Ivana Erhardt Draganić: “Bilo je snjegova za Svisvete…”

„Nekada su snjegovi padali za Svisvete.“, rekla je. „I nosili smo kaput prvi put.“, dodala sam. Toplo mi je, što smo još tu. Što možemo razgovarati, smijati se i ponekad se ljutiti jedna na drugu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Topla je i zlatna jesen. Za kratki rukav prije nego za zimski kaput. Ovog blagdana Svih svetih i Dušnoga dana. Izbjegla sam gužvu. Ove godine. I zapalila svijeću doma. Da gori za sve moje koji nisu više tu. Čije duše putuju negdje daleko godinama… Znam da su to ti dani u godini. Ali… Ne trebaju mi da se sjetim. Da se sjetim smijeha, i radosti, i tuge, i dogodovština s osobama koje su bile dijelom moga života kraće ili duže vrijeme. Koje su svojom prisutnošću obilježile dio moga života. Znam da te duše neće zamjeriti što na grobu nisam ostavila svijeću ili cvijet baš ovih dana. Znam. Jer one i onako nisu dva i pol metra ispod zemlje. Nisu nikad ni bile. Je, grob je mjesto da se zna da su bile na ovome svijetu. Hoće li to značiti jednom u dalekoj budućnosti nekome? Bit će samo još jedno ime u nizu, s godinom početka i godinom završetka. A ono što su bile, to će možda netko još sačuvati u nekoj priči koja se pripovijeda s koljena na koljeno. Ako je uopće interesantna i važna. Sve te duše ipak čuvam u svojim sjećanjima. U smjehovima, dogodovštinama, i u kaputima, i snjegovima.

Ispričat ću ti priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Važno mi je kako se osjećaju moji ljudi kad sam s njima. Važno mi je kako se osjećam ja s njima. Imamo sada. Koliko budućnosti imamo, ne znam. To i nije važno. Dio prošlosti nosimo zajedno. A svaki trenutak s njima već u idućoj minuti prošlost postaje. Važno mi je da sam s njima iskrena i onako svoja, kao i oni sa mnom. Važno mi je da gradim s njima priču koju ću možda zbog ljepote trenutka prepričavati, jednom. Ili će me ti trenuci utješiti u nekim hladnim, možda usamljenim danima. Važni su mi trenuci koje imam sada i koje ću ponijeti. Oni nisu ispisani na hladnom kamenu iznad humka. Ne bi ni stali. Simbolizira ih ona crtica između godine početka i godine završetka.

Dugo sam kao novinarka na blagdan Svih svetih obilazila groblja snimajući ljude s njihovim mislima o tome danu. Loveći kadrove treptaja svijeća u suton. Mir. Lovila sam i pahulje snijega koje su se poigravale ispred mog smrznutog nosa i padale na promrzle ruke. I kapljice kiše koja je znala rominjati ili pljuštati poput suza koje je netko isplakao za nekim davno ili baš jučer. I tako bih nakog cjelodnevnog snimanja, otišla do najbližeg groblja – Svete Ane ili Novogradskog, gdje ima mojih, i izmolila molitvu. A svijeću upalila podno velikoga križa. I tako stajala uronjena u vlastite misli. Misli o životu. Da sam mogla, sjela bih i sjedila tako satima. Da nije bilo snjegova i kiša. Nikad nisam tako sjedila, na blagdan Svih svetih ili na Dušni dan s večeri. I promatrala plamen svijeća kako titra. Poput života. Čas je snažan i izdiže se, čas je treperav i plah, a ponekad se smanji kao da će se ugasiti… poneki se i ugasi… Mogla bih. Mogla bih jednom sjesti…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Često se sjetim svih koji nisu više sa mnom na životnome putu. Često. I ne treba mi blagdan, vjerski i državni, da to učinim. Ne trebaju mi ni svjedoci da sam bila, da sam zapalila svijeću, da sam ostavila cvijet, da sam izmolila molitvu. To je tradicija. I poštujem. Ali bi mi bilo draže da počnemo misliti na žive. A ne se prosipati s velebnim riječima o mrtvima. Iako ona stara narodna kaže „o mrtvima sve najblje“. Možda biti svjesni svega što su nam ostavili u nasljeđe. Pa pokazati ljudskost, onu elementarnu ljudskost u sadašnjosti. Dok još možemo… Biti nježni. Pružiti ruku. Poljubiti. Zagrliti. Saslušati. Razumjeti. Dok smo tu.

Voljela bih da na ove dane. Ova dva dana. Kad se ugase kamere i kad nema pogleda drugih. Da razmislimo, da nam mrtvi budu putokaz kako bolje biti sa živima ako već do sada nismo bili bolji. Da nam ona kamena ploča ne bude mjesto samobičevanja da smo mogli bolje. Činjenica je da nekada nismo. Ali možemo se promijeniti. Možemo živjeti život tako da ne žalimo za propuštenim šansama. Tako da jednoga dana u srcu imamo mnogo trenutaka za radovanje, a ne za žaljenje. I smijeh i suze su privatna stvar…

Da, bilo je snjegova. Pahulja koje padaju na obraze i ruke, i peku svojom hladnoćom. Znam da znaš na što mislim…

Imamo sada i ovdje. I izbor kako to iskoristiti.

Nije sve kako vidite i čujete, samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)