slažeš ponovno na zid i gradiš najbolju verziju sebe, onu autentičnu. I to traje, gradi se iz ljubavi prema sebi. Sa slobodom dopustiti si ranjivost i nježnost, svjetlo i tamu. I dopustiti drugome da te vidi u svim svojim izdanjima. I tada imaš kapacitet vidjeti drugoga u njegovoj svjetlosti i tami, prigrliti i birati ostati i kad je nesavršen, ljut i tako manje privlačan, i onda opet dođe onaj osmijeh kad oči zasvjetlucaju i probudi se sjaj, i sretan si što si tu, što nisi otišao. To je sloboda. Uvijek ju imamo kada živimo s vlastitim izborima, ne tuđima. Ta dinamika je ljepota života. Iz nje stvaramo, kada biramo sami. I tada imamo mir, a ne žaljenje za propuštenim kad dođe ona sekunda koja nas dijeli s vječnosti. Kada 21 gram namiren iskustvima na ovoj zemlji odluči reći da mu je dosta i odleprša u vječnost.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)