Ivana Erhardt Draganić: Kad lipe zamirišu najavljuju kraj i nešto novo…

Medeni miris obgrlio je Osijek. Opojna slatkoća širi se gradskim ulicama. Što je toplije, on je intenzivniji. Golica nosnice. Ah, te lipe… Osijek je grad lipa. I taj miris vraća u djetinjstvo. Poput Proustovih kolačića. Malo vuče i na kihanje. Baš nekako s pahuljastom topolom, procvjetale su lipe i pustile pelud. I sve nešto žuljaju oči, grebucka grlo, i sve ostalo što prati alergije. Ne sjećam se lipa u cvatu i kihanja. Sjećam se gustih drvoreda. I tri posebne gorde, debeljuškaste dame, na donjogradskoj pijaci, čije su guste i debele krošnje spašavale mnoge čekače tramvaja. Njihove žile podizale su asfalt za koji smo zapinjali jureći za tramvajima. Kao podsjetnik da nikad ne trčiš za nečim ili nekim… I taj miris. Opojni miris koji najavljuje skorašnje ljeto. Koji podsjeća da će uskoro odzvoniti posljednje zvono školske godine na izmaku. Da ćemo školske knjige zamijeniti ručnikom. I da, da ćemo pod zelenim kišobranima debeljuškastih mirisnih dama stati na putu do Drave. I da, one pamte prve poljupce i zagrljaje. I vjerujem da su u tim trenucima zamirisale jače. Pamte sve one koji su se sastajali pod njima, nalazili se i kretali dalje zajedno… Negdje…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mirišu lipe. Opojno kao iz porculanske šalice sa sitnim ružicama omame Rozine u prohladnim jesenskim večerima. U zimskim plavičastim popodnevima dok snjieg pleše u taktu sjeverca. Uz doatak meda, od iste te lipe. Još čujem šuškanje suhih cvjetova dok ih omama stavlja u čajnik, nakon što je uspuhani šporet osim kuhinje ugrijao i vodu u plavom loncu za čaj… I zvuk njezinih papuča, crnih zepa kako se vuku po kuhinjskom podu. S čajem je slijedila priča… I osmjesi…

Ispričat ću vam priču…

Miris lipa najavljivao je kraj. Kraj škole. Već smo bili nervozni. Ne zbog učenja, već zbog silne želje da dane provodimo na ulici i u baščama gdje su rodile trešnje. Brstili smo ih kao kozice kad brste sve što mogu dohvatiti. Brstili smo polusazrele trešnje, zelene kajsije. Uz viku i dreku komšija koji su nas tjerali. Ne zato što krademo nezrelo voće. Već zbog posljedica. Probavnih posljedica. Ali nama je bilo uzbudljivo verati se po drveću. Tuđem. Zbog tog osjećaja, hoćemo li uspjeti na vrijeme zbrisati. I vrijeme cvjetanja lipa, budilo je u našim malim bićima adrenalin zbog kojega su koljena bila krvava, a noge izgrebane. S cvjetanjem lipa počeli smo uzgajati kraste. Uzgajali smo ih do završetka ljeta. Ponekad bismo pokoju doveli i u školske klupe u rujnu. Jer baš kad treba otpasti, padneš u prašini i nađeš ta dva sitna i oštra kamenčića koja se zavuku pod kožu, i bole. I krv crvena curi pomiješana s crnom prašinom. I cure balci iz nosa jer urlaš od boli, a možda ponekad i iz agonije jer znaš što te čeka. Još jedan ciklus. I što se više čuvaš i paziš, to češće noge vode neki svoj život i samo nižeš krastu za krastom, nakon kojih ostaju ožiljci. Neki su podsjetnik i danas. Recimo podsjetnik pada s drveta. S trešnje maraske u dvorištu, od milja zvane hrušt. Ispred nje su bile dvije ljuljačke. Jedna Sestrina, a druga moja. Nedajbože dijeliti jednu. Instalirao ih je Tata, tako da su imale i betonske temelje. Koje je s vremena na vrijeme osiguravao dodatno. Rasklimale smo ih od silnoga ljuljanja. Što se dalje zaljujaš, veća je šansa da ubereš trešnju. Dupetom taman dođeš do njezine krošnje, izvrneš i pružiš ruku prema nazad, i grabiš, i trešnju, i lišće, i tako… Poput bagera kad s kašikom vitla… Sve dok se nismo naučile popeti na drvo. A to je tek vještina. Dobro se primiš rukama za prvu granu, pa se zaljuljaš i uhvatiš nogama i – hop, već si u krošnji. I brstiš sve oko sebe. I trudiš se da ne primijeti omama Gaga koja nas je čuvala od previše šećera koje smo krale iz piksne, od komšijinih sočnih psovki koje je ponekad nizao satima kao da recitira stihove dvanaesterce, i od raznih nezgoda, uključujući i padove, pa i one s drveta.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I uvijek bi se strašno uzrujavala, samo se brinula, i kad treba i kad ne treba… Ali odale su nas trešnje. Odale, one zataknute za ušima – prve ubrane – s kojima smo se okitile i zaboravile jer smo kao sove budno promatrale horizont ispred nas. U tom brzinskom, adrenalinskom uživanju dok nas ne primijeti Gaga jer je bila zabavljena zagrijavanjem ručka i postavljanjem stola, a iz kuhinje je pogled na dvorište, to donjogradsko, bio nesiguran. Vidiš nešto, ali moraš proći blagovaonicu i dnevnu sobu da se uvjeriš jesu li te dvije male na drvetu ili se igraju. Tada nismo znale, ali danas točno znam zašto nas je uvijek uhvatila u nedozvoljenim radnjama – to je bilo jedino vrijeme kad smo šutjele kao mumije. Odavala nas je šutnja. Ipak smo mi s drveta imale bolji pregled. I izmjenjivale se u izvidnici. „Jel’ dolazi?“ – „Ne dolazi!“ Bilo je sve što smo uspijevale izgovoriti mumljajući dok smo gutale trešnje-hrušteve, pljuvale koštice i vadile crve iz usta. Tata nije špricao voćke. I crvi su bili nusproizvod ili kolateralne žrtve. Koga briga za crve kad zagrizeš tu debelu slatku i sočnu trešnju, koja puca pod zubima. U toj je krošnji bila sloboda i sreća. A pratio ju je miris rascvjetanih lipa. I koja krasta na koljenu od nezgodnog doskoka na zemlju. U kojoj se uvijek našao neki kamen. Baš onaj jedan jedini.

Tješi me danas što se sjećam tih uživanja, a ne boli zbog razbijenih koljena. I kad bih brojala, više bi bilo tih budalastih, dječjih nepodopština nego ožiljaka po nogama. Ali, kako smo se hvalili tim krastama. I preuveličavali kako smo ih zaradili. Brojali smo ih pokazujući i prepričavajući kako je koja nastala poput Mel Gibsona i Rene Russo u Smrtonosnom oružju. Predući što zanimljivije priče pune opasnosti…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A bili smo samo znatiželjni klinci koje je miris lipa mamio na igru po ulicama i komšijskim baščama. Pratio ih u žandaru i lopovu  gdje god da se skrili. I onako pokunjenje u sumrak na putu kući nakon što su mame vičući dozivale nas po imenima… I dok smo tonuli u mirne snove pokraj otvorenih prozora. Taj slatki ljepljivi miris koji je najavljivao jedan kraj i početak još jednog toplog i avanturama, nadali smo se, punog  ljeta. Bezbrižnog…

U potrazi za izgubljenim vremenom, ne onog Proustovog, nego mog, i generacijskog… Koji smo se sastajali pod krošnjama mirisnim na donjogradskoj pijaci gdje je bio najfiniji burek s jabukama. U debeloj hladovini debeljuškastih dama lipa koje su izvrsno nosile svoje godine… Ali kako vrijeme nosi svoje, neke „nove vrijednosti, ljepote i navike“, tako su one samo jednoga dana otrgnute. Zamijenio ih je inoks i kaljeno staklo. Na pogled moderno i privlačno, na dodir hladno, a za vrućina nesnosno. I ne može se mjeriti sa zaštitom jedne dame lipe… Baršunastih listova… Koja još i lijepo miriši…

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)