Ivana Erhardt Draganić: Maslačak poput malog sunca uhvaćenog na trenutak u dječjoj šaci

Proljeće je otpočelo kišom… Volim kišu… Nedavno sam putovala u metropolu za kišnoga dana. I promatra polja uljane repice kako blješte u svojoj punoći žute boje pod olovno sivim nebom. Koliko god sunce sjalo, uljana repica svoje žutilo ne prosipa s takvom veličanstvenošću kao pod tamnim i prijetećim oblacima. Kakav paradoks! Ugledati ljepotu u težini. U oluji.

I tu sad ide ona famozna rečenica: ljepota je u oku promatrača! I baš tako nekako formiramo svoje bivanje u ovome svijetu iz kuta iz kojega ga promatramo, gledamo, živimo. Hoće li to biti iz mjesta straha, mjesta tuge, ravnodušnosti, mira ili ljubavi, slobode. Bit će iz onog mjesta koje njegujemo u sebi. Ili kako ide opet ona rečenica: Kojeg vuka hraniš… Život je ponekad med i mlijeko, a ponekad zdjela pelina. Meni je draža usporedba s matematikom, rješavanjem jednadžbi i unošenjem rezultata u graf, na os x i os y, i onda dobijete onu amplitudu/krivulju. Ide i u plus i u minus. Kao otkucaji srca na monitoru, gore i dolje. Da je ravno, hm… Ravna crta znači da je srce stalo. A i kakav bi to život bio kao ravna crta? Strahujemo od nepoznatog. Ali kad se nađemo na tom putu ima neke ljepote u tome kad ugledamo sebe kako smo snažni i hrabri. I više nikad ne ostajemo isti… Poput uljane repice koja sjaji pod olujnim nebom.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Svi smo nekada bili djeca. Mali. I trebala nam je zaštita i privrženost koju smo osjećali s roditeljima. To nam je potrebno uvijek u životu, samo na malo drugačije načine. Bila sam djevojčica s velikim očima u mraku. Mislim da je za to kriva moja bujna mašta i priče. Puno priča koje su mi čitali Mama i Tata, i Omama Gaga u čijem je toplom krilu bilo kao u najsigurnijoj tvrđavi. Kad god bi me uspavljivali, molila sam da ostave upaljeno svjetlo. Nisam imala noćnu lampu pokraj kreveta, ali sam imala Mamu i Tatu koji bi ostavljali svjetlo u predsoblju dok ne utonem u san. Ta je nježna žuta svjetlost pružala snop kroz poluodškrinuta vrata ravno na moj jastuk. S njega sam se pogledavala s mjesecom i zvijezdama koji su ponekad provirivali kroz prozor. A tu je bilo i svjetlo jakih reflektora s donjogradske željezničke stanice. I danas volim osluškivati promet u tihoj noći. A iako sam udaljena, dopiru zvukovi sa željezničkog kolodvora kad je noć tiha i vjetrovita. Kloparanje kotača vagona teretnih ili putničkih svejedno, umemorirala sam ih kroz cjelonoćne uspavanke u djetinjstvu. Onaj žuti snop moga svjetla u mraku, bio je kao portal vedrine, sigurnosti koji me štitio od čudovišta. Svašta je taj moj mali um vrtio. Ormar bi me mogao progutati, igračke bi hodale, i brojna čudesa koja je mali um stvarao gledajući u mrak. U svijetlu su vile plesale kao one male i dobre iz bajke o Trnoružici ili Uspavanoj ljepotici, kako su se nazivi mijenjali. I ta žuta me nekako prati kroz život. Topla je i utješna. Bila sam djevojčica koja je voljela žuto. Maslačak na livadi u parku ispred Veslačkog kluba Iktus, prepunog livadnog cvijeća nekada da sam jedva virila iz te trave, bio je poput malog sunca uhvaćenog na trenutak u dječjoj šaci. U toj se travi moglo igrati skrivača. Mogla sam leći i promatrati stabljike cvijeća poput drveća u šumi. Sve je bilo tako veliko i zanimljivo. Mogla sam zamišljati kako je Guliveru bilo na njegovim putovanjima… Bio je lijep taj mir u prirodi. Lijep mi je bio i tada, a lijep je i sada.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

To je taj kut gledanja koji biramo. Kroz pukotinu u tami uvijek proviruje svijetlost i ima ljepote u njoj. Kakva god da nas situacija dotakne u životu, i ljudi, uvijek ima one neke ljepote u tome. Može to biti pozitivan stav, kako god vam drago. Može to biti vjera ili nada. Ovisi o tome u što vjerujemo. No život nam često pokaže svjetlo u tami. Ljude koji se pojave kao inspiracija ili kad nam je potrebno iscjeljenje. Pomoć. Ideje koje pomažu u rješavanju problema. Promjena navika kad organizam više ne može kao do sada. Promjena životnih obrazaca, njihovo uočavanje i spoznaja da ne moramo više tako. Uvijek je sve na nama i u nama. Drugi, oni nam mogu biti ogledalo za našu „tamu“. S čime se odbijamo suočiti, osvijestiti to, potom proraditi i krenuti dalje, novi i lakši. Što nas to privlači, a što odbija? Što nam to govori o nama. Sve emocije koje nas preplavljuju: strah, tuga, tjeskoba, ljutnja, bijes, sreća, radost – sve imaju priču, samo našu priču koju bi bilo lijepo da si dopustimo da bude ispričana. I u tom trenutku imamo svoj pravi kut iz kojeg možemo birati promatrati svijet…  

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)