Ivana Erhardt Draganić: Nismo žvakaća guma u tuđim ustima da nas razvlače kako žele

Zajahali smo val. Toplotni val. Ne onaj rashlađujući negdje na mjestu gdje su valovi visoki. Gdje se uživa u danu velikih valova. Kod nas u našoj ravnici, jedini val, ako nije poplava pa se očekuje onaj zli val Dunava koji potiskuje Dravu u korito, pa nastaje problem…, je ovaj toplinski nakon kojeg, prema najavama slijedi i val zahlađenja za jedno desetak stupnjeva. Dok su dani memljivi i ljepljivi, ali podnošljiviji u rashlađenim prostorima gdje se može prodisati, nekako baš je vrijeme za sabiranje misli. Vrućina poziva na mirovanje. Fjaka, siesta, pomalo… sve nam je to nekako poznato.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Za vrućina je najbolje mirovati, u ohlađenim prostorima, iza spuštenih roleta. U onoj ugodnoj tami sa slatkim mirisom cvijeća, u tišini dok se tijelo odmara, a koža je lagano ljepljiva pod prstima. Usporiti, pomalo… Usporiti disanje dubokim udisajima i dužim izdisajima. Uhvatiti ritam koji smiruje um, fokusirati se na tijelo u tišini. I pojavljuje se jasnoća, realni budimo, nema jasnoće do one koja izvire iz tišine u koju uranjamo sami sa sobom. Kad se povlačimo od buke gradskih ulica i trgova, ureda, javnoga prijevoza, interneta i društvenih mreža, vijesti koje ovih dana donose tragedije u crnim kronikama, a svjedočimo im i na ulicama grada svakodnevno. Sve to podiže anksioznost, strahove, bijes, ljutnje, tjeskobu… A nisu nas naučili kako sve to filtrirati. A filter je tišina… Kad se odlučimo ostati sami sa sobom u tišini. Ne bježati od sebe. Iza spuštenih roleta što nas dijele zamućenog i sabijenog zraka u vrućini od koje je vidljivost smanjena, a nervoza i frustracija povišene. I baš iz tog povišenog frustrirajućeg trenutka u životu događa se promjena u tišini. Iza spuštenih roleta. U nutrini ljudskoga bića koje sagledava unutar sebe – iz tišine izranja jasnoća. Jer frustracije izlaze iz nemira, kad žulja ono staro koje se ne da, koje nikako da ode i ustupi mjesto novome. A vrtimo se u tom starom prečesto i predugo, i sve nam je to nekako poznato, ali ne biramo drugačije. Uljuljkani smo u tu poznatost i osjećamo se slobodni do određenog trenutka. Ali iz te ugode nema naprijed, nema slobode u koju se kunemo, nema još jednog izbora i zato se događa da se vrtimo u krugu poput miša ili hrčka u kavezu na kolutu. I frustrirani smo. I ne vidimo. Ne vidimo dalje od onog poznatog, od naših starih projekcija, od istih očekivanja da će se dogoditi baš isto ono što se već događalo.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A mislimo da smo slobodni. Onda naš ego lupi šakom o stol, reže, ljuti se, i svašta radi u toj frustraciji… Ali ne i da promijeni. Ne daje tu slobodu. A kad bismo vidjeli, napravili samo jedan korak dalje od kutije u kojoj jesmo, izašli bismmo i uočili izbore. A izbori znače slobodu. Dogodi se ponekad da nas frustracija malo pogura prema slobodi. Prema tome da uočimo da imamo konce u svojim rukama i da nešto što nam je prije služilo – načini nošenja sa stresom, ponašanje, djelovanje, sad možda u ovim godinama više nam ne odgovara. I baš tada treba vidjeti izbor, preuzeti nešto novo, ali prije toga otpustiti staro. Dobiti tu jasnoću da može biti drugačije, da naša uvjerenja koja vučemo iz djetinjstva, mladosti, mlade odrasle dobi, ne odgovaraju nam više, da ih možemo mijenjati, da želimo nešto drugačije i nešto više – da se vratimo sebi. Sebi koje smo davno napustili jer smo se prilagođavali tuđim očekivanjima, i malo po malo napuštali dio po dio svog autentičnog sebe – sad smo tu, nosimo sebe više kako nas vide drugi nego ono što mi stvarno jesmo, uvjereni u to da smo baš to Mi – ono što vide drugi dok nas promatraju. A mi smo zaboravili na svoje potrebe, što stvarno želimo, potisnuli smo ih negdje duboko u nama tražeći odobravanje u tuđim očima. I gledajući se u ogledalo, vidimo biće koje ne prepoznajemo. I baš je tišina prostor povratka sebi. Iz mjesta ljubavi u tišini. Što mi treba? Što ja to želim… I možda je baš sada vrijeme, u ovim sparnim danima kad zrak stoji. Nekako me to baca u onu Đoletovu „Remorker“ kad kaže: „Pusti svjetla, oduzmi gas. Smješnih stvari se bojimo. Misliš da netko pita za nas? Kao da ne postojimo. Stavi misli u prazan hod, stresi zvijezde k’o dudove i polako nasuči brod na te pješčane sprudove… i sanjaj…“

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Idi u ćošak! I razmisli o svom ponašanju… I tako malo dijete stoji u ćošku, i stoji. I kad ga pitaju: Hoćeš li slušati? Odovara: Neću! Kažu mu: Nećeš slušati? Ono uzvrati prkosno: Hoću! Ono ne zna da pristaje u svom prkosu. I ostavljaju ga u ćošku. A ono ne zna zašto nije dobro, zašto nije poslušno – ne razumije. Razumije jedino da nije dobro takvo kakvo jest, da nije dovoljno vrijedno ljubavi i pažnje. I što ono radi? Traži načine kako da zaradi pažnju i ljubav, tako da se prilagođava – prvo roditeljima… a kasnije kroz život i drugima. Jer tako će biti dobro. Da, za druge, a možda najmanje za sebe – i bit će frustrirano, tužno, biće koje ne razumije i dalje će tragati za pažnjom i ljubavlju, i tako je u ciklusu ponavljanja – jer uvijek mora nešto dati, daje dio sebe… Ali ima i onaj dio koji se buni, tjera inat, pa bježi u obrasce, ponavljajuće, i uvijek si potvrđuje uvijek jednu istinu – da ga ne razumiju, da je dalo sve od sebe, i skuplja rane i tako ranjeno hoda kroz život. Uvjeren da je to tako i da tako mora biti… I vratimo se opet na dijete u ćošku, dovela sam ga nekako prebrzo u poodmaklu dob. Kako to dijete u ćošku reagira. Ono je stjerano u kut, pa i doslovno. Iz inata, koji je rezultat nemoći. „Da, najgori sam“ i to prihvaća i potom se odvaja od sebe ispunjavajući ta „bezazlena“ očekivanja odgoja. I vuče kroz život svoje uvjerenje da nije dostojno ljubavi i pažnje, da nije dovoljno, da nije dobro, samo od sebe kao biće već jedino kada u očima drugih vidi odobravanje nakon ispunjenih očekivanja, dobije pljesak, divljenje. Ali u tišini, osjeća da to nije to. Možda se ne pita tko sam.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Možda samo rastu frustracije jer ne zna reći Ne na pravim adresama, želi, ali se nekako uvijek predomisli. Ima želja, o itekako ih ima, ima potrebu da ga vole takvog kakav je, ali nekako vjeruje da to nije moguće. Zna da ga svi žele mijenjati. Zna jer je to prošlo. I zna da nitko ne razumije tu potrebu koju ima. A strah ga je pogledati u svoju tamu. Jer u njoj je sve ono potisnuto. Sve ono što je pogurano, pa iskače u obliku bijesa, ljutnje, gnjeva, ogorčenosti, frustracije, tuge. A kad bi pogledalo, trebalo bi se suočiti. I to si može dopustiti ako poželi, u tišini. To oslobađa. Ta istina koja je skrivena – daje slobodu. Ali treba osvijestiti da nije više ono malo dijete. Da ne mora tako kako je naučilo da bi „preživjelo“. Da je sada odraslo biće koje tom malom svom djetetu koje iskače u trenutcima koji su tako poznati i frustrirajući kaže: ti si vrijedno svega u životu, i ljubavi i pažnje, znam to – ja ću ti to dati, ne moraš više tako; ja ću te nositi… Čovjek je cjelovito biće, sa svojim svjetlom i svojom tamom, jedno bez drugoga ne ide. Važno je dobro znati svoju tamu. Prepoznati okidače naših reakcija i znati da bijes dođe i prođe, kao i ljutnja i tuga. Da se ne mora zaglaviti u tom mjestu, ne mora nas preplaviti, zaslijepiti. Jer u tim trenutcima ne vidimo i ne čujemo osobu ispred sebe. Čujemo „ti nisi dovoljno dobro dijete!“ Čujemo ono što smo davno upili u nesvijesno i reagiramo iz toga. I naša komunikacija se pretvara u svađu u kojoj komunikacije nema. U kojoj se gađamo projekcijama, onime što nosimo i prebacujemo na drugoga, ili na drugog projiciramo sve osobe koje su nam nešto nažao učinile, pa tog drugog obasipamo etiketama koje nikad nisu izgovorene u vremenu, mjestu i osobama kojima su prvobitno namijenjene. Ne vidimo drugog, a ne vidimo ni sebe. Bujica ide. I ne sjetimo se stati. Reći dosta. Jer to malo dijete je nemoćno i tjera inat. Jer mu je to poznato kad je stjerano u kut. I čudimo se agresiji, pasivnoj agresiji, pasivnosti. Nema tu mjesta za poštovanje drugoga što govori, njegovih misli i osjećaja, niti poštovanja vlastitoga sebe i svojih misli i osjećaja.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pa kako onda? Upoznati sebe. Upoznavati se u tišini. Ugledati što nas boli, zbog čega burno reagiramo – zastati, čega nas je strah – da nismo dovoljno dobri, da će nas napustiti ako pokažemo pravoga sebe, … Pogledati u svoje rane koje smo skupili kroz život. Reći Ne kada zaista ne želimo nešto, a ne pristati jer ako kažemo Ne bit ćemo bezobrazni, ovakvi ili onakvi. Slušati tijelo koje sjajno zna pokazati senzacije kada se buni protiv nečega. Prestati se opravdavati. Povući granice. Tako štitimo sebe, ali i znati kada i kome možemo dopustiti da ih malo pomaknemo, učinimo ih propusnima. Naučiti biti dobri prema sebi, voljeti se, makar to značilo neodobravanje jer bit će onih kojima se ta promjena neće svidjeti. I to je uredu… Nismo žvakaća guma u tuđim ustima da nas razvlače kako žele. 

I u toj tišini dolazi do samospoznaje, do naše istine i tu je sloboda…

Sve napisano odnosi se na zdrave ličnosti, koje su malo zaglavile u svom životu. Psihopati ionako ne vide da imaju problem, jer ga imaju svi drugi osim njih…

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem istinski vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)