Ivana Erhardt Draganić: “Želim vam svjetlost i mir ovog Uskrsa i spoznaju što nam Kristov život, golgota i uskrsnuće poručuju…”

Što moje godine idu gore, vrijeme mi sve brže i brže leti ili curi. Pogledam u sunčano jutro i već je četiri mjeseca kako smo u ovoj novoj godini. Prvu njezinu trećinu sam već prevalila, a nekako nemam taj osjećaj. I studiram, i educiram se, još dodatno. Malo o vinima, francuskom jeziku, psihologiji… I sve nekako brojim kada će doći to vrijeme kad ću diplomirati. Drugi puta u svom ovozemaljskom životu. I nekako sam nestrpljiva doći do tog cilja. A sve mi je nekako dalek. Kao kad sam trčala. Pa brojala krugove na srednjiki. Imala svoj ritam, četri kruga trčim, jedan brzo hodam i tako četiri do pet turnusa. I uvijek mi je taj cilj izgedao daleko, svaku večer je bio daleko. A uvjek sam stizala do cilja. Poanta je zapravo uživati u putovanju. U svim ljepotama i frustracijama. Iz frustracija učiti o sebi. Vjerujem da je svatko od nas preko svojih leđa prevalio mnogo tereta, padao pod tom težinom i ustajao se. I naučio iz svega toga mnogo toga. Ponekad je dovoljna samo radoznalost, poput one dječje. Pa kreće učenje, strpljivost, posvećenost i upornost. Puno je tu marljivoga rada i ljubavi. Povrh svega ljubavi. Ponekad se vrata i prozori širom otvaraju, a ponekad se zatvaraju. I koliko god kucali, nadali se, lupali i vikali, ostaju zatvorena… I sve je to nekako put. Putujemo do onog krajnjeg cilja. A kako ćemo putovati, na nama je da pronađemo svoj način.  I vjerujem, sigurna sam da nikad nismo sami na tom putu. Da je tu mnogo učitelja, pomagača, ali i onih odmagača. Od stvari, situacija i ljudi. I pri tome ne treba odustati. Ne odustati od sebe. Mogu vam pisati iz svog iskustva. Ne mogu navući tuđe cipele, ali mogu razumjeti. Pogotovo ako su iskustva slična.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Proljeće je stiglo, nekima je donijelo umor, nekima melankoliju, netko je pristisnut problemima izgubio motivaciju ili zakoračio u depresiju. Ali i najveći problem se može razriješiti, uvijek rješenja postoje. Treba zastati i promotriti. Ono najvažnije je da smo još tu. Da dišemo. Bliži se ono vrijeme u godini kada je u našem kršćanskom vjerovanju Jedan jedini preuzeo sve grijehe na sebe – umro mučen, pokopan je i uskrsnuo. Mislim da jako malo nas to istinski razumije. Većina nas boja jaja, kuha šunke, pravi gnijezda od prave ili umjetne trave kako bi uskrsni zec donio darove, i blaguje na dan njegova uskrsnuća. A On bi poručio da je najveći grijeh na ovome svijetu živjeti život bez pune svjesnosti svakoga dana. Na televizijama će se početi emitirati filmovi o njegovoj golgoti, društvene mreže preplavit će poruke s njegovim riječima i čestitke, a potom i košarice koje se nose na prvi ukrsnu misu na posvećenje… A meni sad pada na pamet, odnosno vrtim, i vrtim, a sve je povezano s tim mojim edukacijama za psihoterapeuta, kako je prikaz Njegova života, širnje istine, istomišljenici, najava izdaje, golgota, križni put, mučenje i umiranje u mukama, pokop i uskrsnuće treći dan jednak prikazu bilo čijeg života, samo je ovo brutalnija verzija. Prikaz života gdje nakon tih svih muka, dolazi vrijeme za promjenu i novi život. Uvijek odlazak staroga, „umiranje“, otvara se nečemu novome što tek treba doći. Što se tek treba „roditi“. Promotrite cikluse kroz prirodu, kroz povjest, u svome životu. Ima jedan lijepi citat iz knjige koja je stajala na hrpi kod prijateljice u stanu, rekla bih slučajno. Ali… Stajala je tamo, da ju primim u ruke. Imam posebnu vezu s knjigama, o tome jednom prilikom. I tako „Mudrost srca“ Henryja Millera našla se u mojim rukama. No, prvo…

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I Drugi svjetski rat su preživjeli. Rodila su se djeca u tom ratu, jedno je preživjelo kao nedonošće. Umjesto u siječnju ’45. uranilo je – rodilo se sredinom studenoga. To malo čudo glasno je stiglo na svijet u jednom podrumu ’44. na početku Štrosike, tadašnje Duge ulice, dok su bombe padale na Osijek. Mogu zamisliti kako je izgledao grad. Garež i paljevina… Ne znam je li bilo snijega. Nikad mi nisu ispričali. Bilo je hladno. Oskudica. Neizvijesnost. Kako to u ratovima već i biva. To dijete se rodilo daleko od svog retfalačkog doma, jer on nije imao podrum. A napadi na grad bili su učestali. Bilo je nesigurno na ulici. Bilo je nesigurno u vlastitom domu. Ne znam kada je pao Uskrs te ’45. Ali grad je bio oslobođen. I tek što su te žene odahnule. Možda su pospremale sve što je bilo razbucano. Stoke tada više nije bilo. Našle su se na ulici u koloni. Pisala sam o tome. Moja omama Terezija nosila je moju mamu kao šestomjesečnu bebu u jastuku, teta ju je čvrsto stiskala za ruku i privjala se uz nju. I hodale su Dugom ulicom kroz središte grada, pa sadašnjom Vukovarskom preko Divaltove na Tenjsku cestu. Hodale su, ostavljajući za sobom svoj dom, sve materijalno što su imale i ono vrijedno i bezvrjedne drangulije kakavih ima u svakom domu, i one sitnice – pisma, pramenovi kose, prvi dječji ispali zubići, albumi s fotografijama – što život znače. Nije znala gdje joj je suprug. Njezini mama i tata bili su s njom, i svekar i svekrva. Vukući se u strahu, tim dugim putem praćene pogrdnim riječima svojih sugrađana, pljuvačkama i hračcima. Nikad nisu rekle da su dobile batina na tome putu. Ali je to bio put poniženja čovjeka. Koji je bio cilj – gdje idu, nisu znale. Nisu znale što ih čeka. Nikad nisam čula detaljnu priču u „Ja – formi“ o tom putu i strahovima – o čemu su razmišljale, čega su se bojale, kako su se osjećale… Samo natruhe i poneka slika oko i u koloni…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Završile su u logoru. Radnom logoru. Gdje su radile od jutra do večeri. Bez hrane i s bolestima. Uši i stjenice bile su najmanja briga. Smrt ih je okruživala. Smrt od gladi i bolesti. Preživjele su tu jednu godinu. Vratile su se u Osijek. Praktično bezimene i bez adrese. I krenule su od nule. Izgradile drugačiji život. Ali protkan njihovom autentičnošću, u četiri zida kućice na Štrosiki s malim dvorištem koje je proljećima kasnije, njihovom marljivšću i upornošću bilo mirisno i šareno, kokoši su kokodakale, pijetao budio zorom, a svinja zadovoljno roktala u malom svinjcu pokraj poljskog wc-a. U kuhinjici uvijek toplo i mirisno. S mnogo cvijeća u ajnfortu. I s mnogo zajedništva i sreće što je većina izvukla živu glavu. I živjele su po svom. Daleko od nekadašnjeg blagostanja materijalnog koje su baštinile od svojih predaka i oplemenjivale, marljivim, teškim radom. Znale su iskoristiti svoje vješte ruke i znanje koje su imale. Ovaj novi život je bio u zahvalnosti na svemu što imaju i uvijek istoj želji da su zajedno i da su svi zdravi. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da su bile istinski sretne. Ali, jedno jesu imale – hrabrost nastaviti dalje – bez krova nad glavom, bez novca za novi početak, bez saznanja gdje su muževi i braća. Ali, tu je bio život. I krenule su na put… I stvorile su meni uspomene koje šire toplinu oko srca…

„Oponašao sam svaki stil kako bih pronašao ključ za bolnu tajnu pisanja.“, piše Henry Miller „Konačno sam došao do samoga kraja, do očaja i beznađa kakvo je malo ljudi proživjelo, jer nije postojalo razdvajanje moje ličnosti na pisca i čovjeka: propasti kao pisac, značilo je propasti kao čovjek. I, ja sam propao. Shvatio sam da sam ništa – manje od ništa – negativna količina. I upravo u tom trenutku,…, počeo sam stvarno pisati. Počeo sam od nule, odbacivši sve… Našao sam glas, ponovno sam bio cjelina… Moja ogromna propast nalikovala je ponavljanju iskustva ljudske rase. Morao sam se sukobiti sa znanjem, shvatiti beskorisnost svega, smrviti se, očajavati, zatim se skrušiti, poništiti se, tako reći, da bih vratio svoju autentičnost. Morao sam doći do ruba i tada skočiti u tamu…“ Zato budite svjetlo.  Ima tih ljudi koji su svjetlo. A i On se javio okružen svjetlošću nakon uskrsnuća.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Želim vam svjetlost i mir ovog Uskrsa i spoznaju… Do nove kolumne… I još nešto, sa svakom teškoćom i padom u životu, umire nešto staro kako bi se moglo stvoriti neko nov, još bolje iskustvo… Svatko od nas ima svoju misiju na kugli zemaljskoj i kad dopre do nje duboko u sebi, zasjat će…

Želim vam svjetlost i mir ovog Uskrsa i spoznaju… Do nove kolumne…

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…