Ivana Erhardt Draganić: Djed Božićnjak ne postoji, darove pod bor donosi beba Isus!

Djed Božićnjak ne postoji! Božić slavimo kao rođenje Isusa Krista – slavimo malog Isusa. Bebu Isusa. Kako smo došli do Djeda Božićnjaka? U čizmicu dar donosi Sveti Nikola. On je dugobradi djeda. On odrađuje darivanje 6. prosinca u pratnji Krampusa koji zvecka lancima i šibe nosi „zločestoj djeci“. Ne odrađuje darivanje za Božić. Najpoznatije gazirano piće na svijetu ima debeljuškastog, sjedobradog djedicu koji sa sobovima jezdi nebom i  spušta se kroz dimnjak u domove i darove nosi, a djeca mu zauzvrat ostavljaju na stolu mlijeko i medenjake. Tog djedicu pod imenom Santa Claus, kojeg je stvorila reklama po uzoru na Svetog Nikolu – samo su mu skinuli svetačku halju i kršćanske simbole te odjenuli crveno odjelce s bijelim krznenim rubom i crnim pojasom te ga pretvorili u nasmijanog djedicu – preuzeo je cijeli svijet, pa tako živi negdje u kolibici šarenoj na Sjevernom polu. Gdje sniježi svaki dan. Ima Rudolfa, najpoznatijeg soba s crvenim nosom koji svijetli… Mi smo imali Djeda Mraza kojeg smo u novom dobu nove države preimenovali u Djeda Božićnjaka, u lika koji nije i ne može biti stvaran. Djed se ne rađa u badnjoj noći. Rađa se Isus koji daruje malu djecu za Božić. Što Božićnjak uopće znači? Jeste li se kad zapitali?

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Crveni nos prošaran ljubičastim kapilarama izviruje iz vate koja služi umjesto brkova i brade. Ispred njega, podno podija nekog od sindikalnih domova i društvenih dvorana tamo negdje sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, ma nije ni važno, hrpa dječurlije. Većinom umjesto vesele graje, čuju se dreka, krikovi i plač. Kao da stojite ispred dječjeg dispanzera gdje se provodi organizirano cijepljenje. To se ne može dočarati. Ta agonija dječja. Roditelji kao na traci stavljaju djecu u poliestersko crveno krilo s prirodnim okruglim trbuhom ili onim umjetnim što poslije svakog mališana, centrira. Ispod crvenog nosa, ispod one vate, proviruju čekinje požutjelih brkova od nikotina, ceri se svakom djetetu pitajući: „Jesi li bio/la dobar/a?“ zapahujući to malo usplahireno stvorenje zadahom mješavine konjaka mirogojčeka i duhana dok fotograf pokušava kako-tako pošteno odraditi posao da fotografije ove buduće uspomene ne budu mutne. I golemi cerek uz hohoho, gdje siroto dijete gleda u ružne požutjele zube. Stišće šake, gura to čudno stvorenje od sebe, ne želeći u malo naručje uzeti prozirnu najlon kesu sa slatkišima, domaćih tvornica, igračkom Jugoplastike ili knjigom Biblioteke Vjeverica…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Roditelji se crvene od nelagode, skidaju tog svog neposlušnog derana ili šmizlu, viču na njega ili nju, dok ono nesretno ne zna u kojem je horor filmu upravio bilo. Sanjat će tih 60 sekundi užasa, i nagodinu će se derati pri spomenu da idu kod Djeda Mraza. I danas se roditelji, barem moji sjećaju tog užasa. „Ma, što me pitaš? Ne mogu ti to opisati. Za to nema riječi.“, kaže mi mama kad ju zamolim da se prisjeti. A i taj siroti radnik koji je glumio Djeda Mraza, malo malo se ustajao i iza one salon bombonima i trakicama od folija okićene jelke, potezao za unučićem konjaka. Tako je nekad bilo u tvornicama koje su uoči Božića organizirale posjete Djeda Mraza za djecu svojih radnika. Jer Božić se službeno nije slavio u bivšoj državi. Ali moja obitelj je slavila. Išli smo na malu polnoćku, pa smo išli na božićnu misu u crkvu, a između je Christkindl ostavio darove pod okićenom jelkom. Pisala sam o tome u jednoj staroj kolumni. Obično bismo nakon badnje večere naprasno s tatom u podrum išli po jabuke. I dok smo se vraćali, a on nas zadržavao u garaži s nekom čudnom  pričom, čule bismo zvonce. Skakale smo od uzbuđenja vičući: „Tata, tata! Došao je Christkindl!“, jurcale bismo stepenicama, samo što vrat ne bismo slomile, jurile kroz predsoblje u kuhinju, preko blagovaonice u dnevni boravak. Sve je bilo u mraku, a bor je svijetlio okićen lampicama. Bilo je neke čarolije u tome. U tom zvonjenju, u tom boru koji svijetli a vilinska kosa treperi… I naravno darovima. I da, te je darove donio Mali Isus. Onaj mali Isus koji leži u jaslicama. Pod borom su jaslice bile bez Isusa sve do ponoći, onda bismo stavili Isusa, obično malog, bucmastog i bijelog glinenog ili keramičkog, kojeg smo kupili u crkvi. Tako je nas Mali Isus darivao svakog Božića u onoj bivšoj državi u kojoj se Božić nije službeno slavio. Ali se slavilo, smijalo, pilo i družilo. Idući dan bismo išli kod omame Terezije na bžićni ručak nakon mise.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A kod druge bake na Svetog Ivana – jer se moj deda Janko zapravo zvao Ivan, to smo tek kasnije saznale kad smo odrasle. I tamo smo bili svi, cijela familija, i onda je odjednom došao i Deda Mraz ali je teta Julija, ili Juliška kako su joj svi od reda tepali, u to vrijeme uvijek morala hitno na wc. Kasnije kad nas je euforija malo prošla od Deda Mraza, skužili smo da je Juliška odlično glumila Deda Mraza, čak je imala filcane hlače i kaputić, i glas bi promijenila. Ma bila je stoput bolja od onog sindikalnog kako smo ga zvali Djeda Mraza. A fotografije, nikako da vremenom izblijede, kako pjeva Balašević, na njima oči pune suza, iskreveljena lica, zajapurene i Sestra i ja od silne dreke. Dani za zaborav. Samo moja mama kad dođe ovo blagdansko vrijeme priziva starog duha Djeda Mraza jer joj na živce ide taj Djed Božićnjak. Jer Isus se rađa u badnjoj noći u betlehemskoj štalici na radost svih vjernika i daruje najveći poklon – ljubav i mir. On daruje, a ne neki djedica koji dolazi s hrpom darova i koji potiče roditelje danas na bjesomučne kupovine svega onoga što će se naći pod jelkom u šarenim omotima, a za mjesec dana ostat će negdje u nekom ćošku kuće zaboravljeno.

Darujmo vrijeme, ljubav, budimo zajedno – te trenutke radosti i smijeha s najdražima ćemo pamtiti. I taj ugođaj posut anđeoskim vibracijama u toj noći kad se rađa dijete svijeta, a ne neki djeda.

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)