12. veljače 2025.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: Manimo se devize “što ja dobivam?” – tu nema ljubavi!

Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na trećoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Došao je i taj dan bojkota kupovine. Jedan dan, a nadam se da će biti vrijedan. Da neće sve ostati ovdje na internetima, na društvenim mrežama i u cirkularnim porukama… Željela sam pisati o ljubavi. A zapravo ovo i je ljubav prema sebi, ljubav naroda prema samome sebi ako zaista nitko od nas koliko nas ima, sve do jednoga, ne zakorači u petak u trgovinu. Možemo li mi to? Možemo li biti dobri prema sebi kao narod, voljeti se? Nekako gledam naš narod kao jednu osobu. Koja ima sve simptome slabog samopoštovanja, nevoljenja sebe, ovisnosti o drugome i čekanje da ju netko drugi vrednuje i radi sve kako bi dobila na važnosti i vrijednosti, i pri tome spušta svoje granice.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Ovaj petak pokazat će koliko se volimo. Narod jednako domovina, domovina su ljudi, prvenstveno ljudi, pa tek onda prostor na kojemu jesmo. Koliko se volimo zaista možemo pokazati u petak. Jer ako se volimo, tražimo najbolje za sebe. Jer smo si mi na prvome mjestu, pa tek svi drugi. Kilogram mesa morao je doseći i preći 10 eura…

Pisala sam o onoj nesretnoj ljubičastoj čokoladi čija me cijena prošli mjesec šokirala. Voda nam je davno došla do grla kada je u pitanju špeceraj, osnovna potrošačka košarica. Čak i prije uvođenja eura, a s novom valutom, svako malo nešto skoči, pa i krvni tlak. Pokažimo ljubav i jedan dan bojkotirajmo trgovine, suzdržimo se, doma sigurno imamo svega da jedan dan možemo preživjeti da ne uđemo u samoposlugu. A ja, kakva sam ja, bojkotirala bih cijeli tjedan, a kada bismo svi to učinili, dogodila bi se promjena… Sigurna sam u to. Naime, trgovci bi bili frustrirani što promet pada i morali bi nešto poduzeti, a to bi značilo smanjivanje cijena. Jednako tako narod je isfrustriran poskupljenjima, i odlučio je to promijeniti, bojkotom, barem jedan dan. Primijetili ste poveznicu – frustracija. Frustracija je mjesto početka promjene. Pogledajte samo kroz povijest. Frustracije naroda vodile su u revolucije i promjene. Ne pozivam na revoluciju, ali da nije frustracija, vjerojatno bismo se zadržali u robovlasničkom sustavu. Zaglavili bismo i propali. Frustracija jednako promjena, jednako napredak. A možemo biti frustrirani, i ne poduzimati ništa, ostati frustrirani, razboljeti se i propasti. S ovoga mjesta krećem s pisanjem o ljubavi.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Kad nas frustracija potakne na promjenu onoga što ju uzrokuje jer znamo da više ne moramo tako, da imamo izbor učiniti nešto drugo, promijeniti – tada počinjemo voljeti sebe. Paradigma prema kojoj živimo od visoke politike do maloga čovjeka prema kojoj ide ono „što ja još dobivam s tim“ – gora je od prostitucije. Ona barem ima svoju cijenu.  

Ispričat ću vam priču…

Malo drugačiju, ne onu essekersku. Ljubav je najvažnija u životu. Pa čak i od zdravlja. Ljubav je sloboda. Sloboda podrazumijeva i odgovornost, prvenstveno prema sebi. Nedavno sam slušala jednog mladog čovjeka kako pričajući o ljubavi kaže, parazfraziram, rob ne želi slobodu jer ne bi znao što snjom, on traži drugog roba; misli da je to sloboda. Volite nekoga, ali od njega tražite da vas voli onako kako želite biti voljeni – to je robovski odnos. Ljubav je trajna i ljubav je bezuvjetna. Sve što ima uvjete i očekivanja, nije ljubav. Kad susretnete nekoga projicirate na njega sve ono što vi smatrate da ljubav jest i sve ono što želite od ljubavi, i to traje kratko. Ljubav je beskrajna, ona ne prestaje nikad, ona voli i mane i vrline, autentičnu osobu, ljubav voli i u lošem i u dobrom (već vidim da se ponavljam, ali ponavljanje je majka znanja…). Ljubav je kad voliš i onoga tko tebe ne voli, koji odlazi, odlazi s nekim drugim. I svejedno voliš. To je ljubav. Ali pri tome ne moliš da ostane, ne vučeš za rukav ili rub kaputa i plaziš u suzama… Ne, ljubav je dostojanstvena.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Kad osobe ulaze u odnose, bilo koje vrste, unos od fifti-fifti ili pola-pola – pola dajem ja, pola daješ ti i oboje dobivamo jednako koliko dajemo – je onaj odnos koji omogućuje trajanje. Ne na način: poljubit ću te pet puta danas i isto toliko ćeš i ti mene. Ne. Nije to kompromis. Nego promatrajte ples, nekoiko koraka naprijed jedan partner, pa nekoliko koraka naprije drugi partner i stvara se čarolija, čarolija sklada. Ako on ili ona daje više, odnosno jedan od partnera samo uzima što mu ovaj drugi daje, uzvraćajući malo ili gotovo ništa – onaj koji daje više postaje svom partneru nevidljiv. „Tako puno dajem, a ti ne vidiš, ne poštuješ, ne cijeniš…“ I tu sve puca… E sad, u današnje vrijeme ljudi ulaze u odnose najčešće s devizom „što ja dobivam?“. Što je gore od prostitucije. Poštenija je jer ima cijenu za svoje usluge. Gdje je tu ljubav? Ljubav je poput plesa. Slobodna je, senzualna, strastvena, mirna, opuštajuća, poštuje partnera, cijeni, prati, podržava i pridržava, prihvaća, požrtvovna je…

I zato me baš zanima kako će biti u petak. Hoćemo li se voljeti dovoljno kao narod i krenuti s promjenama. Jer klipić od 1,2 eura u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji, jeftiniji je od hrvatskog klipića (koji je uvezen, nije domaći proizvod) od 1,2 eura. Zašto? Zbog standarda. Jedan euro u tim zemljama vrijedi više nego jedan euro u Hrvatskoj. Pa mislim da je došlo vrijeme da pokažemo da se volimo kao narod i da nešto promijenimo kako bismo živjeli u zemlji ravnopravnosti, slobode i jedinstva s perspektivom ljepše budućnosti, budućnosti blagostanja za sve građane.  

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)