Ivana Erhardt Draganić: Svako vrijeme donosi svoj bicikl i prati potrebe, ali je važan taj ‘vjetar u kosi’

„Znam da mnogo toga (čitaj „ništa“) ne znam“, rekao je jednom jedan filozof. Koliko god učila, prikupljala iskustva, znam da mnogo toga ne znam, a i ono što znam, možda zapravo i ne znam… Svjesnost o tome je dragocjena. Pisala bih vam o prosvjedima protiv jedne predstave, pisala bih… Ali jednostavno ne želim davati pažnju i stvarati prostor za bučne koji ne znaju. A priznajem i da ja mnogo toga ne znam. Ali znam kako slabo poznajemo vastitu povijest. Da ju poznajemo, iz nje bismo nešto naučili. I išli bismo naprijed. Ovako živimo u toj nesretnoj prošlosti i izvlačimo je prema potrebi u sadašnjost, ne da bismo razriješili i oprostili već da bismo stvarali sukobe, još veći razdor i jaz. Što prati nevjerojatan govor mržnje… Život u prošlosti, uvlači u depresiju. Pa se pitam jesmo li mi pomalo depresivan narod. Pa i ta riječ ‘pomalo’ čini mi se suvišna.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A onda su tu one silne cifre koje smo na godišnjoj razini potrošili na sedative i antidepresive, ako se tome pridodaju alkohol i neki lakši stimulansi… Pomislim da možda i jesmo depresivni, pa sve to koristimo za vlastiti bijeg… Za pokušaj da se osjećamo bolje… No zabrinjava više što ta mržnja verbalno je sveprisutna. I što u 21. stoljeću, kada nam je svijet na dlanu – onaj nesretni pametni telefon koji stalno spominjem – koristimo za gluposti. Povijest pretraživanja kakva nam je? Sumnjam da se pretražuju povijesni, filozofski, etički, gramatički, pravopisni, kulturalni, i ini pojmovi… nadam se da sam u zabludi. Ne mogu prihvatiti da smo spali na onu pećinsku „u se, na se i poda se“ (nije to hedonistički princip, nemojte se dati zavarati, np.a.)… Ali da živimo u svijetu gdje je malo poštovanja, poniznosti gotovo i nema, gdje su oni koji smatraju da su pametni toliko glasni da se pametni koji se preispituju, stišavaju dok jednoga dana neće utihnuti. Treba li dići glas? Smatram da treba. Treba reći. Odgovoriti na nepravdu, na mržnju, na nepoštovanje. Treba reći. I pritom se ne uvlačiti u besmislene rasprave. Biti mudar. A teško je to. I nije loše uložiti u svoje znanje. Hraniti znatiželju, glad za znanjem, za novim, za proširivanjem vidika, nikad nije bačen novac, bačeno vrijeme. Pokušati shvatiti, razumjeti, pronaći smisao. Onaj koji se izdiže iz one pećinske „u se, na se i poda se“. Mi smo ono što nosimo u sebi i način na koji to koristimo u interakciji s drugima u svijetu.

S druge strane tu je i moć oprosta. Kako bi se moglo ići dalje. Kako bi se mogla graditi budućnost. Moć oprostiti sebi, i drugima. Ne vjerujem da treba zaboraviti. Ali ta moć opraštanja rasterećuje. Oslobađa nas gorčine, zamjeranja, ljutnje, bijesa, tuge, pa i mržnje, pa i poriva za uzvraćanjem za djela koja su došla od onoga drugoga. Nije to slabost. Za to je potrebna hrabrost. Izdići se i oprostom obuhvatiti sva ta gore opisana osjećanja. Ta osjećanja su normalna pojava. No njihovo zadržavanje, umjesto prorađivanja i otpuštanja koje vodi u iscjeljenje, u konačnici nas može dovesti u poziciju ili bolesti ili da postanemo kao taj drugi koji se ponio loše prema nama. Pitanje je što želimo. Uvijek imamo izbor. Kad osvijestimo, možemo vidjeti „na čemu smo“. A to je dragocjeno.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A htjela sam vam ispričati priču o biciklu. I Osijeku. Pedaliram od malih nogu. Moj prvi bicikl Tata još čuva u podrumu. Ponekad mislim kako je pravi sakupljač. Ne znam više jesam li pisala o tom plavom biciklu, sa sivim gumama i u početku pomoćnim točkovima. Kad su ti maleni točkovi počeli biti teret, više kočnica nego što su davali „vjetar u leđa“, skinuo ih je. Ne sjećam se što je točno rekao. No sjećam se da je jedno popodne, trčao ulicom za mnom na biciklu držeći sic, ohrabrujući me. „Tata, jel’ me držiš?“ To je bila moja ponavljajuća rečenica. „Samo gledaj ravno ispred sebe“. To je ponavljao, uz „Bravo, dobro ti ide!“ Znala sam da je tu iza mene. I trajalo je to moje teško ispuštanje sigurnosti i njegova trčeća podrška. Dok u jednom trenutku na moje ponavljajuće pitanje nije stigao odgovor iz daljine: „Bravo, dobro ti ide, samo gledaj ispred sebe, i lijevo i desno…“ Nastavila sam vrtiti pedale i vrtiti osmijeh na licu. Taj vjetar u kosi, nešto je najdraže što me prati kroz život. A ne bi ga bilo bez podrške. I tako su se izmjenjivali bicikli.

Sljedeći je bio bicikl s banana sicem, kormanom u slovo V i tri brzine koji je obilježio moju jurnjavu okolnim ulicama Donjega grada (sada je to Jug 2 koji se proširio) u razdoblju osnovne škole. To je bio polovan bicikl što ga je kupio preko oglasnika zajedno sa Sestrinim zelenim ponijem. Kako ih je kupio, tako ih je jednoga dana preko oglasnika i prodao. Idući bicikl bila je ženska, roza rogova trkalica s deset brzina. Završetak osmoga razreda. Već sam se upisala u srednju školu. Sestra i ja smo tentale Mamu i Tatu da nam kupe mali tomosov motor automatik metalik sivi ili plavi. Bili su protiv. A Sestra i ja smo odlučile zagrabiti u našu cjeloživotnu štednju. Nekad je svako dijete imalo štednu knjižicu na svoje ime, i za Svjetski dan štednje (31. listopada) čak se u školi dobivala kasica. Ona kućna se praznila na taj dan. Svaka od nas imala je svoju, i taj se iznos polagao na knjižicu. I došao je dan kad smo zagrabile u svoju cjeloživotnu štednju. A bila je infacija, pa je razumno bilo ako već ne promijeniti novac u „dojče marke“, potrošiti ga na nešto korisno.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mama i Tata nisu smatrali da je motor koristan. Kao roditelji, bili su zabrinuti. I vjerojatno su se dogovorili, vrlo lukavo, kako će taj problem riješiti. Mama je uzela knjižice, rekla je „Dobro.“. I krenule smo Sestra i ja s njom u izvidnicu. U Na-Mu, na odjel za bicikle, motore i dijelove za automobile i tko zna što još, koji se nalazio u prostoru današnjeg lanca za špeceraj koji ima ulaz/izlaz na Šamačku. Gledale smo taj metalik sivi automatik, gledale čeznutljivo i zbrajale novac s obje knjižice. „Bit će moj!“, „Ne! Bit će moj!“. „Morat ćete se dogovoriti.“ Muka, teška muka. „Mama ali ona je mala, ja ću ga voziti dok ona ne bude narasla da ga i ona može voziti.“ „Neeee!!!“ Kriči s druge strane. „Ja hoću imati svoj motor!“ „Ne možete dobiti dva, nemate dovoljno novca, ima samo za jedan. Ili to, ili svakoj bicikl! Odlučite se. Ili odmah idemo kući!“. A tamo su bili i bicikli koje smo željele. Sestra bmx, a ja trkalicu. Ona metalik sivi, a ja roza. I tako smo knjižice svele na saldo nula, i kući otišle svaka sa svojim biciklom. Sretne! A i Mama je bila sretna budući da je ispunila zajedničku roditeljsku misiju. Nije baš klasično „podijeli pa vladaj“, ali nas je znala u dušu. U ovom trenutku nije bila spremna na lekcije o sestrinskom dijeljenju stvari.

Ta naša crta individualnost i posjedovanja, u tom joj je trenutku odgovarala. A taj roza bicikl bio je moje prometalo gdje god išla. Vozila sam se njime u školu, na aktivnosti, na druženja… I eno ga još je u podrumu. Tata ga je prije godinu dana servisirao, hobistički. Promijenio mu je i gume. Nakon ta dva, uslijedila su brzo i još dva mountain bikea, za izvrstan uspjeh u školi. To je bilo prvi i jedini put da smo dobile nešto za uspjeh u školi, osim onoga „učite za sebe, ne za nas, mi smo svoje naučili što smo trebali i kad smo trebali. A i sad učimo jer se cijeli život uči“. A o toj sam Maminoj i Tatinoj lekciji pisala. I taj bicikl kad bi mogao pričati, bile bi to zanimljive dogodovštine. Bio je već star kad sam odselila u Zagreb gdje sam radila za jedne dnevne novine, i odlučila ga ostaviti u Osijeku. Sačuvati ga od krađe, jer je mi je bio važan. U međuvremenu smo se Sestra i ja zamijenile. I taj sam bicikl prije nekoliko godina darovala jednoj kolegici. Vrijeme u Zagrebu obilježio je jedan drugi bicikl, nešto jeftiniji, crni. S praktičnim razmišljanjem, ako ga netko zdipi ispred redakcije, neću plakati za njim. „Neću se vezati.“ I on je došao u Osijek sa mnom. I ono od čega sam strahovala da će se dogoditi u Zagrebu, dogodilo se prije tri godine u Osijeku. Netko je usred subotnje špice s bicikla skinuo njegov originalni, stari i škripav sic. S bicikla koji je ove godine navršio 20.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A ove godine za rođendan, u predsoblju me dočekao bijeli bicikl s košarom i bisagama i dvije roza mašne na volanu/kormanu. Divota od bicikla. Divan dar jedne posebne i divne osobe. I tako taj lijepi, lagani, bijeli bicikl vozi me po gradu. S vjetrom u kosi. I nedavno po ulicama moga djetinjstva jer sam mijenjala rute zbog radova kojih je puno u Osijeku. I tako me vratio u djetinjstvo i mladalaštvo, i sjećanja na bicikle. I svaki je bicikl bio za određenu dob, možda i namjenu. I prerasla sam ih i sad vozim bicikl koji mi baš odgvara. Lagan i elegantan, i dovljno brz da vjetar zamrsi kosu. I te ulice moga djetinjstva su drugačije s novim kućama, novim stanovnicima. Izviru lijepa sjećanja na neka prošla vremena. I sve se mijenja. Uvijek se mijenja. Najgore je ostati na mjestu, zaglavljen s prošlošću.

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)