Ivana Erhardt Draganić: Što djeci primjerima dajemo da upiju da jednoga dana postanu sretni…

Krivi smo mi… stih jedne pjesme koji najbolje dočarava tragediju koja se dogodila u Zagrebu. Jedno dijete, koje je tek krenulo u prvi razred i savladavalo slova, čitanje i osnove matematike i prirode, koje se veselilo prvim školskim praznicima, Božiću, možda nekim igrama negdje na snijegu…, nije došlo doma svojoj mami i svome tati. A mislili smo kad su se takve tragedije događale u dalekoj Americi ili Finskoj, pa i u susjedstvu, da se to neće dogoditi i nama. Krivi smo mi… Kao društvo u cjelini koje se od nastanka ove mlade države pred svake izbore služi demagogijama, još je zaglavljeno u onom nesretnom Drugom svjetskom ratu s četinicima, ustašama i partizanima, o pravima onih ili ovih, a bez perspektive za djecu koja postaju mladi ljudi i nose se kako znaju i umiju sa svojim problemima.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Javni prostor zapahnut je govorom mržnje. Sve to djeca upijaju poput spužvi. Pogotovo u posljednjih nekoliko godina pod dominacijom svih tih silnih društvenih mreža, dostupnosti različitih sadržaja na internetu, tog neuhvatljivog virtualnog svijeta…

Neću kriviti ni roditelje ni nastavnike, ni sve one uključene iz sustava koji skrbe za djecu. No pitam se… Sve počiva na odgoju, na obiteljskom odgoju. Odgajatelji, učitelji, nastavnici, ne mogu odgajati djecu koja su im povjerena na skrb u sustavu odgoja i obrazovanja. Oni ih mogu odgajati socijalnim uključivanjem, no njihovo je prvenstvo – obrazovanje. Zato su tu. Ima roditelja i roditelja. I trude se kako znaju i umiju. A djeca koriste svoja prava, pozivaju se na svoja prava. Ali prava od malih nogu do starih nogu uključuju i obaveze i odgovornosti.

Ne možemo rađati djecu i prepuštati ih drugima na odgoj, pa kad pođe po zlu prozivati sve druge. Možemo staviti pod nadzor i pratiti što rade s tim mobitelima koje smo im tutunuli u ruke već kao bebama da mi imamo malo mira od njih. A kad ih se ne može smiriti, trčimo po dijagnoze hiperaktivnosti, poremećaja pažnje… Sve kako bismo si, možda, umirili savjest. Možemo biti angažiraniji u komunikaciji s odgajateljima, učiteljima, nastavnicima, na način da i njima vjerujemo nešto na riječ, a ne da štitimo naše zlato koje ne možemo smiriti doma, pa sve radimo umjesto njega – pišemo zadaće, lektire, svađamo se sa svima koji našem djetetu nisu po volji. Gledamo sve, i stavljamo povez preko očiju očekujući da će netko drugi – umjesto nas. I onda jednoga dana: on/a je tako miran/na, ne bi mrava zgazio/la…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ili možemo s ljubavlju odgajati svoju djecu, s razumijevanjem za njihove potrebe, iako smo umorni i treba nam sna, i da nas se malo ostavi na miru, moramo i možemo naći snage i načina za bivati uz svoje dijete, razgovarati s njim, primjećivati da se nešto zbiva s njim. Slušati ne samo ušima, već i očima, širom otvorenim očima. Biti doslijedni u odgoju, nije odgoj samo popuštati i priskrbljivati djetetu sve što želi, podmetati leđa umjesto njega, dopuštati mu „ucjene“ – jer ono će uvijek testirati roditeljske granice, sve dok ne odraste.

Ne želite dijete pustiti u svijet na način da je on crveni ferari koji će se sa 250 na sat zabiti u prvi zid, jer kad izađe ispod kišobrana roditeljske zaštite u svijet – ne zna što ga je snašlo. Uključivati, podupirati, razgovarati, objašnjavati, uvesti posljedicu (ne mislim na psihičko ni fizičko kažnjavanje) – dovoljno je uskratiti djetetu nešto što mu je drago na par sati ili jedan dan – i biti beskrajno strpljiv. I je naše je dijete, ali nije ono uvijek u pravu. Ni previše zaštite ni onoga „odgaja ga ulica“ kako je bilo u vrijeme moga odrastanja, odnosno danas „odgaja ga pametni telefon, odnosno sav onaj sadržaj koji mu je dostupan“…

Krivi smo mi…

Ne kažem da je nekada bilo bolje. No vrijednosti su bile drugačije. Svijet je bio drugačiji. Ne želim banalizirati prostor, vrijeme, tragediju koja se dogodila, koju oplakujemo na društvenim mrežama, i koju ćemo zabraviti za koji dan jer dolazi Božić – već se danas po gužvama u  gradu vidi da svijet nije stao. Svi nastavljaju sa svojim životima. Ni neće svijet stati. Toj mami i tati svijet je stao. Dogodila se najgora noćna mora koja se može dogoditi roditeljima. Njima je sad potrebna velika pomoć i podrška. I svoj onoj djeci koja su horor doživjela.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Na žalost, mislim da nećemo mnogo naučiti iz svega ovoga. Nećemo promijeniti način funkcioniranja. Nećemo promijeniti kurikulume. Nećemo uvesti pravu školu za život. Nećemo, mnogo toga nećemo. Jer dosad smo mogli puno toga, a nismo napravili. Na žalost nismo. I na žalost – živimo u svijetu prepunom nasilja.

Mislim da smo duboko nesretna nacija, puna ljutnje, gorčine, bijesa i nezadovoljstva. Strah nas je stvarno pogledati u sebe i u pravac kojim hrlimo.

Kad mi dođe dijete od deset godina i srami se svoga tijela u 21. stoljeću, da je ono prostačko/grešno (jer se počelo razvijati) jer mu to kaže odrasla osoba u školi, koja očigledno ima svoje frustracije, dođe mi da vrištim i iskočim iz svoje kože. Ma i kad u filmovima ima golotinje, i nedaj bože seksa pa nije preporučljivo za mlađe od 18 godina, a u onima gdje lete glave na sve strane, kao i sva utroba, udovi, taj dobije oznaku 15, ili prođe sa 12. O čemu mi pričamo.

A već sam napisala kolumnu ususret Božiću, ljepoti koju je Osijek doživio jednim koncertom u prekrasnoj i na ponos novoj koncertnoj dvorani Franjo Krežma (koji je bio mladi genijalac, baš iz našega lijepog grada), u koji je došao gitaristički genijalac Vlatko Stefanovski proslaviti 50 godina karijere. I priuštio nam je ljepotu glazbe. I kako možemo njegovati djecu od malenih nogu prepoznavajući njihove talente, potrebe, promatrajući ih, poticati ih u istraživanju sebe i svijeta koji ih okružuje, poticati njihovu znatiželju, zanimanja, odgovarati im na sva ta brojna pitanja koja imaju, i biti im primjerom jer ta mala bića upijaju poput spužvica sve što vide i dožive, i tako uče. Uče promatrajući, kasnije dolaze na red knjige. Ali gledajući ih, uviđajući njihove vrijednosti, vještine koje imaju, možemo ih usmjeravati na lijep put da jednoga dana budu usitinu sretni odrasli ljudi. No što im mi dajemo? Zapitajmo se. Što im mi svojim primjerima dajemo da upiju…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)