Ivana Erhardt Draganić: Ponekad su potrebne brze noge i bicikl, mentalno čista glava i duh da počneš ispočetka

„Život je samo kap na lotusovom listu“, stih je Rabindranata Tagorea. U ljepoti prirode, njezinoj moći, postojanosti, samo smo jedna čestica prašine ili zrna pijeska. Ili ta jedna kap. I u ovome trenutku živimo taj svoj jedan život. Kakav god da on jest, dan nam je. A mi ga oblikujemo dobrotom ili zlom, radošću ili ljutnjom, svjetlom ili tamom, ljubavlju ili mržnjom… Ta mala čista i jednostavna kap… O ljubavi i jednostavnosti. Ljubav jest jednostavna. Jednostavnost jest sloboda i ljubav je sloboda. Pa sad u susret Valentinovu – ljubavi imate cijele godine – ovo je još samo jedan običan dan, kada trgovci žele zaraditi na vama potrošačima. Malo o slobodi.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

„Slobodne duše su rijetke, ali prepoznaješ ih, jer se osjećaš dobro, vrlo dobro, kad si blizu njih ili s njima“ citat je dobrog starog Bukowskog. A ima nešto u tome. Ili sve je u tome. Kad prvi put na ovome svijetu otvorimo oči, i udahnemo taj prvi bolan udah zraka te ispustimo krik, počinjemo komunicirati sa svima koji nas okružuju i sa svime što nas okružuje. Sitni smo, ovisni o drugima, ali smo slobodni. Rađamo se kao slobodne duše. I potom dopuštamo svijetu da nas oblikuje, pomalo gubeći svoju slobodu. Odričemo se autentičnosti, onoga što mi jesmo, polako po životnom putu. Polako se odričemo slobode svoga bića zbog potrebe za privrženošću, potrebe za pripadanjem. Potrebe da nas vole. A svi želimo biti voljeni zbog nas samih, takvih kakvi jesmo. Slažete se? Odričemo se one jednostavnosti ljudske prirode. One jednostavnosti koja širi svjetlost i sjaj gdje god se pojavi. Jednostavan čovjek, žena ili muškarac ( i žena je čovjek, np. a.), jest onaj koji je zadovoljan sobom, koji uživa u sitnicama života, svakog dana, svake sekunde… Ne u mrvicama. Ako ste na to pomislili. To je suprotnost od zadovoljstva sobom. Jednostavan je čovjek u miru. Ništa izvanjsko njegov mir ne može poljuljati. Nema potrebu svidjeti se drugima. Jednako pristupa prema ljudima, bilo da je riječ o konobaru ili direktoru. Jednostavan čovjek razumije sebe i s razumijevanjem pristupa drugima. Otvorena srca i sa zdravim granicama. On ne treba i ne mora, on želi i može ili ne želi i ne može. Jasan je i izravan.

Ispričat ću vam priču…

Iz onih vremena nekada. Nije to nostalgija. Nego, sasvim drugačije vrijeme od ovoga danas. U kojemu svjedočimo novom normalnom. Prosuđujte sami. O poslu, o nemanju vremena, o druženju na internetima, o solidarnosti, o bilo čemu čega se uspijete sjetiti.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Bili smo klinci i bilo je važno svaki dan nakon škole napisati zadaću i izjuriti na ulicu. Ako ne napišeš zadaću, nema van. I to je bilo tako. Škola i školske obaveze na prvome mjestu, a onda lajsanje, od igranja gume, klikeranja, graničara, izbije, vije, jurcanja na biciklu ili rolanja i još dosta toga. Kreativni i puni energije. Pogotovo ljeti. Svi kao ugljen tamni. Spaljeni od sunca. Nisu nas mame mazale svakih pola sata s kremom za sunčanje. To su radile kad bismo išli na more. Kao da sunce u Slavoniji slabije sija od onoga na Jadranu plavom. No. Takvi tamni. S lonka frizurama od svijetloplave do crne, ne bi nas mogao nitko razlikovati osim po gaćama i majici te boji kose. Svi relativno štrkljavi. S epizodama kad staneš s rastom pa si nabijen, onda odjednom se izdužiš, i takve muke o kojima nismo previše razmišljali. Kao ni o odjeći koju smo nosili. Razmišljali smo jedni o drugima, s kim ćemo se igrati i zašto ili s kime se ne želimo igrati i zašto. Bilo je tu i sviđanja, i ne sviđanja, i svađa, i sukoba, tko je u pravu, a tko vara s klikerima. I uvijek je bila opcija ako ti se ne svidi da se pokupiš i odeš. Češće bez suza nego u suzama. Bolje od suza bile su naše užine: najčešće pekmezom kruha, koji je uvijek ispao iz ruku u nekom trku. I uvijek pao na namazani dio. Silom težom privučen. Nije se plakalo ni zbog toga, samo prihvatiš. Podigneš kruh s poda, otpušeš i nastaviš žvakati. I nije te briga, ako nisi gladan, nisi jeo. Bila su to jednostavna vremena. Iako možda još nismo došli na prag puberteta, ali bilo je jednostavno. I mi smo bili jednostavni klinci. Materijalno smo imali koliko smo imali, važni su bili bicikli  i brze noge da možeš potrčati, da možeš skočiti. I puno smijeha. Jesmo bili smo djeca. Ali znate kakva su djeca: jasna i direktna. Rekli bi mnogi i okrutna. Što na umu to na drumu. Vrlo jednostavna. I s ulaskom u pubertet počinješ se tražiti: tko sam u ovom svijetu? I to ne prestaje s godinama. Pa se tako uhvatimo da se poistovjećujemo s emocijama: ljut/a sam, tužan/a sam, sretan/a sam. A to je osjećaj koji dođe i koji prođe. Pa se postovjećujemo s različitim skupinama, u moje vrijeme supkulturnim: pankeri, rokeri, darkeri, metalci… nastavite niz… Tražiš se. Tražiš svoju pripadnost izvan obiteljskoga i porodičnoga kruga.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pa gaziš u određene godine i poistovjećuješ se s poslom koji radiš, pa s ulogom u karijeri, pa s ulogom nečije djevojke, niječijeg dečka, nečije supruge, nečije zaručnice, nečijeg zaručnika, nečijeg supruga, pa s automobilom koji voziš, pa s debljinom novčanika ili bankovnog računa. Hi-fi uređejem, armani ili dolce&gabanna odijelima,  brojnim haljinama i štiklama, skupim gadgetima, statusom… I što god to sve značilo… A ono jednostavno dijete se negdje guši jer se izgubilo. Nije sretno. Sve ima, a nije sretno. I pita se: tko sam to ja? Ne pripadam više sebi. A ni drugima. Trebam na skijanje, a zapravo trebam samo mir i šalicu kave u tišini s nogama umotanima u deku, da se odmorim, da stanem, i zagledam se u sebe. I pitaš se kad sam od onoga želim to, mogu to, ne želim ili neću, došao do toga da sve trebam i sve moram. Kad sam postao rob? U slučaju teške bolesti, prirodne katastrofe ili nedajbože još jednoga iscrpljujućeg krvavog rata, što nam treba? Što meni treba? Sigurno ne sve ono što smo navukli po kućama i šupama, ako se to sve sruči na glavu. Potrebne su zdrave noge i možda bicikl, sposobne ruke i mentalno snažna glava i duh. Jer kad ostanemo bez svega nabrojanog, tko smo? Samo mi. Osobe koje dišu i osobe koje su u stanju krenuti ispočetka. Kao robovi? Ili kao slobodni ljudi?

Jednostavan čovjek je u biti sretan čovjek. Ne mislim tu na konstantno prštanje veselja, pozitive koja je fasada tuge počesto. Ne. Jednostavan čovjek je slobodan čovjek. Slobodan biti ono što on uistinu jest.  Tražanje nikada ne prestaje… Traženje slobode…

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)