Ivana Erhardt Draganić: Kobni siječanj! Sa splasnutom euforijom gazimo u anksioznost i depresiju!

Zima, zima, zube ima… Zahladilo je u ovim prvim danima 2025., godine nove. Jednom je zasjalo sunce, ono zubato sunce. Zasvjetlucalo je inje na granama drveća, travnjacima, poput sićušnih dijamanata koji su se prosipali Osijekom. Bajkovit je naš grad okovan bjelinom. Bilo da je pod snježnim pahuljama ili siječanjskim mrazom. Minus je stisnuo i ne pušta. Oblaci su sklonili sunce s vidika. Iako, ono uvijek sjaji, iznad oblaka.

I ti sivi dani, nakon sveopćeg veselja i razdraganosti, privatnih vatrometa koji su tutnjali, kao da je grad pod opsadom, pod ratnim stanjem, dođu kao teret. Vraćanje u svakodnevicu, na posao, osim ako nije davno isplanirano neko skijanje ili ljetovanje negdje na Maldivima, i tim toplim krajevima s azurno plavim morem i bijelim pijeskom. Božićni ukrasi još svijetle Osijekom, no nema adventskog šarenila. A kuhano vino doma, iako je sigurno pitkije i finije, pa i fritule (pogotovo ako ste dobili recept jedne none iz Dalmacije), ali bez one glazbe, ugođaja, nije to to…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I što je u tom siječnju, hladnom, pomalo depresivnom pri pogledu na nebo, pri pogledu na termometar, pri pogledu na mjerač potrošnje plina, pri pogledu na naslagane račune, pri pogledu na stanje računa u banci i keša u novčaniku, čarolija je u duljini… Iako traje kao i bilo koji drugi mjesec, recimo prosinac koji je u hipu prošao, dani kao da se vuku, minute sporo prolaze, kao i sati. I nikako da prođe. Od ushita i sreće došli smo na suprotno stanje skale, u drugu polarnost – tuge, čežnje, pomalo i ljutnje. Iz jedne krajnosti u drugu. I sve je to normalno, rekli bismo. I prihvatili bismo. Jer to je tako. I onda dođu trgovci, da malo produlje predblagdansku i blagdansku euforiju i grižnju savjesti. Dok ovo pišem, u drugom smo valu sniženja. Cijene padaju, doduše sporo, kao što siječanj teče. Nemojmo se lagati, gore u Njemačkoj odrezali su cijene protekli tjedan do 70 posto, mi malo zaostajemo. Ali ipak su trgovine pod opsadom, parkirnih mjesta nema, nervoza na svakom koraku. Garderobe pune, ispred redovi. Redovi na blagajnama. Redovi na parkingu i za ulazak i za izlazak. Barem u trgovačkom centru dan nije siv kao vani. Šareno je, toplo, miriši (osim u garderobama), glazba svakojaka na sve strane – samo poziva: kupuj, troši još ono malo novca što je preostalo, većini. Račun će malo pričekati, onaj za vodu, ne za telefon jer ipak je on naš prozor u svijet kojem se pokazujemo… Volim popuste, škrta sam ponekad platiti punu cijenu za neke stvari, priznajem.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I svu tu euforiju zamijeni grižnja savjesti, što smo toliko potrošili. I na onu silnu blagdansku duplu gozbu jer osim što smo natukli koji kilogram – dva ili tri, ili…, psujemo jer bacamo u kantu za smeće ostatke francuske i kolače koje smo pekli. Pa sad i ne stanemo u onu haljinu ili hlače koje smo napokon dočekali na popustu od 30 do 40 posto.

Ispričat ću vam priču…

Tamo negdje osamdesetih, početkom siječnja još se otplaćivao sindikalni kredit podignut krajem kolovoza kada su nas roditelji opremali za školu novim gaćama, potkošuljama, eventualno trenerkom, hlačama, jaknom (ako nismo kojim slučajem prerasli, nosili bismo  ono što smo imali)… Na skijanja nismo išli, snijega smo imali u Osijeku za zimske radosti koliko hoćeš. Svaki smo dan do gaća bili mokri, rumenih obraza i zaleđenih balaca s osmijehom od uha do uha. Samo smo đipali po snijegu, pa išli na sanjkališta, na klizanje, obožavali smo sanjkanje. Ljeta su bila za odmor, i malo duži od uobičajenog desetodnevnog boravka na moru u sindikalnom odmaralištu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Imam sestričnu, stariju, od koje sam nasljeđivala odjeću. Pa sam tako dobila i prave starke, koje su joj stigle paketom iz Kanade od jedne tete, raselila nam se cijela obitelji i naša švapska, i njezina mađarska strana nakon onog drugog velikog nesretng rata po čitavom svijetu. Bile su mi gotovo dva broja veće. Sjećam ih se kao danas. Lonac plave, visoke, s prepoznatljivim znakom. Ona ih nije baš nešto nosila, mislim da su joj bile male, teta je promašila veličinu njezina stopala (u tim paketima s odjećom, obućom, Lux sapunima i čokoladama – ovo prvo je gotovo uvijek bilo premalo ili preveliko), pa sam ih dobila. Bile su tako ružne, a ja sam morala u njima više od dvije godine skakati na tjelesnom, s pertlama dva puta u krug zavezanim. I u crnom dresu, koji sam isto od nje naslijedila. Tako je bilo nekada, nečije staro, nama mlađima rabljeno-novo. Ako imaš sreće, i tvoje sestrične i njihove mame ukusa, lijepo bi izgledala. No ne uvijek. Noćna mora. Moja Mama je voljela štrikati i šiti, krojeve je vadila iz Burde, kao i recepte za torte i pečenja. I tako smo Sestra i ja imale svake zime novu naštrikanu vestu. Naravno, izbor boja, uzoraka, kroja bio je Mamin i Burdin. Imala sam komplet suknju i prsluk. Da vam ne kažem kako je štipala, i preko onih čarapa vunenih i onih gaća zimskih, bapskih u putar boji do koljena s dodatkom vune, koje su iritirale kožu. I tako, bila sam usred puberteta kad su se nosile hlače POP 84. A mama je išla na poslovni put, pa je skoknula u Trst. I donijela je ona te hlače, i toblerone čokolade. Kofer pun, Sestra i ja uzbuđene čekamo, a ona vadi klupka vune, čupava kao perzijska mačka, u roza i žutoj kao sunce boji. I sva sretna: „Isplest ću vam veste!.“ Zbog te žute veste, kad smo imali, sjećat će se nešto stariji, one plućne probe – cjepivo u podlakticu, mislili su da imam tuberkulozu jer je to bilo gadno crveno, proširilo se. Češala sam se jer je ta vesta štipala, svrbila, grebla. I išla sam na dodatne plućne pretrage.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Moja Sestra već godinama ne nosi vunene veste, pogotovo s rol ovratnikom, a ja – ja sam mazohist.

Ali smo umjesto siječanjskih rasprodaja za podizanje raspoloženja, imali nešto sasvim drugo. Ulicu pod slojevima snijega koje je predvečer poprimalo plavkastu boju. Minusi su nam štipali obraze, a balci kao sige koje smo grudama skidali s rina i lizali, polako da nam se usta i jezik ne zalijepe. A i toga je bilo, pa muka odlijepiti jer ne smiješ doći mami i tati s takvom nezgodom. Jer su sige bile opasne, onako šiljate, i zabranjene. A ako je nešto zabranjeno, a uhvate te, slijedi kazna – ostanak doma dok svi ostali uživaju u zimskim radostima. O kako je bilo radosti u siječnju. I smijeha. Puno više nego kad se polovi odjeća na sniženju, a pogled na stanje računa podigne grižnju savjesti…

I onda tako dođemo u prvi tjedan siječnja, jadni, s neplaćenim računima, sa splasnutom euforijom, i zagazimo u anksioznost i depresiju. U 2021. godini na antidepresive u Hrvatskoj potrošili smo 79,9 milijuna kuna (HALMED-ovi podatci). U odnosu na ostatak Europe, mali smo potrošači. Depresija uzima maha, i mentalna je bolest 21. stoljeća na starom kontinentu od koje boluje 44 milijuna ljudi, najčešće između 30 i 50 godina (podatak psihijatra iz 2023. godine). U našoj zemlji, najviše antidepresiva koristi se na hrvatskom istoku. Imam još podataka, iz različitih izvora, no neću vas zasipati njima. Ali vidljivo je da nam nedostaje serotonina, hormona sreće.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Siječanj će brzo proći. Raspoloženje možemo podići bilo kojom zanimljivom aktivnošću ili hobijem. Pri tome ne mislim na višesatno gledanje društvenih mreža, što samo dodatno može povećati nezadovoljstvo. Nije to nama ljudima urođeno normalno. Sad bih citirala Gabora Matea, ali neki drugi put. Samo ću vas podsjetiti da ima tako mnogo ljepote u nama i oko nas. Baš za osmijeh. I smijeh…

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)