Ivana Erhardt Draganić: „Ti si tako jak/a.“, a ti se raspadaš iznutra i hodaš s osmijehom broj 50

Usamljenost… Teška tema. No ipak nekako prigodna u susret razdoblju kada će nas zaslijepiti blještavilo lampica, sjaj na ulicama gradova, nasmiješena lica u skupinama dok ispijaju kuhano vino, a miris cimeta i klinčića širi se trgovima. Mnogi od tih osmijeha imat će tugu u očima… Onaj specifični sjaj sa sjenom što  ostavljaju suze koje napuštaju oči… Svi smo se u nekom razdoblju svoga života osjećali usamljeno. Nije to samoća. Citirat ću argentinca Jorgea Bucaya, psihijatra i geštalt psihoterapeuta: „Bila je nedjelja i dan je prijetio da će biti siv, tužan, dug i tih. S obzirom na to da sam se osjećao usamljeno, počeo sam razmišljati o biografiji svoje samoće. Nije to bila samoća onoga koji je sam, kao što ju je razlikovao Debeli, nego onoga koji se osjeća usamljeno iako je okružen ljudima.“ – iz knjige „Računaj na mene“. Postoji li čvrsta definicija usamljenosti? Ne postoji. Ima mnoštvo literature, knjiga o toj tematici, pa i u filmu Green Book usamljenost se proteže kao motiv, s onim lijepim citatom: „Svijet je prepun usamljenih ljudi koji se boje učiniti prvi korak.“.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Samoću možemo birati kada odlučimo uzeti vrijeme samo za sebe. U tom povlačenju od svijeta i povlačenju u sebe čovjek može uživati u svojoj kreativnosti, stvaralaštvu, pisati, pjevati, skladati, slikati… Može bilo što. Može zaroniti u svoj svijet, odlučiti raditi na sebi, mijenjati se i postajati najbolja verzija sebe. Ima svojevrsne ljepote u toj biranoj samoći. Iz samoće introverti izlaze napunjeni energijom. Usamljenost je nešto drugo. To je neugodan osjećaj napuštenosti koji ne želimo osjećati. Poznato vam je? „Ti si tako jak/a.“, a ti se raspadaš iznutra i hodaš s osmijehom broj 50 svijetom… Dok ide…

Neću vam pisati priču…

Usamljenost pogađa sve, i mlade, i stare, i bogate, i siromašne (ako gledamo iz pozicije materijalističkoga svijeta u kojem živimo). Pogađa sve. Pogotovo u današnjem vremenu uznapredovale tehnologije, pametnih telefona koji nas spajaju s prijateljima na svim silnim društvenim mrežama gdje tražimo osjećaj pripadnosti i onu pažnju. Baš ta pripadnost kao jedna od osnovnih potreba svakoga bića, počevši od kolijevke kada male bebe imaju pripadnost majci i trebaju osjećati privrženost i brigu, ta potreba ostaje do kraja života. Kad osjećamo da ju ne možemo zadovoljiti, osjećamo da ne pripadamo, da smo nevidljivi, da smo „sami na svijetu“ sa željama i mislima koje naši bližnji – obitelj, partneri, prijatelji – ne vide, ne razumiju ili jednostavno ne doživljavaju – zakoračili smo u usamljenost.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Možemo svaku večer lijegati u krevet sa svojim partnerom ili partnericom, a osjećati usamljenost kako se zavlači s nama pod pokrivač. Možemo sjediti na kavi s prijateljicom i osjećati usamljenost. Možemo biti na rođendanskoj zabavi i osjećati se usamljeno. Promatrati sve te ljude kako plešu, pjevaju, smiju se, kao da prolaze kadrovi filma ili humorističke serije na ekranu televizora, i ostavljaju samo prazninu. Kao da tu ne pripadamo. I osjećamo beskrajnu tugu koju je kreirao naš um. A um je čudna sorta koja mislima kreira naše emocije, a one se onda ispoljavaju ili se potiskuju. Usudila bih se reći da je usamljenost trauma. Traumatski događaj je nešto drugo. Trauma je ono što ostaje s nama, naš način nošenja s boli. Usamljenost ostaje s nama. Ona nas odvlači od svijeta. Povlači nas u sebe, ali na bolan način. Usamljenost je patnja. Patnja duše koja trenutačno (u nekom razdoblju) ne nailazi na razumijevanje onih kojima mislimo da pripadamo. Ljudskom biću je prirodan čest i ugodan odnos s drugim ljudima koji prema njemu osjećaju dobrobit i obratno. Kada nije zadovoljena ta potreba, može se javiti tuga, praznina, neželjenost, nelagoda, i doživljaj usamljenosti jača. Tada dolazi do povlačenja. Zatvaranja u svoj svijet. I pogled sa strahom prema svijetu oko sebe, ili s negativnim stavom kako je svijet ružno mjesto, može doći do socijalne anksioznosti pa i depresije, ili se uvesti u svijet ovisnosti.

I zato volim citat iz filma Green Book – jer je teško načiniti taj jedan ili prvi korak. I zato uvijek završavam kolumne s riječima „nije sve kako vidite i čujete… gledajte i slušajte srcem jer samo tako istinski možete vidjeti i čuti“. Jer usamljenom čovjeku je teško učiniti taj korak, ali može ga učiniti netko s čistim namjerama koje idu iz srca. I biti tu, u sada i ovdje. S razumijevanjem. Ta mala pažnja čuda čini. Treba se nekada i prepustiti i dopustiti životu da nas iznenadi. A on nam voli priređivati iznenađenja. Koja možda nećemo prihvatiti jer nas vuku neke stare navike i stari obrasci, pa se ne snalazimo jer ne znamo drugačije i strah nas je, i opiremo se. Ali u prepuštanju je kvaka. I to je naš život. Samo naš. I naše srce zna što je najbolje za nas…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I evo ide ovo predblagdansko vrijeme. U nedjelju palimo prvu adventsku svijeću. Možemo pružiti ruku nekome i unijeti djelić sjaja u njegov pogled… I svakako pogledajte film Green Book ako još niste, baš nekako ide u ovo vrijeme šarenila i osmijeha, pravih i onih namještenih, koje ćete prepoznati jer nose sjenu u očima.  

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)