Ivana Erhardt Draganić: “Teta, ti si pred pubertetom kao i ja! To je tvoj drugi pubertet?” Što reći djetetu…

Umjestila sam se već davno na mjesto ljubavi. Ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja svega što život donosi. Ali ovi hormoni koji luduju u mom drugom pubertetu, nekako sam slaba u njihovu razumijevanju. Prije pisanja ove kolumne o perimenopauzi, važnosti samopodrške i podrške svih bliskih ljudi, posebice njihova razumijevanja i strpljenja, sjetila sam se filma „Pohane zelene rajčice“. A zašto, zbog sjajne Kathy Bates koja igra ženu u srednjim godinama, na pragu menopauze, Evelyn koja upoznaje simpatičnu staricu Ninny u staračkom domu. Gledajte film, neću vam prepričavati radnju, no sjajno je kako Ninny objašnjava Evelyn što joj se događa te kako da si pomogne. Evelyn osim što sluša priču Ninnyna života, luduje, vježba, ima valunge, plače, smije se, histerična je – netko bi sad komentirao „luda žena“. Možda je tako iz perspektive nečijeg nerazumijevanja. Samo žena zna kako joj je u promjeni…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kako da si pomogne žena koja je u perimenopauzi, vremenu prije menopauze koja označava kraj reproduktivnog razdoblja? Kad te šibaju tuge, bjesovi, plakanja, huje, noćno znojenje, valunzi. Pa se skidaš u majicu s kratkim rukavima na minus 5 Celzijevih stupnjeva i osjećaš se kao da si na plaži negdje na Karibima, doživljavaš olakšanje. Kad se noću ustaješ kao otuširana i trčiš u kupaonicu po ručnik te mijenjaš posteljinu…. Kad suze krenu bezveze, ničim izazvane. Kad si ljuta, a ne znaš zašto si ljuta, pa svaku riječ koja dođe do tebe shvaćaš pogrešno, iz kuta ljutnje, a ne iz mjesta ljubavi. Kad te nakon tri mjeseca aplikacija za praćenje mjesečnice pita „hoćemo li se prebaciti u mod za trudnoću?“, ma daaaaaj?!?!!! Kad trošiš uloške kao žvakače gume. Kad se dopisuješ s ginekologinjom unezvjerena, s brojnim upitnicima iznad glave. Jer sve je nešto čudnovato, neuobičajeno. Čitaš po internetima što bi moglo biti, i samo klikaš na tekstove s katastrofičnim dijagnozama.

Pomisliš da polako ludiš. A zapravo je novo normalno. Novo na što se žena treba priviknuti. Činjenica je da se ženino tijelo nakon četrdesete godine počinje mijenjati, češće nego prije. Svakih godinu dana primijetiš nešto novo. Onda krene zafrkavanje s mjesečnicom, malo ju imaš, pa ju malo nemaš. Pa dolazi previše često, pa ne dolazi. Pa kad dođe, ne staje. Pa više ne znaš što bi, jer si više na toaletu nego na radnom mjestu ili s prijateljima. Pa naleti vrućine, ili poznati valunzi. Sreća moja nisam ih još doživjela. Ali priče žena koje jesu, nisu nimalo ugodne. Zajapure se u licu, orosi im se čelo, vrat bude potpuno mokar, u trenutku bi sve skinule sa sebe. I sad ti budi mirna dok se to događa. I recimo da se to događa na nekom važnom poslovnom sastanku, u sudnici ili u učionici ispred dvadesetak djece u pubertetu. Ma da! Kako da ne! A zapravo je ključ u tome da pustiš da taj val dođe i prođe, što se više opireš, to je sve gore i gore. Prihvatiti. Ta čarobna riječ.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nedavno mi je moja Mala rekla: „Teta, ti si pred pubertetom kao i ja! To je tvoj drugi pubertet?“. Što reći djetetu, što je sve čeka na putu žene. Ionako mi je naglasila kako su u školi imali najprostiji sat do sada. Sat iz prirode o promjenama koje nastupaju kod djevojčica i dječaka pri ulasku u pubertet. Pitam ju: „Što je tu prosto? To što dlake rastu po tijelu i spolovilima? Što grudi počinju rasti? Pa to je sve prirodno i normalno.“, a ona sva zajapurena očiju širom otvorenih, dok nakon sat i pol vremena nije izlanula: „Na vjeronauku nam je rekla da je prosto ako nosimo majicu na V-izrez…“ „Aaaaa?“. U 21. stoljeću učimo djecu da je njihovo tijelo prosto? Takav sam dojam stekla. Što sam sve rekla, bolje da ovdje prešutim, ali sam dala pozdraviti vjeroučiteljicu.

Hajde Ivana, umjesti se u mjesto ljubavi… Jedna je stvar vulgarno odijevanje kad je sve na izvol’te bez obzira na prigodu, a druga je stvar nositi bluzu s V-izrezom ili diskretnim dekolteom. Žao mi je samo djece koju u školi uče ljudi koji se bore s vlastitim frustracijama. Kad uđeš u učionicu, bilo bi poželjno svoje probleme, ostaviti iza sebe i posvetiti se malim umovima na najbolji mogući način – svojim stečenim znanjima i vještinama. Znam, znam, sve je skupo, a plaće male. A onda ako je i promjena tu, teško je. Događa se nekako na pola životnoga puta. I nisu samo hormoni u igri. I vrijedi jednako za žene i muškarce. Preispituješ se, što si sve napravio u prethodnom razdoblju života. Jesi li na mjestu na kojem želiš biti? Imaš li vlastiti mir? Želiš da te svi puste na miru i želiš napokon početi živjeti život one osobe koja uistinu jesi. Uhvati te strah. Jer vremena je sve manje, ne znaš je li ostalo onoliko koliko si prevalila/o ili manje. Teško je to. Pa na sve to i neobjašnjivo debljanje. Sve radiš isto kao i prije, a kilogrami se samo slažu. A ne, neće oni u guzu ili grudi – ne daj bože! Već oko trbuha. Šlauf po šlauf. I što sad?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Odričeš se tjestenine s finim umacima, kako su nas Talijani naučili, kruha i peciva (a i onako su im cijene skočile u visine) i onog masnog bureka sa sirom, da ne pričamo o čokoladima i čokoladnim namazima s lješnjacima koje jedeš žlicom u trenutku pretjeranog PMS-a. Da mi je samo nešto slatko za prigrist… Muke Sizifove ili Tantalove, svejedno. Nije lako. Pa kreneš na zumbu, fitnes, jogu, šetaš, trčiš, a vaga otipka nakon mjesec dana istu težinu, stavljaš ziherice na suknju da ju nekako zakopčaš, pa prekrivaš bluzom da se ne vidi. Traperice zakopčavaš ležeći na krevetu, a za grudnjake tražiš ekstendere. Da su barem košarice veće, a ne, nego ti trebaju košarice i na leđima skoro. I onda tako ispuhana od vježbanja na kraju dana boriš se sa snom. Do četri ujutro gledaš u strop, ustaješ, pališ svjetlo, čitaš, pa te bole oči od naprezanja iza naočala čija staračka dioptrija polako raste sa svakom godinom. Pa opet legneš, misliš – zaspat ću sad. Pa onda ustaješ, kuhaš čaj od kamilice da te uspava. I  taman uroniš u onaj prvi sani, i eto buđenja jer treba piškiti. Čaj je ipak diuretik. Odričes se popodnevne kave, grizeš. I vrtiš se u krug. Ujutro skrivaš podočnjake puderom, pa korektorom. Pa se bore vide kako god da se našminkala. Pa si više nisi lijepa. Pa si po cijele dane umorna. Pa uz jutarnju kavu gutaš magnezije, omege, kolagene, minerale i vitamine…

Prihvati sve to. Gledaj se s razumijevanjem svako jutro jer i to će razdoblje proći. Kao što sve prolazi u životu. Iza svake bore, mnogo je smijeha, zar si zaboravio/la? Iza nekih su i brige koje si prošao/la. I još si uvijek tu, zdrav/a i živ/a. Što je koji kilogram viška? Kad ima toliko lijepih vina za probati, tako fine hrane za pojesti u društvu dragih osoba uz smijeh i pjesmu. Toliko toga još za vidjeti u ovom životu i na ovome svijetu. Toliko knjiga koje te čekaju da ih pročitaš, glazbe da ju poslušaš, toliko novih znanja koja čekaju samo tebe… I zaboraviš na kilograme, jer kilogrami – to nisi ti. Ti si jedinstven/a osoba na ovom svijetu, lijep/a u svojoj nesavršenosti. Nema nikoga poput tebe. Nemoj to nikada zaboraviti. Ulaži u sebe iznutra pa ćeš blistati. Jer možeš tada navući na sebe i jutenu, vreću a zračit ćeš više nego ikada. Što je to perimenopauza? Što je to ulazak u peto ili šesto desetljeće života? Samo još jedno novo razdoblje u kojem biraš hoćeš li pristupati svemu iz mjesta ljubavi i mira ili iz nezadovoljstva….

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)