Ivana Erhardt Draganić: Dok zeko dotrči do gnijezda na uskrsno jutro, mi smo se smijali, galamili, plakali i grlili…

Pravi proljetni Uskrs okupan suncem i u mirisu cvijeća, s bogatom trpezom. Košarica za Uskrs, ona blagdanska sa šunkom, jajima, kolačima, darovima, mladim lukom, rotkvicama, hrenom, pečenkom, francuskom ove je godine kategorizirana u tri skupine: luksuzna 450 eura, srednja/standardna 250 i skromna od 150 eura. Ne sjećam se da se u kunama cifra za uskrsnu košaricu penjala u vrtoglave kunske visine. No mi smo narod koji je naučio na velike cifre, minimalno s dvije nule, pa nije ni čudo što u Hrvatskoj euro ne vrijedi kao negdje drugdje gdje je životni standard puno bolji. No nećemo u teške teme, barem ne za Uskrs. Cijeli tjedan priprema, pa čak i mjesec – što će se peći od kolača, kada će se kuhati šunka, koliko jaja, treba sve kupiti na vrijeme – da luk mladi ne uvene dok dođe do stola, a rotkvica bude hrskava kad ju zagrizeš na uskrsnom doručku. Iskreno, ne sjećam se kad sam kuhala šunku, cijelu – nikad. No, sve nas je manje pa ni potrebe nema da se šunka od nekoliko kilograma skuha u ekspres loncu, onom najvećem poput weš lonca, omaminog, plavog. Prije tri tjedna dogovorili smo se, Mama pravi vijenac-pletenicu – mliječni kruh, Sestra žarbošnite pema omaminom receptu, čokoladnu tortu, popse, i neki čizkejk, pitam ja: da napravim mileramicu. Ne. Napravi tortu od mrkve. Ok. Dođe veliki četvrtak. Plan se mijenja. Ipak ide mileramica umjesto čizkejka. Koliko jaja? „Da skuham 30?“ pita Mama. Meni upitnici iznad glave. Pa tko će to pojesti? Dvije trećine farbamo, trećinu ostavljamo u prirodnom tonu, za one koji ne vole ofarbana jaja i bjelance u tonovima različitih boja. „Mama, pa tko će to pojesti?“. Gleda ona mene, gledam ja nju. I gledamo se. Pomislim si, bacit će se nakon što se danima budu povlačila po frižideru. A baš me ona učila da se hrana ne baca. Kuhaš koliko treba, ostatke jedeš naknadno, u kakvim god oblicima – kao ostatke ili u nekom novom jelu…

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A i nije neka priča, nego jednostavno – svaki blagdan isto. Prireme visinske, izrada u zadnji čas. Uz puno nervoze i šize. Tata se dere, bez obzira na blagdan ili svečanu prigodi: „Što će vam toliko kolača?!? Pa daj si olakšajte!“, Mama uzvraća: „Ako dođu gosti.“, on vraća nazad: „Jest će ono što ima, što staviš na stol.“, i tako u nedogled, dovoljno da Mama krene mijestiti uskrsnu pletenicu u vijenac, ljuta kao ris. On je uvijek bio zadužen za kuhanje šunke. Sad se s tugom prisjeća i suzom u oku kako je nekada kuhao cijelu šunku satima, tešku pet-šest kila, koju je sam solio nakon svinjokolje i nadgledao pušenje u pušnici. Nit’ svinjokolje, nit’ šunke. Samo neki frclek od kilograma u ovitku, nešto prešano od bog te pitaj čega, prethodno obarena. Ali, Mama, ona inzistira da ju skuha. Tradicija je tradicija. On stoji nad malom šerpom i zuri u to nešto što je kao šunka. I vjerujem da si sigurno svašta misli što ne želi izgovoriti na glas. Sestra i ja, svaka u svojoj Tvornici snova (čitaj kuhinji, iako nisam sigurna da ona ima radostan naziv za svoju kuhinju) prčkamo kolače s popisa. Do nekog nedoba u noći jer ne možeš danima praviti kolače, nije to Božić pa da nakrcaš metalne šarene piksne suhim kolačićima, od kojih miriši cijeli dom. Ne, nego u zadnji čas, na Veliku subotu važemo, miksamo, palimo rernu, pečemo, mutimo kreme, peremo posude, jer njih nikad dosta za te silne file. Pa trčimo kod Mame i Tate farbati jaja, kojih je sve manje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nekad kad smo bile djeca, Tata bi pripremio boje, stavio lonac s trideset jaja na stol. Pomno bi pripremio boje i učio nas kako s kašikom u čaši okretati jaje, a da ga ne ogrecaš. Mama bi pripremala naljepnice koje su se topile u vodi, a skidale nježno na površinu jajeta. Lijepili su naljepnice njih dvoje strpljivo i pedantno. Ako nešto jesu, jesu pedantni. Možda malo manje strpljivi, osim za neke stvari.  Kad se sve to posušilo i raspremilo, Mama je završavala kolače. Nas dvije smo na ulici brale travu za gnijezdo. Šarena jaja na uskrsno jutro sjajila su se kao „pasja kesa“, što bi rekli nešto stariji. Mlađi danas ne razumiju taj pojam. I „smrdila“ su na slaninu. Bila su skliska u ruci, i morali smo paziti da ne izlete kad smo se „tucali“ s njima. Muke.

I tako, kako imam toru i kolač obično na svom popisu, a pećnicu palim iza 22 sata dok je jeftinija struja, a svjetla u Tvornici snova kao u Betlehemu, jer ne vidim što mi piše u receptu i da stoji pod reflektorom, u spavaćici, mutim, pečem, malo odmorim uz televizor dok čekam da rerna odradi svoje. Pa dok se sve ohladi da mogu nastaviti. Vilenjam u polusnu. I sve pazim tako pospana da nešto ne zaboravim, da ne zabrljam u postupku – jer slastičarstvo je precizna znanost – a ja nemam vagu doma ni za mjerenje vlastitih kilograma, a kamoli kuhinjsku. Sve radim odokativno, slijedeći recepturu. I onda tako u neko nedoba legnem na spavanje. Sve tri tako, i Sestra, i Mama, i ja. Doručak je u 10 sati. Jurim, s podočnjacima do pola lica, pokrivam šimnkom, sređujem se. Jurim da stignem na vrijeme. I nikad ne sjednemo prije 12 sati za uskrsni stol. Jer uvijek netko duže spava, sporije se sprema. Nismo ni precizni, a ni pedantni. I onda strka oko postavljanja stola, jer smo neispavani i nervozni. Pa krene, dreka, opet. Pa umjesto smijeha i radosti, nervoza. Mama nudi likere da smiri situaciju. Malo aperitiva prije doručka, može duplo, samo da nervoza nestane. Onda onako siti i balavi od velike količine hrena, opustimo se uz kolače na kraju. One zbog kojih smo neispavane i nervozne. I može spavanjac. I tako prođe još jedan Uskrs. Najljepši Uskrs u mom životu bio je prije 11 godina, kad je Sestra završila u trudovima i na svijet donijela malu veknicu – naša Šmizla najljepši je dar Uskrsa. Tako da, mogu biti neispavana, čupava i s podočnjacima do pola lica, ali kad vidim dječji osmijeh i krupne tamne oči moje Male, sve nestaje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pustite i pedantnost i perfekcionizam – kako god da ispadne, zahvalimo se svi na zajedništvu. Što smo svi na okupu i što imamo jedni druge. U konačnici, samo to je bitno. #samoljubav. Kako volim pisati. I zapravo nije važno imate li luksuznu, standardnu ili siromašnu blagdansku košaricu, najvažnije je da imate jedni druge. Uskrsni doručak samo je tradicija koju smo naslijedili i koju ćemo prenijeti dalje. Najvažniji su dragi ljudi s kojima jesmo u tom trenutku oko stola, bez obzira na to što se na stolu našlo.

Nadam se da je vaš Uskrs prošao u radosti s dragim ljudima.

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić) & Pixabay (ilustracija)