7. veljače 2025.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: Jeste li se uhvatili da kupujete nešto što nikada nećete pojesti, popiti, koristiti, odijenuti…

Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na trećoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Što ja dobivam? – devizu koja je tako popularna u našem narodu, a koju sam spominjala u prošloj kolumni, pa evo… Ako odlučimo nastaviti s bojkotom ujedinjeni, dobivamo svi, manje marže, niže cijene, nove mjere Vlade, kontrolu, kontrolu što se radi, i u konačnici – bolji standard. Neću analizirati je li bojkot uspio ili ne. Samo pogledajmo u susjedstvo koje se ujedinilo u pravi građanski neposluh. A jedna skupina i pod parolom „Tko je rulja, a tko hulja…“. Pa, nek se zna. Inače, čitate sigurno, ali da vam dam kontekst – studenti u susjedstvu prosvjeduju već puna dva mjeseca, od tragedije koja se dogodila u Novom Sadu. Mladi su pokrenuli lavinu. Uvijek je to kroz povijest činila studentska populacija, mladi, pametni ljudi, koji kritički promišljaju, koji su budući akademski građani, a za njima je kretala i akademska zajednica…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Možemo li? Možemo li se potruditi za nas same da se volimo i živimo dostojanstveno? Da ne spuštamo glave? Puno je problema koje muči ovaj naš narod. Najmanje onih iz političkih debilana koje prebrojavaju partizane, ustaše i četnike i gdje je tko bio ’91. Puno stvarnih, ljudskih i životnih problema – glad, siromaštvo, uskraćivanje normalnog i dostojanstvenog života – govorim o ljudima koji rade, primaju plaću i ljudima koji su plaću zaradili – sada su u zasluženoj mirovini. A tu je još mentalno zdravlje naroda, sve češće nasilje, mjere koje ne pomažu i sve bez nadzora ili kontrole… nepravda…

A samo smo trebali jedan dan ne kupiti ništa. Bez obzira na visinu prihoda/plaće. I tako krenuti u ljubav prema sebi.

Počet ću od sebe. Buntovnica sam. Priznajem, od kada znam za sebe. Već mjesecima kupujem nužno potreban špeceraj. Baš zato što bezobrazno cijene idu gore. I što nešto što je nekad stajalo pet kuna danas stoji 1,10 ili 1,50 eura. Priznat ću i to da još preračunavam u kune. I mislim da je to u redu. Jer sjećamo se cijena u kunama… Promjene se i onako događaju kad svaki pojedinac odluči promijeniti nešto. Počevši od sebe, može se promijeniti svijet.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Pokušat ću zaista ne otići u dućan, trgovinu ili trgovački lanac idućih tjedan dana. Toaletnog papira imam. Kupujem ono veliko obiteljsko pakiranje, na kojem uštedim u startu. Da krenemo od toaletnog papira, jer i njega je ponestalo ako se sjećamo vremena korona pandemije. Nemam klasičan špajz kakav je imala moja omama u Retfali, ali imam policu s teglicama tjestenine, riže, brašna. Nekoliko konzervi rajčice, graha, slanutka, mrkva, luk, krumpir, peršin. U zamrzivaču vrećice povrća, mesa i ribe. U frižideru ima namirnica da cijeli tjedan pa i dva ne kročim u trgovinu. Kruh, kruh već odavno ne kupujem, možda kao i koje pecivo jednom u mjesec ili dva. Najčešće pečem sama. Recept za kruh neću dijeliti s vama, ali imate ga na internetima. Vrlo je jednostavno – brašno, germa, sol i voda. A možete ispeći i kuglof ili neki najednostavnji biskvitni kolač, kao onaj s višnjama moje omame Rozine, ali tada ću zvučati kao supruga Luja XIV. Marija Antoaneta s onom nezaboravnom „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače!“. Iako diskurs ni danas nije nešto različit od francuske kraljice – s količinom arogancije, objesti i bahatosti. Znat ćete prepoznati…

Ispričat ću vam priču…

Rozina je dva puta tjedno išla retfalačkom pekaru s dvije goleme tepsije u kojima je bio njezin kruh. Te tepsije nisu stale u rernu šporeta u njezinoj kuhinji. Iako se on hajcao svaki dan, i pušila su se jela, najčešće ona jednostavna, švapska. Pravila je svoj kvas, dizala bi tijesto u koje je umiješala i krompir. Krompira su uvijek imali. Krompir je spasio Nijemce nebrojeno puta. I mnoštvo je jela koja uključuju tu namirnicu. Mnoštvo jela iz moga djetinjstva. I svoju bašču su imale. Uglavnom. Rozina bi, mogu je zamisliti, šakama iz velike vreće koja je bila u jednom onom zatvorenom plehnatom spremniku, poput onog lonac plavog u kojemu se čuvala mast, vadila brašno. Stavljala bi ga u posebnu vajnglu, uzimala kvas – to je najčešće bio komad tijesta, otrgnut od prethodne sesije pravljenja kruha. Dodavala toplu vodu i sol te unaprijed skuhan i propasiran krompir. Zamijesila bi ona tako dva puta na tjedan dva velika kruha. Jeli su se u slast s pekmezom iz njezina špajza, i džemom, od kajsija, šljiva, višanja, dunja. I s masti i paprikom. Drobila bi ga u toplo mlijeko za večeru, u toploj kuhinji nakon što je rasplela svoju pletenicu sijedu pod žutim svijetlom žarulje na kuhinjskom lusteru. Rozina je imala vješte ruke. Bila je sitna žena, energična. Kuhala je vješto, mijesila tijesta za kruh, peciva i pekla fine kolače. Ništa joj nije bilo teško. Čas posla i evo rezanaca za juhu, ili krpica za krautcvekle, ili granatrimarš, ili kiflica za užinu. I bila je dostojanstvena.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Nismo svi spretni poput nje. Većina danas nema ni vremena. Ali, to kuhanje i pečenje, nekako je vrijeme za sebe. Nije to napor. Barem ne u mom slučaju. To je kreativnost i radost stvaranja. Ali sve je u pristupu situaciji.

Sad kad smo se pokrenuli. Osvijestili da imamo izbor. I da ćemo preživjeti ako pojedemo jedan dan stari kruh, pa čak i dva dana. Da nam je frižider pun, i da se često uhvatimo kako psujući otvaramo kantu za smeće i bacamo namirnice koje nismo utrošili jer su uvenule ili im je istekao rok trajanja. Bacamo novac, eure. Možda je sad baš pravo vrijeme da ispraznimo sve zalihe, rasteretimo špajze, zamrzivače i frižidere. I krenemo olakšani dalje. Svjesni kako skupljamo nešto što nikad nećemo pojesti, potrošiti ili odjenuti i obuti. Volimo se kao narod, tko kaže da ne možemo živjeti dostojanstveno. Da moramo pognuti glavu i šutjeti jer ne treba stršati. Nema ništa loše u građanskom neposluhu.

Idući put pišem o ljubavi ususret veljači…

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)