Ivana Erhardt Draganić: Kad si sam – nisi sam – imaš najvrjedniju osobu – sebe!

Nedavno sam bila na jednoj kavi s jednom vrlo dragom i pozitivnom osobom, i dok smo se družile, jer se ne nalazimo često, dotaknule smo se zanimljivih tema. A teme sve nekako navezane na filmove. Ne mogu od filmova pobjeći. No zanimljivo je bilo. I sad evo primisli: obitelj je temelj društva. Zdrava obitelj kao takva – koja ima stabilnost, podršku, zajedništvo. Sad će ono vrijeme u godini, a već je i počelo, s reklamama sretnih obitelji oko blagdanskoga stola s božićnim drvcem kako svjetluca u pozadini i nasmijanim licima u prvom planu. I tako. Ne kažem da nema takvih obitelji, ima ih – onih istinski sretnih, zdravih. Ali ima i onih drugih – koje su isto tako okupljene – na van sjaje, a iznutra se raspadaju. Onda pročitam tekst gdje svaki treći brak (iako u postotku dođe gotovo svaki drugi) u našem kraju doživi krah. Ne znam kako tu stoje izvanbračne zajednice, one koje nemaju papir. Koliko one traju? Ono kad vas pitaju: „Imaš li muža?“, a ti odgovoriš: „Pa, imam. Imam izvanbračnog partnera.“ I lupi te s desna ili lijeva: „A ne, nemaš. Živiš u grijehu.“ Ili „Nemam muža.“ „OOO, što si jadna sama. (u primisli, kakva si to, kad te nitko neće)“

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Hajde onako iskreno, to i nije pristojno ispitivati. Biti sam i nije tako loše, ako je to vlastiti izbor. Bolje sam nego u lošem društvu. A onda si opet i pomislim… Živimo u 21. stoljeću, sa svijetom na dlanu (znam da zvučim kao gramofonska izgrecana ploča…), koga briga kako živim.  Dodat ću: koja je moja vjera, koja je moja nacija, i moja seksualna orijentacija. To su uistinu privatne stvari koje se nikoga ne tiču. Nikoga se ne tiče kojem se bogu molite, koju nacionalnost nosite i s kim u krevet liježete. No dušebrižnici se brinu. Nema tu ni pristojnosti. Lupaju etikete gdje stignu i kako stignu, a i sami smo se sigurno uhvatili, prva priznajem, s predrasudama pod nosom. Ali nekako, ne vjerujem u taj papir. Vjerujem kad pogledam svoje roditelje koji gaze već 51. godinu braka. Koji su se vjenčali za onovremene pojmove dosta kasno, ali iz ljubavi. Ne zato što su imali godina, pa da uhvate zadnji vlak za rađanje djece ili nečega drugoga, najgore da ne ostanu sami jer su se svi drugi već poženili pa onda uzimaju „daj što daš“… I pregrmjeli su svašta uz tu ljubav koja ih je toliko i zadržala, jer su birali jedno drugo i kad su se možda manje sviđali jedno drugome.

Ono što je zanimljivo, nikad ih nisam čula da se svađaju. To čine sad pod stare dane, ne toliko svađanja koliko prigovaranja za kretanje – šetnje. Nisu se svađali jer su sve zajedno rješavali, svaki roblem na koji su naišli su iskomunicirali. Bili otvoreni za razgovore uvijek, nisu si čitali misli niti su imali pretportavke i očekivanja. Nisu ni pomeli pod tepih da bi izbjegavali sukobe, jer tada bi se taj tepih nategnuo i sve bi ispod njega izletjelo na vijdelo. Tako su mi ispričali. Komunikacija… Ženidba da, jer su se u ono vrijeme ljudi ženili, vjenčavali. Baš kao i danas. Samo su se manje razvodili.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kako bi prijateljica iz prve rečenice rekla: „Moja baba mi je jednom rekla: I uređaji su se popravljali nekada, danas ih samo baciš kad se pokvari i kupiš drugi.“ Ispadne da je doista i tako. Da čim nešto pođe po zlu, krene krivnja na onoga drugoga kako ne valja, ali čvor koji se zapetljao ima dva kraja i svatko vuče i još više ga steže. I možda je dobro kad ne ide, da se kaže zbogom i krene svatko svojim putem. Be obzira na djecu. Djeca osjete lošu energiju. Ona vide da se nešto događa. I vjerojatno će misliti da su ona kriva, što se mama i tata stalno svađaju. Viđam nesretne ljude u brakovima. U kojima ostaju. Reći će zbog djece, dok ne narastu. I svatko se nosi u tom braku kako zna. Netko pije, da bi mogao doći kući „svome supružniku“. Netko ima osobu sa strane. S kojom razgovara o svemu, o onome o čemu ne može sa „svojim supružnikom“. I to su izbori. Ostati u navici, u rutini. Pustiti da te okolnosti nose. Pitam se je li ostanak u okruženju u kojem osjećaš usamljenost, u kojemu se osjećaš nevidljivo, bolji od odlaska. Jer ako čovjek ode, bit će sam.

Biti sam sa sobom teško je. Razumljivo je. U samoći se čovjek susreće sam sa sobom. Ako si dopusti, jer treba imati hrabrosti ugledati se cjelokupnog sa svim vrlinama, manama, sa svim svjetlostima i tamama. Najteže je izaći sam sa sobom na kraj. Rekli bi naši stari. I to je zastrašujuće. Ali ima ljepote u toj samoći. Kad prođe onaj val nelagode. Kad ti je ugodno biti s navažnijom osobom na svijetu – sa samim sobom. Kad se prihvatiš i spoznaš da sve ono drugo, sve što smo glumili radi mira u kući – više nikada ne želimo ponoviti. Ponavljam samoća je nešto drugo od usamljenosti. I obećajem jednu kolumnu posvećenu usamljenosti. A u brakovima se počesto događa usamljenost. Lagala bih kada bi tvrdila suprotno. A lagala bih i kad bih rekla da su svi brakovi loši.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nisu. No loše je kad biramo drugoga da bismo sebe uzdignuli. Kad biramo bračnoga partnera da nas nadopuni. Kad biramo bračnoga partnera da nam riješi egzistenciju. Kad biramo bračnoga partnera da nam bude ukras jer je lijep i uspješan ili je tako mlada i zgodna, prava bomba – baš to nam treba, da se hvalimo pred drugima kao kad se hvalimo s novim automobilom koji smo kupili i njegovim performansama ili kućom opremljenom svim tehničkim uređajima, onom koja se na tipku mobitela sama otključava, prozračuje ili grije… Taj naš partner ljudsko je biće sa svojim željama i potrebama, nije „mečka za pokazivanje“. Sigurno se sjećate, tamo negdje osamdesetih, kad su po ulicama medvjeda s brnjicom vodali na lancu i lupali po talambasu a on je skakutao.

Partnerski odnos je ples ljubavi. I ne treba papir. Ne treba etiketu – veza, zaruke, brak… Tu su uključene dvije osobe, cjelovite osobe kojima ne treba onaj drugi da ga nadopuni. Osobe koje mogu biti same, ali su odlučile biti u dvoje. I koje biraju biti zajedno svakim buđenjem. Koje mogu otići kad požele, ali biraju ostati. Nisu kao onaj medo zavezani na lanac u kući. Osobe koje si međusobno vjeruju, koje nemaju potrebu kontrolirati i nemaju potrebu mijenjati onoga drugoga jer ima baš takav kakav jest odgovara. I kad pođe „po zlu“ takve zajednice opstaju, jer su odnosi iskreni. Ne možemo očekivati od drugoga da se mijenja. Pomisliš, kad se zaručimo, on ili ona će se promijeniti. Ili kad se vjenčamo, on će se promijeniti. Ma neće! Ima taj jedan paradoks očekivanja koji u posljednje vrijeme često spominjem. Baš kada govorimo o tome da će se sve promijeniti kada uđeš u brak. Muškarci su vrlo jednostavni – kakav je, takav je – što vidiš/doživiš – to i dobiješ.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mi žene smo, malo drugačije – kod nas to što vidiš sada, promijeni se ulaskom u ozbiljnu vezu, a potom u brak. I dogodi se sudar očekivanja. Muškarcu se sviđa žena kojoj ništa ne smeta, a žena kaže promijenit će se on kad se vjenčamo. I potom ta silna očekivanja izađu na površinu jer eto, ja sam mislila da će on biti takav i takav kad se vjenčamo. Pa to baš ne ide tako. Niti ovo prethodno napisano vrijedi za sve, ali u većini je slučajeva tako. Vjerujem i sigurna sam u to da se mijenjamo kadato sami poželimo. Ne kad nas netko drugi prisiljava na to. U ovom slučaju, samo ćemo pobjeći. Zato je dobro biti u samoći, da spoznamo sebe i da vidimo što želimo u životu. Volim citate, pa evo jednoga Judith Kusel: „Toliki ljudi očajnički traže jednog i jedinog koji će ih ispuniti, činiti cjelinu. Tko će im donijeti tu sreću koju toliko traže. Ipak, ovo je zapravo iluzija. Jer jedan i jedini je već tu u nama.“

Kad smo sami, u samoći preuzimamo odgovornost za vlastitu sreću, cjelovitost i osnaženi smo iznutra. I vjerujem i sigurna sam da prava ljubav unosi promjenu. A voljeti sebe i drugoga se uči. Jer tako osnaženi iznutra znamo da smo sami odgovorni za svoju sreću, sretni i zadovoljni i puni ljubavi, nećemo očekivati da će nas drugi usrećiti. Nećemo visti drugome oko vrata sa svojim potrebama o ispunjenju. S tim drugim ćemo dijeliti radost, sreću, ljubav. Kad se tako posložimo imamo ljubav s velikom nježnošću, potpuno slobodnu od vezanja i očekivanja, tada nam ne trebaju papiri koji ljubav potvrđuju – nema se tu što potvrđivati. Možemo voljeti nekoga u potpunosti, i bez vezivanja. Dati toj osobi slobdu da bude. Da bude to što jest – to je prava ljubav. Dvoje JA – oni se ne stapaju u MI. Dvoje JA, su dvije samostalne osobe koje odlučuju biti MI. „Volim te“ i zato želim biti s tobom. I sve što radim radim zato što želim, ne zato da dobijem nešto od tebe, dakle, bez tlake i osjećaja odgovornosti moram to tako jer…. A nikako ljubav nije: Trebam te, pa te volim.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nismo mi polovice koje hodamo svijetom i tražimo drugu polovicu da nas ispuni. Mi smo cjelovita bića koja sve imamo, ali želimo dijeliti radst i ljubav s onim drugim i gledati ga kako sjaji u svojoj punoći. I to je onda temelj za brak ako već trebamo društveni status.

Zato nam je potrebna samoća – za vlastito osnaživanje.

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)