Ivana Erhardt Draganić: “Nemogući su. Stalno se deru. Učini da prestanu”

Gledam bjelinu ispred sebe. Na računalu. Već danima. Ponekad je teško fokusirati se. Svi smo to prolazili. Ponekad pomislim kako mi je potrebno više discipline. No nisam tip osobe kojoj je ugodno u navikama, u rutinama. Priznat ću vam, užasavam se rutina. Ali, volim male rituale koji nemaju vezu sa svakodnevnim rasporedom, već za njima posežem spontano. Imam osjećaj da je rutina manjak slobode. Ali to je moje. Poštujem da netko misli drugačije i drugačije osjeća. Recimo da je nekome rutina sigurnost. Moja sigurnost je povjerenje. Volim spontanost, kreativnost, ideje me pokreću i ne daju mi mira, a opet sam sa sobom u miru. Uživam u znatiželji, istraživanju… A pogotovo u malim stvarima, onim što čine život velikima. Onima što nisu materijalne. Onim jednostavnima poput rumenjenja neba dok sunce odlazi na počinak, u simfoniji ptičjeg pijeva uoči buđenja dana. U povjetarcu koji ovlaš miluje lice i divljem vjetru u kosi… Vjerujem da imate svoj niz… I, nije sve ipak za javno otkrivanje…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I tako dok sam gledala u bjelinu worda na računalu, počinjala pisati i brisala, ostavljajući neke pa i teške teme za neku drugu kolumnu, došao mi je Paulo Coelho pod ruku „Zatvaranje ciklusa, zatvaranje vrata, završetak poglavlja – koje god ime da mu damo, poanta je da ostavimo u prošlosti stvari/ljude/situacije koje su završene.“ Život i jesu ciklusi. I važno je početi s praznim listom papira na koji ćemo ispisati nove priče, nove situacije i nove stvari. U potpunoj prisutnosti u sada i ovdje. Prošlost ostaviti za sobom. Ona je prošla, ali je dobar učitelj. Opet ću ponoviti, iz nje učimo da imamo i drugačije izbore… Završiti. Ima tako dobrih filmova s tom tematikom bliskih odnosa i završavanjima. Prosurfajte, pogledajte. Recimo ako imate slobodno popodne, pa vas uhvati svjevrsna melankolija zbog prilagodbe na zimsko računanje vremena. Prerano pada mrak. Ponekad pomislim u 18 sati da je već 20. Volim one duge dane, ljetno računanje vremena. Osjećam se kao kanarinac kad mu u pola bijelog dana preko krletke navučeš tamnu maramu i on prestane pjevati.

Ispričat ću vam priču…

Bilo je vruće ljeto, taman sam mislim trebala postati prvašić ili sam završila prvi razred. Ne znam točno, no i nije tako važno. Važan je osjećaj. Oko 13 sati donjogradskom željezničkom stanicom prolazio je poslovni vlak, i to je bilo vrijeme kada je moja Sestra išla na popodnevno spavanje, a moja omama Terezija – Gaga, bila je samo moja. Bilo je to vrijeme nakon ručka. Kad su mama i tata bili na poslu u tvornicama u kojima su radili. Gaga se spuštala stepenicama s kata nakon uspavljivanja Sestre. Sjedila sam na trosjedu i čekala svoju porciju priče za taj dan. Ona bi sjela, a ja bih se sklupčala pod njezinu ruku i ona je počela priču. Pričala bi mi bajke, koje sam već znala napamet, ali sam voljela njezinu boju glasa, topao pogled nebeskoplavih očiju, mekoću njezina zagrljaja i hrapavi dodir njezina dlana na svom tjemenu. Bila je ljetna siesta. Mir i tišina na ulici. Samo sirena vlaka u prolazu, onoga koji se nije zaustavljao na stanici. Jer je vlak bio brzi. Poslovni vlak. Nije me tada zanimalo tko i gdje putuje tim brzim vlakom. Iako sam uvijek znatiželjno promatrala šinobuse, teške dizel lokomotive s teretnom kompozicijom ili putničke vlakove koji bi se zaustavljali na stanici, koja se vidjela s prozora naše dječje sobe. Da se vratim na taj mir i toplinu, ne ljetnu jer su venecijaneri u cijeloj kući bili spušteni tako da sunčani užareni pipci nisu prodirali u njezinu unutrašnjost, već njezina bića. Bića moje Gage.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

No to ljeto naš mali ritual je prekinula dreka plavo-sive tigrice i cvrkut kanarinca. Njih dvoje u dvije krletke, udaljeni barem dva metra jedno od drugoga, bili su na privremencu. Na čuvanju. Jer su baka i deda, tatini roditelji otputovali na more u Kaštele. Voljela sam te njihove ptičice, i uvijek bih im pričala ili fićukala, ali u njihovu stanu na staroj Feđiki, odnosno Krajgerovoj preko puta male benze, na koju srećom njihovi prozori nisu gledali. Ptice su tijekom ljeta cijele dane visjele u krletkama na vanjskom dijelu prozora na četvrtome katu. Pa sam molila dedu da ih skine s prozora i stavi na kuhinjski stol da se igram s njima. Strah me bilo naginjati se kroz prozor jer pogled s visine na tratinu bio je dovoljan da se već vidim kako padam. I da se vratim na priču koju vam pričam…

Tako su tigrica i kanarinac da se ne bi svađali, bili udaljeni jedno od drugoga, ali je svatko od njih vrtio svoju priču. Tigrica je kreštala i fićukala jer je to jedino znala, a kanarinac je vraćao svojom pjesmom i milozvučnim cvrkutanjem. Tako je bilo kad su bili udaljeni, a kad su bili bizu zurili bi jedno u drugo i stvarali nevjerojatnu buku. Mislim da su se svađali. Tigrica je nadjačavala kanarinca i obratno – kanarinac tigricu. Tko će biti glasniji. Bila sam sretna kad su nam došli na godišnji odmor. Jer sam htjela pticu. Do prvog čišćenja krletke. I do buke koja je remetila Gagin i moj mali ritual. Ona je pričala, oni su kričali. Ja sam se vrpoljila. „Gaga, pa nemogući su. Stalno se deru. Učini da prestanu.“ Ona je ustala s trosjeda, uzela jednu tamnu maramu i jednu krpu te ih prebacila preko krletki. Za minutu je nastao tajac.“Kako sad šute? Što si im to napravila?“ Mirno je odgovorila: „Misle da je pao mrak zato su se smirile, i sad će spavati.“ „Kao Seka?“, „Da, kao Seka.“

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Iako se moje Švabice, odgojene disciplinom i teškim radom, nisu puno grlile, a ljubav su pokazivale brigom, čistom kućom, finim jelima i predivnim kolačima, imala sam sat vremena biti pod njezinim krilom. Zaštićena, sigurna, s pričama koje sam napamet znala. Ali nije bilo važno. Bilo je važno biti u tom mekanom krilu, slušati njezin nježni glas, uhvatiti joj pogled, osluškivati kako diše… Voljela sam ju, jako sam ju voljela iako sam joj bila najneposlušnija unuka, svojeglava, kako bi ona rekla i tužila se da ne može izaći sa mnom na kraj.

Pokriješ nekoga maramom, zašuti. Rano padne mrak, zašutiš. Sklizak je to teren za melankoliju, usamljenost, tugu… Pogotovo kad nismo zatvorili ciklus. Kad nismo završili. Teško je krenuti s praznom stranicom ispisivati novo. Ako staro još stoji naslonjeno na vrata koja nikako da zatvorimo. Kad ih napokon zatvorimo sjećanja neće više biti tako bolna. Pogledajmo prirodu. U pripremama je za završavanje jednog ciklusa…

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)