Ivana Erhardt Draganić: Kad bismo pristupali jedni drugima na način kako je poručio papa Lav XIV.

U svijetu mačaka lav je veličanstvena životinja. Svjestan svoje snage, ljepote i moći. Ne ubija iz razonode, već iz preživljavanja vrste. Kralj je. U astrologiji također postoji lav. I u ljudskoj vrsti postoji ime Lav. „Rat i mir“ veličanstveno je djelo jednog Lava Nikolajeviča Tolstoja, klasika ruske književnosti koji se bavio temama važnima za ljudsku vrstu – temama ljubavi i smisla postojanja. Imamo od prošlog tjedna i Lava XIV. Čiji je dolazak navijestio bijeli dim koji se nadvio nad svjetskim spomenikom kulture, arhitekture i umjetnosti Sikstinskom kapelom – radom renesansnog čovjeka Michelangela, odrazom moći katoličke crkve. Imamo novog Papu, Franjina nasljednika. Koji ne samo što će papu Franju naslijediti fizički, već i svojim djelovanjem, kako se daje naslutiti, jer je pripadnik naprednog, reformatorskog dijela katoličke crkve, posebno osjetljiv na pitanja socijalne pravde i migranata. Tako sam čitala po internetima. Pročitala sam još nešto, nešto što me potaknulo na pisanje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Parafraziram, jer nisam sigurna da je baš riječ o citatu, budući da je nekoliko verzija njegova govora, ali je smisao izrečenog sažeta u ovome: „Bog voli svakog čovjeka bezuvjetno“. Ta je rečenica, ako ju je Papa Lav XIV. ovako ili u nekoj drugoj formi tu misao izrekao, duboko odjeknula kao obećavajuća za njegov pontifikat u ovom današnjem suvremenom svijetu. I na internetima, na društvenim mrežama koliko sam uspjela iščitati. I sad evo i mene. Ne bih bila ja, kada ne bih propitkivala. Tako sam naučena od malih nogu. Što je dobro zapravo, ali u globalu vremena u kojem živimo, baš i ne. „Božja je ljubav bezuvjetna“, i satkani smo od božje ljubavi koja je u nama i oko nas, tako smo odgajani u kršćanskom duhu i vjeri katoličke crkve. A ovaj svijet u kojem živimo, odraz je svega, a najmanje toga nauka. Možda je zato ta rečenica odjeknula internetima kao svojevrsna nada. Ali, voljeli smo i Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. i Franju, svi su oni izgovarali i poticali čovjeka, ljude, čovječanstvo na Kristov primjer ljubavi.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Prije nekoliko godina dobila sam jednu dijagnozu. Dijagnozu od koje se strah uvukao u moju dušu. Pomisao na najgori mogući scenarij. Vrtlog misli, što se to dogodilo i što je uzrok. Uslijedile su brojne pretrage, u konačnici i operacija. Zahvana sam što sam tu danas. Znate kako je u našem zdravstvu. Rijetki su liječnici koji će normalno s pacijentom razgovarati i objasniti bolest uzroke, posljedice i postupke vezano uz izlječenje – laičkim jezikom, razumljivim onima od 7 pa do 77 godina, kako smo mi to u jednom nacionalnom dnevnom listu učili prenijeti i najsloženiju informaciju jednostavnim jezikom ili kako je profesor Moguš svojednobno na jednom svom predavanju lijepo rekao nama studentima, budućim akademskim građanima ove zemlje, govorite jednostavno, vlastitim jezikom da budete svima jasni i razumljivi – „odlika pravog intelektualca nije da se razbacije nerazumljivim frazama već da ga svi razumiju kad govori“ (opet parafraziram, jer davno je to bilo, np.a.).

Rijetki su i oni koji će vam objasniti, na liječnike mislim, proceduru koja slijedi i zašto, te svaki korak na putu nakon operacije i tijekom oporavka. Iz njih ponekad morate izvlačiti kao iz moje desetogodišnje Male, kad ju pitam kako joj je prošao dan i dobijem samo – dobro. Jasno je meni da je liječnicima sve jasno, ali nije jasno njihovim pacijentima. A najgore moguće je kad umjesto njih Google odradi objašnjenje. I tada se javi uz strah i tjeskoba.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Izlazim iz te blijedožute sobe kao u omaglici. Idem dugim hodnikom prepunom ljudi, samo čujem žamor, a nikoga ne vidim. I tako se doteturam do šaltera platiti pregled i dogovarati biopsiju. Nisam tada imala dopunsko osiguranje (a to je i posebna priča), pa sam morala platiti participaciju za pregled, na šalteru bolnička administratorica upisuje termin zahvata, traži iskaznicu dopunskog, velim joj da nemam. I krene: „A da, svi vi koji imate novca, nemate dopunsko osiguranje. Zahvat vam toliko košta, a toliko košta analiza. Ne biste to plaćali da sad imate dopunsko.“, čujem s druge strane stakla. I tada ju pogledam, žena pred mirovinom, sitnija, prosjeda s naočalama. I krenem: „Sad stanite. I nemojte ovo što ste meni rekli više nikome govoriti. U zdravstveno sam osiguranje uplatila u svojih gotovo dvadeset godina staža više od pola milijuna kuna. Do sada sam bila zdrava i nije mi bilo potrebno. I sad će mi tih 60 kuna mjesečno osigurati takozvano besplatno liječenje?! To je porez za budale! Nemojte mi govoriti da sam bogata, jer ne znate jesam li ili nisam.“, iz mene je izašla bujica riječi potaknuta mjestom straha i ljutnje. Ona je u razgovor ušla iz svojih predrasuda, s tonom one koja sve zna. A ja sam u razgovor ušla iz mjesta straha od nepoznatnog, što je aktiviralo ljutnju. Nijedna iz mjesta ljubavi. I završilo je kako je završilo. To je samo jedan banalni primjer.

Ono što želim reći je da je svaki čovjek vrijedan. Čim je ugledao ovaj svijet. I bilo bi lijepo kad bismo u odnosima s drugima bili svjesni toga. Da ne vrednujemo ljude prema socijalnom statusu, ljepoti, materijalnom ili intelektualnom. Već da svima pristupamo iz pozicije poštovanja ljudskoga bića. Baš onako kako je najavio svojim riječima Lav XIV., a prije toga o tome su nam svjedočili i prethodni pape. No mi svejedno ne podnosimo različitosti, većinom, tomu svjedoči nasilje, i ono fizičko, ali i verbalno u govoru mržnje koje susrećemo pa i na ovim internetima i društvenim mrežama u trenutcima kada izgovaramo svoja mišljenja koja nisu jednaka tuđim mišljenjima i stavovima. Ne moram vam puno pisati o tome – dovoljno je da pogledate vijesti, da ih čujete na radiju, pročitate na internetima, ugledate komentare, ponekad i statuse. Ali i još nećim, mnogo dubljim, ukorijenjenim u sustav – nepoštivanjem prava i potreba, primjerice osoba s teškoćama ili građana ove zemlje kojima je potrebna palijativna skrb…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ponekad je teško zatomiti taj egostičan dio nas. Ali kad njega ušutkamo, otvara se onaj kanal ljepote iz kojeg ugledavamo svijet. A to zahtijeva vrijeme i gledanje u sebe. Najjednostavnije je krenuti iz asertivnosti. Iz mjesta koje sluša s pažnjom, ne osuđuje i ne nameće, već poštuje onoga preko puta sebe, ali poštuje i sebe te izražava svoje stavove s uvažavanjem drugoga. Izražava se kroz ja rečenice, ne optužujući drugoga, već izgovarajući kako se osjeća zbog riječi ili postupaka drugoga. To se uči. Nije da se ne može. Može se uz volju. Svi smo mi pjedinci, odgovorni pojedinci i kao takvi činimo društvo u kojem živimo. I to društvo reflektira nas. Eto, malo da se zamislimo.

A bezuvjetna ljubav? Ima li je? Kroz povijest smo vidjeli kako se ta bezuvijetnost ljubavi kupovala i mijenjala za sva blaga. Vjerujem da ona postoji, postoji u prihvaćanju sebe i drugih sa svjetlom i tamom koju nosimo. Kad s ljubavlju gledamo u to bez potrebe da mijenjamo… A promjena je uvijek stalna. I događa se baš u tim rijetkim trenutcima…

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić) & Pixabay (ilustracija)