Ivana Erhardt Draganić: Krvavi praznik taj Dan Republike – kad su životinje visjele po dvorištima…

Dan Republike! Krvavi praznik. Bio i ostao. Praznika službeno nema, ali tradicija oko tog i na taj datum je ostala. Tradicija koja neće stati u našim krajevima. Za Dan Republike nije se radilo u firmama, ali se radilo u dvorištima. Većinom prekrivenima snijegom. Snijegom s crvenim tragom. Isparavanjima. I snažnim smradom izjutra. Koji je prerastao u miomirise sa svakim daljnjim satom. Radilo se noževima i satarama, uz rakiju, i nemilosrdno skvičanje svinja. Ne mogu to ljepše opisati. Bilo je tako. U retfalačkom dvorištu radilo se punom parom – fasovale su uvijek četiri goleme svinje. Onkika, omamin brat imao je svinjac. Veselo bi roktale kad bi čule zvono ili lupanje s kapije. Voljela sam gledati onkiku kako ih hrani. Mljeo bi tikve, i još koješta u kašu (specifčan je to miris bio…), pa bi im taj napoj stavljao u valove, a one su rovale s oni njuškicama, skvičale sretno i bile smiješne s klempavim ušima što poskakuju. Nijedna nije znala što ih čeka za Dan Republike. Mislim da su imale i imena. Davno je to bilo. Dok je u Retfali, u Osijeku bilo dozvoljeno držanje sitnih i velikih domaćih životinja. Svinjci su se osjetili. Pogotovo ljeti za vrijeme zapare kad zrak uzavreli stoji, sunce žari po koži, a muhe lete na sve strane s komarcima. I to zujanje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Dan Republike! Ustajali su u mrak. Obavili ono što su morali, pa šurenje. Nismo dolazili zorom u retfalačko dvorište. Mama se sjeća: „Pokrivali bismo se perinama i jastucima, čepili uši da ne čujemo taj stravični zvuk cvijeljenja, taj njihov plač. Vani je bio mrak, a nas je to budilo za Dan Republike. Bilo je strašno.“. Dolazili smo kasnije, kad se trančiralo. Bili su i minusi i snijeg. Dolazili smo dok se onaj nesnosni smrad osjetio. Nisam voljela te prizore razapetih životinja koje vise po dvorištu poput uštirkanih plahti. One vise, okolo njih onkika i ekipa (jedan majstor i pomagači, i tako se išlo pod dvorištima, vjerojatno je tako i danas), smiju se i rade. Toplina isparava. Puši se na sve strane. Motali smo se mi dječurlija okolo-naokolo. Pod noge. „Bježi od tog noža! Ne diraj to! Makni prste!“ Vječiti strah da se nećemo ofuriti ili bez prstiju ostati. Svi su nešto radili. Bila je gužva. To dvorište koje mi se tada činilo veliko, nekako je bilo malo. Muškarci vani sjeckaju čvarke, kuhaju ih u kazanima.

Drugi trančiraju slaninu, salo za salenjake koje omama odmah odnosi u kuhinju, krmenadle. Reže se meso, melje se. Priprema smjesa za kobasice, švargl, kulen, krvavice (moji su ih radili kao švargl). Jetrice su odmah izdvajali u omaminu vajnglu, oblikom kao šešir, smeđa izvana, a iznutra prošarana popout teraco pločica. Iz špajza se vadila plava kaca za mast. Sve je bilo spremno. Jutrom je omama Rozina zamijesila i kruh i tijesto za krofne. Kasnije je pravila salenjake. U kuhinji brašna na sve strane, tijesta na sve strane, mirisi… U međuvremenu sam s omamom Gagom čistila crijeva. Odvratan posao. Iskreno, nisam sudjelovala u onom najgorjem. Pokazivala mi je dio kad ih je ribala u sapunici. Pokazivala mi je to kao da ću čistiti crijeva cijeli život. Radila je to s takom preciznošću i mirnoćom, u užasno hladnom ajnfortu. Ruke su joj bile crveno-ljubičaste od hladnoće i vrele vode u kojoj je bilo sapunice. I pazila je da ne pokida crijeva. Čistila ih je dok se miris dreka više nije osjetio. Miris ljudskog i svinjskog dreka jednak je. Nema tu finoće. Mirisala su crijeva po sapunu, ali je u zraku bio pomiješan smrad dreka i vrele vode. Mislim da sam jednom izborjala da je deset puta da mijenjala vodu, sigurno još i tri puta više dok nije došla do tog stadija u kojemu sam ja sudjelovala kao promatrač. I onda ih je ispirala u čistoj vodi, da ukloni trag i miris sapuna.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Dugo godina jela sam samo njihove kobasice. Nisam jela kobasice u gostima. A pogotovo krvavice! Ne znaš kako čiste crijeva. Sad je drugo vrijeme. Većinom se kupuju „gotova crijeva“. U svoj toj gunguli iz kuhinje je zamirisala jetrica s lukom. I krompir pire. I svi smo žvakali. Ručak je za odrasle bio leteći, pa smo mi djeca sjedila poput velikih za velikim kuhinjskim stolom i svatko za svojim tanjurom je pobožno mljackao. Ta se jetrica topila u ustima. Samo je Dan Republike bio prigoda za taj bogovski ručak. Nekoliko sam puta pokušavala dinstati jetricu doma. Ostao bi samo krompir pire i kupus salata, jetrica bi na pola dinstanja onako smrdljiva po amonijaku i antibioticima (kao da si otvorio ormarić s ljekovima), završila u kanti za smeće. Kad bih to pričala mami, samo bi mrtvo hladno odgovorila: „Trebala si spakirati i s računom odnijeti jetricu u mesnicu gdje si ju kupila i rekla im da si to pojedu.“.

Taj Dan Republike. Nakon jetrice s češnjakom, vruće krofne s omaminim džemom od kajsija. Odrasli su samo trustili šljivovicu iz malih čašica, uz koju šalicu turske kave. Tako do ranog popodneva kad su noževi prestali raditi pa se uz rakijicu i našlo pivo osječko, iz one debelguze smeđe boce od pola litre. Vukle su se iz gajbe dok su se trusile šljivovice. Pravo veselje. I bilo je veselo uz pošalice i viceve, mislim da su i pjevali. Mi smo klinci prevrtali očima i čepili uši kad su pjevali. Zašto? Pojma nemam. Dok su se čvarci krčkali punila se švargla, krvavice i kobasice. To smo voljeli gledati. Htjeli smo i mi probati, ali nema crijeva dovoljno ako ode po zlu. Onkika je bio majstor. S kapom na glavi, očima već crvenima od šljivovice i piva s cigarom među zubima, objašnjavao nam je kako se pune kobasice, zavrću i što treba paziti, ali nije dao ni blizu našim nemirnim rukama. Mogli smo promiješati čvarke. Koji krug. Dok omama ne naiđe i počne vikati: „Ne dajte djeci blizu! Da im ne bi prsnulo u oko!“. Uredovala je jer je znala da se podosta alkohola već popilo, i da ne paze na nas. Vječiti njezin strah da će nam se nešto dogoditi. Ne dao bog da se na svinjokolji osakatimo. Kad se smračilo, palilo se svjetlo u dvorištu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mi klinci smo već bili balavi od hladnoće. Znoj se slijevao s vrata po termo vunenim potkošuljama koje štipaju, ali ne toliko jako kao one vunene gaće do koljena, koje smo izvlačili malo-malo iz dupeta, izvijajući se u čudnim pozama, jer je štipalo. I sad se sva naježim samo kad se sjetim tih vunenih gaća u boji putra, nježno ružičastoj ili pastelno plavoj. A sve molbe „Mama, molim te skini mi te gaće… Bodu me, grebu me, štipaju me…“, ostale su neuslišane. Ako sam ih i išla skinuti, uletjela bi kao furija: „Što to radiš, navlači nazad! Vidiš kako je hladno! Stalno juriš van!“. U dvorištu je bilo hladno, toplije kraj kazana s čavrcima gdje nam je pristup bio limitiran. U kuhinji kod omame nadvijene nad šporetom kao u devetom krugu pakla. Ne znaš gdje bi. Onako nemiran zbog gaća koje imaju vlastiti život. Šporet nahajcan, žene se oko njega motaju, već polunervozne, mačka sjedi na stolici pokraj, fol nezainteresirano, a sve čeka da ugrabi nešto. Jer spremala se već i večera. Pekle su se krvavice. Dušu bih griješila kad bih rekla da ih nisam voljela. Makljala sam ih onako mala, kao da ću gladovati idućih mjesec dana. I ta narančasta mast koja je za njima ostajala i stala u jednu teglicu, narančasta od cvene paprike i pikantna, bilo je nešto najdraže što sam nosila kući. Suđe se pralo preko nekoliko puta, brisalo sušilo i ponovno koristilo. Hodnik su čistile svakih sat vremena, samo su se izmjenjivale za partvišem, omotanim krpom – Gaga, Rozina, Mama, teta, druga teta, mamina teta. Tante su super u našoj familiji. Samo na tante dodaš ime – tante Rosi, tante Rezi, tante Rozika, tante Rezika…

Nema više Dana Republike! Ali običaja ima. Doduše izvan Osijeka. Davno su utihnula dvorišta, kokošinjci i svinjci po Retfali. A i po selima, većinom. Vremena se mijenjaju. Neki običaji ostaju. Ne znam ima li sad dječurlije koja jurcaju sa svinjskim uhom ili repom, ukradenim s majstorovog stola za trančiranje. I omama koje ih ganjaju da vrate komad koji ide u sulc. I ta vječita graja. Sigurno ima šljivovice i piva. I veselja i pjesme. Od zore do sumraka. Nekome svane, kad nekome smrkne. I tako je to… Sve za kobasice, slaninu sapunjaru, onu pravu što se topi u ustima, kulene i čvarke. Još da je one fine masti od krvavica, onih švapskih kao švargla.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…  

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)