Ivana Erhardt Draganić: Možda nosim ružičaste naočale – žene i muškarci su ravnopravni ljudi!

Dan žena. Znate li što se slavi? Ako ne znate, izgooglajte. Žena je čovjek jednako kao i muškarac, koja hoda ovim svijetom. U sebi ima ženski i muški princip, jednako kao i muškarac. I mozgovi muškarca i žene su s jednakim funkcijama, iako muški može biti veći, samo zbog anatomije. Mogu biti iznimni mozgovi, mogu biti prosječni, a mogu biti i ispodprosječni kod obje jedinke, i one muške, i one ženske. Anatomijom se ponešto razlikujemo, biologijom se ponešto razlikujemo, imamo jednake emocije, samo jedinke ženske ih češće izražavaju za razliku od muških jedinki (zbog kulturnog prostora u kojem obitavamo), seksualni nagon nam je jednak (mit je da žene žele manje seksa od muškaraca),… slobodno nastavite niz, ali različito je vrednovanje u svijetu te ženske jedinke i muške jedinke.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Žena ne želi biti kao muškarac i ne želi ga zamijeniti, a kad već imaju jednako školovanje i jednake poslovne pozicije, bilo bi uistinu fer da su jednako plaćene za jednaki posao. Žena je biće svjetlosti, ono koje na svijet donosi život i po tome je jedinstvena. I svaka je savršena u svojoj nesavršenosti. Ne moram vam to ja pisati, pitajte muškarce ako mi ne vjerujete na riječ. I lijepo je da je voljena zbog onoga što ona jest i takva kakva jest. Jednako tako lijepo je i da muškarac bude voljen zbog onoga što on jest i takav kakav jest. Ali… Živimo u vremenu u kojemu živimo. U vremenu sveopćeg napretka, i u vremenu kada se žene, na žalost, najčešće i same stavljaju u ulogu objekta. Iz različitih pobuda, namjera, razloga. Bunile smo se što muškarci od žena stvaraju objekte, povijest nam je to pokazala i dokazala (dugo je žena bila očeva pa potom suprugova imovina), a sada smo u eri gdje to žene same sebi čine. Neću ulaziti u razloge zašto je to tako. Voljela bih kada bi žene bile svjesnije sebe i svoje važnosti u ovome svijetu. Sada kada spomenem feminizam, mnogima sine lampica o neuglednim, muškobanjastim ženama koje ne depiliraju pazuhe i noge, koje se odijevaju poput muškaraca, ponašaju poput muškaraca, govore poput muškaraca… Mislim da smo to fazu trebali odavno proći.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Žena se i danas bori, i može i na visokoj peti i u haljini, a može i slasticama i finim jelima, za ravnopravnost – ne da je drvosječa u šumi (no ako to želi biti, zašto pobogu ne bi bila), već ako radi posao menadžerice ili recimo novinarke kao i njezin kolega, da ima jednake mogućnosti, jednake benefite, jednaku plaću i jednaki bonus na kraju godine. No reći će zlobnici da ju sputava napredovanje jer juri kući nakon posla da pripremi večeru za obitelj, djecu ušuška u krevet s pričom za laku noć i ne može izbivati navečer vani kada se u kafiću ispijaju žestice i dogovaraju poslovi. Muški kolege to mogu. Ako ostaje u kafiću, ne pripremi večeru za obitelj i ne ušuška djecu u krevet s pričom za laku noć, tada nije dobra supruga ni majka, a u prvom slučaju nije dobar materijal za karijerno napredovanje. I tako će biti dok te god pitaju jesi se zaručila, pa ako si se zaručila, jesi li se udala, pa ako si se udala, kad ćeš roditi, pa kad rodiš prvo, pitaju te kad ćeš roditi drugo dijete, pa… Ako se nisi zaručila, pitat će te što čekaš, reći će ti da ti otkucava biološki sat, ako kažeš da nisi našla odgovarajuću osobu s kojom bi osnovala obitelj, reći će ti da previše biraš, da ćeš ostati sama, bit ćeš usidjelica, osušit ćeš se. Ako kažeš da je tvoj izbor biti sama dok ne nađeš pravu osobu s kojom bi provela život u dobru i zlu, onako sa sigurnošću iz srca i duše, što god da se dogodilo, pa makar i otkucao biološki sat, i nikad ne doživiš da budeš majka jer, recimo, ne želiš pošto poto složiti obitelj na klimavim temeljima (jer na žalost, dijete ne riješava probleme među partnerima…), ili baš želiš biti sama i nikad se ne vezati ni za koga, možeš doživjeti podsmjehe i dobiti različite etikete. Živimo u svijetu koji ženama, a i muškarcima zapravo ne daje onu sigurnost da budu ono što jesu i žive život kakav žele. Selo uvijek priča, psi laju a karavane prolaze, neki psi bijesno laju, ali pretpostavljam da se na svom životnom putu nećete obračunavati sa svakim bjesnim psom… Za najboljim konjem uvijek se dobro diže prašina, on ima svoj put…

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Crveni karanfil. Za Dan žena u onoj bivšoj državi darovali su se karanfili. Karanfil ima svoju simboliku, a i crvena boja koja nije boja samo ljubavi, boja je strasti borbe za slobode i prava, one krvlju ispisane. Taj se 8. mart slavio u firmama. Onim velikim firmama kojih više nema u Osijeku, ostale su samo dvije, koje su sad jako male. Muškarci su bili šefovi i direktori, žene jednako obrazovane, teško da su bile na funkcijama, unatoč članstvu u partiji. One koje nisu bile u partiji, a i takvih je bilo, nisu mogle ni sanjati o rukovodećoj poziciji u svom OUR-u (organizaciji udruženoga rada, ako je bio pridjev socijalistički, onda je bio SOUR). Bio je to radni dan, ali tada se nije radilo – slavilo se. Muškarci su često koristili taj dan da bi izljubili svoje radne kolegice, pod izlikom čestitanja – bilo je tu i, danas bismo rekli neprimjerenog stiskanja, bilo je seksizma i tada, kao što ga ima i danas (samo je danas manje izgovoren javno zbog sankcija, ali je jednak u smjeru oba spola, ne lažimo se da ga nema). Bio je taj dan prigoda da se javno pije na radnome mjestu, organizrali su se ručkovi za kolegice, fotografije s tih druženja prikazuju puno više muškaraca koji slave 8. mart nego žena, jer i one su tada kao i sada te koje pripremaju objed za svoju obitelj i ranije idu kući… Iako se u tom sustavu zaklinjalo na jednakost, zapravo istinske jednakosti nije bilo. Po darovima koje su dobivale – miksere, fenove, ogledala, mlince za kavu – poručivalo im se suptilno gde im je mjesto. Ali to su ženske stvari, ženama potrebne… Zašto ne, recimo gramofonska ploča? Poručivalo im se suptilno gdje im je mjesto… Baš kao i danas, ali direktno, s platoa ispred crkava.

Ženin je izbor hoće li koristiti mikser ili neće, hoće li kuhati i peći kolače (da pojednostavim i banaliziram), iako u tome ima mnogo čarolije i ljubavi koja je utkana u pripremu jela, a kasnije i u njihovoj konzumaciji…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Žena ima svoj glas. Ima što za reći, jednako pametno ili glupo kao i bilo koji muškarac. Žena je snažna, ali ne znači da želi biti muškarac. Može ona i sama kroz oluje i vjetrove života, ali zašto ne bi imala ponekad štit. I ona može biti štit. To je ljepota. Ona unosi nježnost u grubi svijet, unosi intuiciju u logiku, unosi maštu među činjenice, unosi toplinu u hladnoću. Unosi nadu kad se zađe u mračno područje. Zagrljajem i brižnoću, otklanja strahove. Podrškom poručuje sve je moguće. Ona je borac jednako kao i muškarac, samo malo drugačiji, ponekad ima nešto što on nema, a ponekad on ima nešto što ona nema. Ona ima svoj ženski princip. On ima svoj muški prncip. Oboje su ljudi. I žena je čovjek iako ćete čuti na našim prostorima: ona ima ili nema svog čovjeka (ili čak i čo’eka). I svaka je posebna, i svaka je važna, i svaka je vrijedna.

I željela bih da u ovom 21. stoljeću žene njeguju svoju dušu, svoje srce, svoj mozak, jednako brižljivo kao što njeguju tijelo. Želim da od malih nogu njegujemo djevojčice, a i dječake da odijevaju svoju dušu ljubavlju, dobrotom, ljubaznošću, kritičkim promišljanjem, zantiželjom, znanjem, iskustvima – jer tada su im mogućnosti izbora u ovome svijetu velike. U redu je njegovati tijelo, ali ne opsesivno. Tijelo je hram duše tijekom ovoga danog nam života i lijepo je da ga se održava i njeguje. Ali što će nam prekrasan, a pust hram. Onaj koji nema što slaviti.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Možete mi reći da sam stavila ružičaste naočale. Ali ne volim vam ja ništa na silu… I ovaj 8. mart je dan kao i svaki drugi, dobar je podsjetnik da sve što se radilo jednoga dana ne bude uzalud. Ali nemojmo dopustiti da bude samo taj jedan dan deklarativan i glasan…

Poštujte se žene i imat ćete poštovanje. Poštujte se muškarci i imat ćete poštovanje.

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)