Ivana Erhardt Draganić: Samo da je sunca, vode, bosih nogu, pjegica po licu skrivenih od osmijeha i vjetra u kosi

Ušli smo u ljeto! U moje godišnje doba. Napisala sam jednom na jednome mjestu sljedeće: „Početak ljetnog solsticija… Najduži dan i najkraća noć… Vrijeme bosih nogu, doslovno bosih, raščupane kose i slobode… Volim to vrijeme kada sam došla na ovaj svijet. U sparnoj srpanjskoj noći… Samo da je sunca, vode, što manje svega, a svega u izobilju… Punog srca, pjega po licu neprimjetnih od širokog osmijeha i sjaja u očima…“. Volim ljeto. Kad vjetar plete kosu, divlje i nježno, a sunce miluje kožu. Kad se nos frče od smijeha i bore slažu oko očiju zbog škiljenja na suncu. Nema ništa ljepše kad tabani osjete sitan pijesak ili vreli asfalt. Najslađe je šljapkati po ljetnom pljusku. Kad sandale okačiš o prste, podigneš haljinu i skačeš po lokvama na putu doma. Toplina koja isparava miris prašine i vlage… Neprocjenjivo…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Netko će reći „vidi luđakinju!“. Znate što, nije me briga. Nije me bilo briga prije, a još manje danas – što govore oni koji me ne poznaju. Slušala sam jednu televizijsku kolegicu neki dan koja je pričala o ogovaranju i tračeraju. I mogu se složiti da zapravo ne govore tračeri o nama dok nas tračaju, govore o sebi. Vjerujem da ste se naslušali svega, baš kao i ja o sebi. O stvarima, situacijama i ljudima koje nisam ni znala… možda sam prespavala dio života?!? Hajde ozbiljno. Nitko ne zna moj životni put osim mene. Nitko ne zna… Vide samo ono što žele i još nadograde. Iz kojeg poriva? Samo oni znaju… Slažete se? A ja bih pisala o ljetu, o jučerašnjem njegovu prvom danu, o proslavi ljetnog solsticija, o ljepoti života i životnoj radosti… I nekako spoznaji vlastite svrhe u svijetu. Zašto sam tu? Što ja to mogu dati?

Ispričat ću vam priču…

Sparna ljetna, srpanjska noć… Memljiva u Donjem gradu. Počelo je sve u predvečerje. Uhvatili su je trudovi baš nekako pred sumrak ljetnoga dana koji ne želi da ga se ugasi prerano. Bila je smirena. Samo mu je objavila „Počelo je“. Čekali su prvu djevojčicu. Bila je spakirana ranije, pa su polako pripremili sve. I šetali. Prvo u malom podstanarskom stanu od dvije sobe u kojima su živjeli na Vukovarskoj cesti u Donjem gradu. Prva djevojčica, tada još nerođena, bila je signal da kupe plac i prave kuću u naselju pokraj Plavog devet. Želja im je bila prostrana prizemnica okružena livadom i cvijećem, ali se mala bunila na putu za Tenju. Njoj je bilo jako loše u autobusu, auto više nisu imali, ni čamac, on je rekao: „Ne. Predaleko je!“. Ona je prihvatila, i vratili su se. Odustali su od svoje kuće iz snova. Mala tada još nerođena sigurno se smijala u njezinu trbuhu, zadovoljno. On je godinama kasnije rekao: „Kao da je to bio znak da nas sačuva još veće nevolje u ratu…“.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Polako su krenuli, kao i trudovi, u šetnju iz svog podstanarskog stana, ulicama Donjega grada. Bilo je sparno, sjeća se Ona. Nije bila uznemirena. „Držali smo se ruku pod ruku i šetali do bolnice“. Šetali su ulicama, pa preko pijace kroz park do bolnice. Nisu odmah ušli. Šetali su po parku ispred, pod debelim lipama. Sretni. U iščekivanju. Oko 22 sata, kad je grad već utonuo u san, ušli su u bolnicu put rodilišta. Uzbuđeni, ali nekako u miru. Baš kao noć, srpanjska, topla, s vlagom u zraku, ali spokojna, kako su je opisivali godinama kasnije… „Bilo je brzo! Ni dva sata u rađaonici!“. Došla je na svijet s velikim tamnim očima i punim okruglim usnicama. Čudila se svijetu oko sebe. Znatiželjno. Nekako kao i danas. On je čekao. I u mali smeđi notes upisao vrijeme kad je djevojčica ugledala svijet. „Sitna. Manja od vekne kruha. Jednom sam je izgubio u dispanzeru, nakon pedijatričina pregleda. Umotali smo ju u jastuk, izašali van, a na vratima mi sve nekako čudno – ne osjetim da se pomiče. Pogledam, a jastuk prazan. Vratimo se, a ona s tim velikim očima i smješkom maše ručicama i nožicama na stolu. Tako je sitna bila da joj je i jastuk bio prevelik…“. Taj osmijeh i danas daje svijetu. A znatiželja i oči širom otvorene vode ju kroz život…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Što mi to možemo dati ovome svijetu? Učili su me i učim Malu da sve što nauči iz te znatiželje uz životnu radost koju ima, nitko nikada ne može uzeti. Svo znanje, sve vještine koje je naučila i učit će, svu dobrotu svoga bića. Sve to je uvijek njezino. Nitko to ne može iščupati, otrgnuti, uzeti silom ili milom. Jer automobil sad imaš sutra možda više ne. Imaš stan ili kuću, sutra više možda ne. Imaš ovu ili onu odjeću, cipele, putovanja, bazen, nakit, posao, nastavite niz, sutra toga možda neće biti. Ali imaš sve ono što si kroz život naučio, savladao, trenutke zbog znatiželje, zbog životne radosti. A zbog toga sjajiš i lijepa si osoba. Jer svu tu ljepotu koju nosiš daješ svijetu. I gdje god da jesi, moći ćeš se snaći, moći ćeš podijeliti sve što znaš… Znam to… Sigurna sam i da i vi sve to znate…

I neka pričaju, kako kaže kolegica s televizije, ponekad to zaboli, lagala bih kad bih nijekala. Ali dođe vrijeme kad te više nije briga. Ne uspoređuješ se. Ne. Jer znaš tko si u ovome svijetu. Znaš svoju priču. Imaš svoj mir. I ljepotu, stvarnu ljepotu kojom zračiš. I uvijek će to, kao sloboda i hrabrost da budemo ono što jesmo, biti nekima odbojni, a onda i poziv da konstruiraju priču… Nikome se ne trebate objašnjavati. Ne. Jer vas oni neće čuti. Imat će svoju priču i svoje mišljenje. Pa zašto ih razuvjeravati. Nikome ne trebate objašnjavati zašto volite bosi trčati po ljetnom pljusku. Plesati sami. Zašto imate osmijeh. Zašto sjajite. Zašto nekoga volite. Slobodni kakvi jesmo objašnjenja dugujemo isključivo i samo sebi. Sva naša djela i postupci tijekom života govore mnogo o nama – nema te šminke, nema tih riječi, odjeće, pa evo može i estetskih zahvata, kuća, automobila i statusa, koji će „pokriti i prekriti“… A ne, vjerujem da se ljudi mogu promijeniti, ali i to se događa iznutra pa prema van. I opet su riječi suvišne…

Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)