Ivana Erhardt Draganić: Lajk – povezivanje ili manipulacija, sloboda ili kontrola?

Tako je sve lijepo zazelenilo. Kiše su stale, barem nakratko. Proljeće je. Novi ciklus. Novo buđenje. Osijek je tako lijep, zaogrnut u nijanse zelene i s cvjetovima različitih boja i oblika. I kako miriši. Znam, znam, treba kositi travu u dvorištu. Orezivati, održavati, posaditi koji cvijet. Možda i rasadu povrća. Tko što voli. Ruke u zemlji, gibanje, hodanje, čučnjevi dok plijeviš. Jako dobra tjelovježba na zraku. Dobro je i za tijelo, ali i dušu. Fokus je na trenutačnom. Poput meditacije. Ima nas koji uživamo u prirodi. U susretima s ljudima. Bez onog pametnog telefona. Bez kradljivaca vremena na tom pametnom telefonu. Ima nas koji koristimo stare metode spajanja i umrežavanja. Koji s vremena na vrijeme zaronimo ruke u zemlju, dohvatimo se kosilice i vrtnih škara, i šalice kave ili čaše vina onako topli, uspuhani od rada, sa zadovoljnim smješkom i razbarušenim pramenovima kose koji neposlušno vijore na povjetarcu. I taj miris zemlje, pokošene trave, tople kave… Osjećaš sve oko sebe, osjećaš jer si prisutan/a.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zahvalna sam vremenu u kojem sam odrastala. Papiru i olovci, knjigama, pločama i kazetama, druženjima i raspravama, beskonačnim šetnjama,…

Sada smo povezani preko onih kradljivaca vremena. I drži nas u kontroli. Postali smo robovi. I baš mi dolazi jedna rasprava od prije puno godina. Kako smo slobodni, a zapravo nismo jer smo robovi. Ne kao u Egiptu i Mezopotamiji, ali… Bila je to rasprava o kreditima za osiguravanje životnog prostora. Kako smo robovi kredita/banaka, a potom i poslova koje možda ne volimo, ali nam omogućavaju da si osiguramo taj životni prostor i limenog ljubimca. A tada, u to vrijeme rasprave, osječke su se tvornice gasile jedna za drugom… Polako…Poput svijeće koja dogorijeva.

Koliko smo slobodni? Taj pametni telefon, pokazuje koliko vremena je potrošeno na kradljivce vremena. Pod izlikom povezivanja, i slobode kreiranja sadržaja koji nama odgovara, kako želimo da nas drugi gledaju – vide. Zaista se možemo povezati, ali. Ta sloboda koju mislimo da imamo. I to povezivanje. Uzeli su svoj danak. Ne trebam vam ja – da pišem o tome, niti nam trebaju dokumentarni filmovi. Dovoljno je da pogledamo naše pametne telefone koji će nam rado pokazati mjesta koja posjećujemo često i vrijeme koje provodimo na tim mjestima društvenog povezivanja. Dovoljno je da pogledamo ljude oko sebe, i djecu, i mlade, i vršnjake, i stare. Ovi zadnji još su ona „stara škola“.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ta mjesta društvenog povezivanja, koja su u nastanku tako osmišljena, prividno su mjesta slobode i povezanosti. Umjesto da mi upravljamo njima, ona manipulativno upravljaju nama. Kroz lajkove, algoritme, sličice i videa koji nam se vrte pred očima, tako šareni, kao one trešnjice i ananasi na slot mašinama u kasinima (sjeti se filmova i serija čija je radnja smještena u Las Vegasu, s onim ljudima što satima pogrbljeno sjede na automatima i vrte ručicu) – mozak stoji, ne razmišlja, opčinjen je, euforično reagira na dobitak koji je, u većini slučajeva gubitak… I tako mi prstićima vrtimo, listamo, lupamo lajkove, fiksirani za taj telefon, gubimo ne samo vrijeme, već i vid, i osjećaj za realnost, umrtvljenog mozga. Postajemo ovisni. Ovisnost modernog doba, uz droge i alkohol. Budimo iskreni i zapitajmo se, što prvo radimo kad se budimo i kad liježemo? Provjeravamo društvene mreže. Javlja se anksioznost i depresija. Oni koji su stvorili lajk, prvobitno, nisu razmišljali da će taj lajk nekome biti omča oko vrata. Figurativno i doslovno. Prvobitna namjera, ali… Sve je više platformi koje spajaju. Konkurencija je gadna stvar. Moraš se izboriti jer moraš zaraditi. A pri tome nisu birana sredstva. Sad kad otvoriš društvene mreže na kojima si nakačen/a, pogledaj gdje su prijatelji i koji sadržaji ti se nude. Oglašivači postaju konzumenti/kupci, a proizvod smo mi – korisnici. Naša pažnja i naše vrijeme, a algoritam je tu da nas što duže zadrži predviđajući naše ponašanje – po tragovima koje ostavljamo.

Društvene mreže utječu na naše ponašanje. Mijenjaju naše ponašanje, utječu na nas, priznali mi to ili ne. Ono što je tragično, što već imamo anksiozne generacije, a s ovim bebama koji se igraju s telefonima u ručicama… Zapitajmo se. Mozak se dugo razvija, sadržaji koji se nude, i brzinom kojom se izmjenjuju na te dječje mozgove djeluju pogubno – pretvaraju ga u kašu. A naše roditelje upozoravali su na crtiće – pogotovo one u kojima se ganjaju Tom i Jerry, Ptica Trkačica i Kojot, i Zekoslav Mrkva. A da ne pišem o ovisnosti. Uzmite djetetu telefon, zabranite mu sadžaj, i promatrajte ponašanje. A možete to isprobati i na sebi. Pogledajte koliko vas vuče, koliko ste nervozni ako ne dobijete svoju dozu škicanja tuđih života i zadovoljenja potrebe za pažnjom i izrazima divljenja kroz srčeka.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A oko nas je sve u cvatu i zeleno. I prijatelji od krvi i mesa. Stvarne žene i stvarni muškarci. Stvarni ljudi.

Što nam je stvarnost, a što utopija?

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)