Ivana Erhardt Draganić: Skače kao riba u rijeci ili delfini na pučini, “Što ti je? Jesi li se najela slatkog?”

Ništa nije onakvim kakvim se čini. Osim – smrti. Smrt je jedna i konačna. U ovome svijetu. Postoje ipak ta mala umiranja tijekom života. Kada napuštamo nešto staro i prelazimo u novo. Može to biti način života, mogu to biti veze ili brakovi, ulazak i izlazak iz njih, može biti ponašanje, mogu biti obrasci koje ponavljamo sve dok ih ne osvijestimo i vidimo da imamo izbor – voljeti, cijeni i poštovati sebe. Jer to je jedini način života u stanju ljubavi. Ljubav dijelimo i množimo. Koliko dajemo, udvostručeno dobivamo nazad. Naravno, ako imamo što dati. Ne govorim o leptirićima u trbuhu, o strasti i želji. Govorim o izboru. Da bismo se zavoljeli, moramo prigrliti vlastito svjetlo i tamu, i ono dobro i ono loše. To nas čini cjelovitim bićima. I tako cjeloviti možemo birati ljubav svaki dan. Voljeti u potpunosti osobu preko puta sebe kao cjelovito biće – baš takvo kakvo jest. I onda ostajemo. Ostajemo u sreći i tuzi, u radosti i boli, u ljutnji i strahu. I možemo stvarati strast. Imati želju. Pokazati tugu. Pokazati svoju ranjivost. Imati hrabrosti za sve to. I imati hrabrosti i za onoga drugog ako slučajno dođu teški dani. Jer takvih dvoje grade zajedno nešto puno veće od njih samih. Nismo mi polovice koje hodamo svijetom i čekamo da nas netko nadopuni. I uzimamo od drugoga sve, sve što daje, ne razmišljajući o tome koliko će to iscrpiti onog drugoga. Ili obratno. Za prvo je potrebna svijest, interes za upoznavanjem sebe „do daske“. Kad prigrlimo sebe, možemo prigrliti i drugoga. Za drugo, nije potrebna dubina. Dovoljno je ostati na površini. Sklapati površne odnose. Pitanje je želimo li trajati? Imamo li cijenu? Ili vrijednost?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zato tijekom života imamo mnogo „malih smrti“. Kad se prevali određeni broj kilometara i u nogama se prikupi mnogo utakmica u kojima se pobijedilo, remiziralo ili doživjelo poraze, perspektiva se mijenja. Kod nekih ljudi. Godine brže idu, a smanjuje se krug „velikih ljudi“. I shvaćamo da ljudi nisu zamjenjivi. U ciklusu prirode svi jesu zamjenjivi, jer svijet ne staje kad nas nema – godišnja doba se izmjenjuju, poslovi idu, vlak ne staje… Međutim, u međuljudskim odnosima, interakcijama jednih s drugima – osoba nije zamjenjiva. Ego će reći – svi su zamjenjivi. Ego griješi. Jednom ću pisati o Egu. Bit će ljudi koji će reći kako su svi zamjenjivi. Sjećamo se vremena kada se to govorilo i radnici su bili u strahu i pristajali na sve samo kako bi zadržali posao. No realno, tada i sada, kako ćeš nekoga „s ulice“ u jednom danu obučiti poslu vodoinstalatera, zidara, novinara, liječnika,… nastavite niz (za to je potrebno određeno vrijeme…). Možda bismo željeli da neke ljude nismo nikada sreli i upoznali. Jer smo doživjeli razočaranja, bol, golemu tugu. No možemo ih nazivati „učiteljima“. Svaki nas susret uči nečemu. Kroz svaki susret upoznajemo sebe. Neki drugi ljudi su nam neprocjenjivi. Žalimo što ih ranije nismo sreli i upoznali jer ne ostaje nam mnogo vremena na ovome svijetu za uživanjima s njima. Vjerujem da za svaki istinski susret postoji ono posebno mjesto i posebno vrijeme. Vrijeme kada su se određene osobe trebale sresti. Taj je susret prilika za rast oba pojedinca. Jer onaj nasuprot nas naše je ogledalo. I ono što nas privlači kod te osobe je ono što smo negdje duboko zakopali, a ono što nas frustrira isto je ono zakopano, ali je ono u što izbjegavamo pogledati. Zato „kopamo u sebi, uvlačimo se u vlastite dubine“… I jedno i drugo trebamo izvaditi na površinu, osvijestiti, prigrliti i obuhvatiti – u tome je ljepota života. To je naša istina. Istina o nama. Jer to je naša autentičnost, potpuna iskrenost. U tom smo trenutku slobodni. Slobodni u ljubavi.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ipak u ovome svijetu postoje osobe i osobe. Neke osobe cijene se tako što si zadaju cijenu, i ako ih netko želi u svome životu, taj netko mora ispoštovati tu cijenu. Oni gledaju stvari i druge ljude kao prilike – dobre ili loše. Vjerujem u nešto drugo. U neprocjenjivost – trenutaka i ljudi. U vrijednost ljudskog bića koje je došlo na ovaj svijet. Jedina je prilika – prilika za postajanje najboljom verzijom sebe. Za to je potrebna hrabrost. Hrabrost za suočiti se sa sobom, sa svim onim lijepim i manje lijepim što nosimo u sebi, jer tako iskreni možemo stvarati iskrene veze s drugima. Bez manipulacija, kontrole, sebičnosti… Prihvaćati ih u svim različitostima, ne plašiti se ogledala. Hrabrost je pokazati svoju ranjivost. Najčešće ju skrivamo jer ne nailazimo na razumijevanje preko puta sebe. Pa smo cool, frajeri i frajerice, snažni, sposobni, bezdušni… a samo se štitimo iza zida koji smo izgradili uvjereni da smo slobodni, a zapravo smo u vlastitom zatvoru, ili da ljepše formuliram u „zlatnom kavezu“. I uvijek to vodi u usamljenost, neizbježno. Jer pravoga sebe skrivamo iza maske. A želimo se pokazati onakvima kakvi jesmo i želimo da nas vole baš takve kakvi jesmo. I biramo ili samoću ili skačemo iz veze u vezu – površno poput bube s cvijeta na cvjet, ili muhe… Strahujući od povrjeđivanja. Gubitka slobode. A gubimo samo sebe jer se ne pokazujemo u svojoj cjelovitosti. A kad smo autentični, tada smo i slobodni u bilo kojem odnosu jer gradimo iskrene odnose u kojima je u redu izgovoriti da smo ljuti i tužni, da nam nešto smeta, možemo reći ne za sve što nam ne odgovara, zbog čega se ne osjećamo dobro; nasuprot stanja pristajanja na nešto da bi nas drugi doživjeli kao dobre. Ako smo dobri, dobri smo i kad govorimo Da i kad kažemo NE. Možemo bez straha od gubitka prihvatiti s druge strane bilo što što dolazi – i ta ljutnja, i ta tuga, i ljubav i radost, i ponekad dosadu i umor, ili bilo što drugo. I znati, znati da to nema veze s nama, da su to borbe onoga drugoga sa samim sobom… I možemo biti tu za tog drugog ili on može biti tu za nas.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mala je pred vratima puberteta. Još je djevojčica. I još je ponekad ona Mala od tri godine koja jurca, zvonkoga glasa i smijeha koji ispunjava zrak što nas okružuje. S očima iz kojih izbija radost i duša se izražava. U bazenu smo. Sestra, Mala i ja. Mala skače, divlja, vrišti. Sad je na jednom kraju, a već u drugom trenutku na drugom kraju. Jurca kao pas za lopticom. Roni, prevrće se. Skače kao ribica u rijeci ili delfini dok prate brodove na pučini. Pitamo ju „Što ti je?“. Pitamo ju. Je li se najela slatkog? Ona nastavlja „divljati“. Jer mi to tako tumačimo. Jer nas prska, gura, nama se odgovara… Njezino vriskanje, skakanje, lamatanje, prskanje. „Što ti je?“. A ništa joj nije osim što je – radosna. „Jesi sretna što smo sve tri zajedno?“, pita ju Sestra. A ona će na to: „Daaaaaa!!!“ i skače oko vrata, grli… Još je ona Mala, od tri godine koja pokazuje svu radost jer ju ne može izreći. S godinama će joj biti sve teže izreći. To joj se upravo događa. Ta promjena. Nauči te društvo da staviš masku. Da ne govoriš kako se osjećaš. Da bi se uklopio među druge. Ali to je taj krug „velikih ljudi“ u kojem si ono što jesi, bez osuđivanja. U svojoj punoći. I kad ju uhvati ona „žuta minuta“ puberteta. Koju mi odrasli ne možemo svariti iako smo nekada bili na istome mjestu. A ona ne zna što joj se događa. Ponekad samo treba raširiti ruke, pokazati da si tu, prisutan/na, da razumiješ, da saslušaš. I s malima i s velikima.

Sjetite se što se dogodilo kad ste tako raširili ruke i netko vas je odbio… Ili kad to niste učinili… Koji je to osjećaj bio?

Za to je potrebna hrabrost… Za raširiti ruke… Za prepustiti se tim rukama…

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)