Ivana Erhardt Draganić: Bježali smo čuvaru u Luci Tranzit, šprintali u kupaćima, skakali u Dravu i plivali na otok

Pravo proljeće imamo. Nakon jako, jako dugo vremena. Već smo se naučili da iz zimskih čizama uskočimo u sandale, šlape, mokasine. Kapute zamijenimo laganom odjećom kratkih rukava. Ali ne i ove godine. Kao da je vrijeme odlučilo vratiti se na prvobitne postavke. Svi komentiraju kako je ovo nenormalno vrijeme. A zapravo je normalno. Normalno proljeće. S prohladnim danima ispunjenim kišom i sivim oblacima, pa sa suncem koje proviruje kroz pahuljaste oblake. Na suncu toplo, a kad zađe za debeljuškastu bjelinu obaka, kožu dotakne hladnoća poput osvježenja… A mi, mi opet kukamo. Jer smo se naviknuli da pravoga proljeća nema. Gotovo ljetne vrućine nakon niskih temperatura navikom smo pretvorili u novonormalno. U ovom brzo funkcionirajućem svijetu, brzih razmjena informacija, brzog načina života, s mnoštvo obaveza koje nam ne dopuštaju onaj prostor slobodnoga vremena za nešto što volimo, gura nas u te nove normalne situacije. Nekad je raspored bio sljedeći…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Osam sati rada, osam sati slobodnog vremena za odmor, kulturu, hobije, sport i osam sati sna. Danas otkidamo i od sna i od slobodnog vremena. Ma imamo slobodno vrijeme, da imamo ga. No kako ga koristimo? Prema istraživanjima od prije nekoliko godina, a podloga je izvrsna bila za razradu marketinga na internetskim platformama – u prosjeku čovjek provede 6 i pol sati u danu prelistavajući sadržaj na različitim društvenim mrežama. Ako uzmemo da tako koristimo slobodno vrijeme, skačući u virtualni prostor, zapravo mijenjamo stvarni život za virtualni ili grubo rečeno postajemo robovi sadržaja na društvenim mrežama, a još grublje rečeno: pravi smo ovisnici. I njegujemo tu kulturu ovisnosti od kolijevke, pa će uskoro biti i do groba. Djeca u kolicima u svojim malim ručicama umjesto igračke premeću pametne telefone i zure u šareni sadržaj. Kad im uzmeš tu igračku koja to nije, krenu mali dječji bjesovi i plač. Zabrani alkoholičaru alkohol, ovisniku drogu, pušaču cigaretu, javit će se anksioznost, nervoza, bijes, ljutnja – jer ne može zadovoljiti želju koja se javlja. Čim dobije ono što želi, za čim žudi, zadovolji potrebu – navedeni simptomi nestaju. Žudnja je dobila zadovoljenje, a užitak? U početku uživanja svega nabrojanoga užitak postoji, nećemo se lagati, no kasnije – on nestaje. Nestaje razvijanjem navike. Želja/žudnja vodi i čovjek se pretvara u roba žudnje da ju zadovolji uz izostanak užitka. Anestezira se. Naš je mozak zanimljiv. Još nedovoljno istražen, ali opet dovoljno da objasni što nam se u tim trenucima događa – ako želite, istražujte…

Danas, djeci više ne možeš zabraniti izlazak na ulicu i druženje s prijateljima kao „kaznu“ za počinjeni „zločin“, jer nema smisla, ne igraju se tako. Zabrani im mobitel i tablet, uh koliko je tu bijesa, plača, molbi da će biti dobri. Plejada agresije, pasivne-agresije, poslušnosti – sve što treba samo da im se ne oduzme najdraža stvar na svijetu. Kao mi nekada, kad smo sa suzom u očima s prozora gledali prijatelje kako igraju graničara i molili roditelje da nas puste van, da ćemo biti dobri.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ispričat ću vam priču…

Živimo u vremenima kada nešto što je bilo normalno više nije. Usvojile su se nove navike. Nekada smo gledali crtić prije Dnevnika u 19.30, eventualno koji Opstanak ili neku edukativnu dječju emisiju, s odrastanjem bile su tu različite serije Sandokan, Planeta majmuna, Zvjezdane staze,… Išli smo u kina i kazališta (kina je bilo desetak u gradu – podijeljeni po žanru; u Donjem gradu su u Slaviji imali pustolovne i animirane filmove, ako me sjećanje dobro služi). No roditelji nam nisu dopuštali da po cijele dane buljimo kao začarani u tu kutiju koja širi šarenilo. TV je bio prozor u svijet, uz oprezno doziranje. Danas je to pametni telefon, bez opreznog doziranja. Igrali smo se vani, družili, svađali i mlatili u tim malim dječjim bandama.

Glumili smo indijance i kauboje, eskime gradeći iglu, pri tom otirući smrznute balce iznad usana. U toplim ljetnim noćima žandara i lopova. Igrali se svim loptama od teniske do košarkaške na igralištu blizu naselja. Gledali prve simpatije. Umjesto nogu imali pedale i kotače bicikla. Živjeli smo brzo, slobodno i s vjetrom u kosi, a s trenutcima koji su ostali u sjećanjima. Prvomajska slučajna kupanja u Dravi… Kad u odjeći upadneš u hladnu rijeku jer su se eto ruke baš opustile i pustile te s lijane kad te s pijeska zaljuljala iznad rijeke. To su sjećanja male Donjograđanke. Na otok preko puta bolnice vozili smo se čiklovima (drvenim, riječnim, ribarskim čamcima). Ali smo i plivali. (Sad će to pročitati moji roditelji, koji su to izričito zabranjivali Sestri i meni, mislim da bismo dobile zabranu izlazaka do 30-te da su tada znali… Budući da rijeka svake godine uzima svoj danak.) A mi smo bježali čuvaru u Luci Tranzit, podno KBC-a, i šprintali u kupaćima, bosonogi po vrućem betonu, skakali u Dravu i plivali, plivali do našeg pješčanog otoka, da nas Drava ne odnese nizvodno.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Morali smo stići, a kad bismo stigli i osjetili tlo pod nogama, barem ja, pola sata bih klečala u plićaku jer nisam mogla hodati koliko su noge drhtale, a i s rukama je bila ista priča. Bila je to ludost. Ali takvo je odrastanje. Mora imati malo ludosti. Ne potičem na opasno življenje. No sjećam se. Sigurno se neću sjećati što sam čitala na društvenim mrežama. Tu se ne grade uspomene. Ne na površnim sadržajima i odnosima. Ali to je ipak novo normalno. Ponekad se osjećam kao dinosaur.

Imali smo različite aktivnosti. Nismo upadali u navike. Boreći se s dosadom danas posežemo za mnogim načinima bijega. A zapravo, ne mora nam nikad biti dosadno. Ako pristupamo iz mjesta pozitive i znatiželje, svako iskustvo, svaka situacija može u nama izazvati neku vrstu uzbuđenja. Možemo se pitati od čega to biježimo? Od sebe, možda? Od kojeg dijela sebe?

Čovjek je društveno biće. I društvene mreže pružaju taj jedan društveni kontekst. No kad se život iz realne stvarnosti prebaci u onu virtualnu. Znak je za uzbunu… Kad izostanu stvarni socijalni kontakt, a čovjeku je potrebno gledanje u drugoga, govorenje, slušanje, dodiri, osjećaji. Svi ti stvarni, osjetilni podražaji za normalno funkcioniranje. Jer on nije prilagođen poput računala za virtualne svjetove u kojima nema stvarne topline – samo sličice, emotikoni i kratki videi. Nema iskrenog osmijeha, umjesto njega smajlić. Nema zagrljaja, umjesto njega srce. Nema toplog dodira ruke, umjesto njega… nastavite niz… Došli smo do rastuće anksioznosti i usamljenosti u svim dobnim skupinama u ovom novonormalnom. Manjkom koncentracije jer na internetima je sve brzo, sadržaji su kratki, pa nas sve ono u stvarnom životu živcira, pa bježimo u virtualni da nas smiri. Pa posežemo za prijateljem – umjetnom inteligencijom. Koja/i zna naše ime, pa nas tako prisno oslovljava dok razgovaramo. U jednom trenutku mnogi izgube čvrsto tlo pod nogama, i odlete u prostore „etera“… Ti vritualni prostori zapravo nas otuđuju jedne od drugih. Stvaraju od nas robove. Stvaraju populaciju kojom se vrlo jednostavno može vladati.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I sad ću opet po starom, u sada i ovdje živimo, i pitajmo se bolje češće nego ponekad, što nam govori taj naš bijeg u anesteziju bilo čega – cigarete, alkohola, droge, društvenih mreža. Ako možemo, ako nam je ostalo još ljubavi prema sebi. Možda nam se neće svidjeti odgovor, ali možemo i taj dio sebe prihvatiti sad kad smo ga osvijestili. I znati da uvijek imamo izbor. Možemo teći poput rijeke Drave, a možemo i pustiti da nam život rijeka odnese. Sve je uvijek na nama. A podršku, podršku uvijek imamo u realnom svijetu, od ljudi kojima smo okruženi, koje možemo dotaknuti, čuti, vidjeti, zagrliti…, u njihovoj prisutnosti, pa čak i tihoj prisutnosti… To je prvi korak.

Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)