Ivana Erhardt Draganić: Treba nam bonton – kad uništavaš javni prostor, to je kao da demoliraš svoju spavaću sobu!

Uvela bih bonton od vrtića, pa kroz osnovnu školu sve do kraja fakulteta. Prvo s osnovama, pa nadogradnja. Mislim da nam to svima treba. Treba, da. Baš sam planirala jednu kolumnu o damama i gospodi i potom sam pročitala kratak članak na www.osijekexpress.com o razbacanoj ambalaži oko paketomata sa fotografijama u prilogu. Promjene… Može li se čovjek mijenjati? Smatram da može, ali taj poriv mora doći iz vlastite introspekcije. Pogleda unutra, u sebe. Koje su moje sjene, moje tamne stvari, što to u meni nije razriješeno da reagiram na druge s ljutnjom, bijesom, tugom ili agresijom… I kad se odluka donese. Ona o promjeni. Radi se dugo. To je proces. Koji jednostavno traje. Traje kroz vrijeme. I ne dokazuje se drugima: „Gledaj, kako sam se prmijenio/la!“. Drugi će primijetiti ili neće. A opet, onaj tko se mijenja, koji je u procesu promjene, neće biti time opterećen.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Može se krenuti i s bontonom. Pravilima lijepog ponašanja. Za prvu ruku. Lako je i jednostavno. Nije dovoljno da samo odjenem lijepu i skupu haljinu modnoga kreatora, uz to lijepe cipele i torbicu te budem dama. Ne. To ne čini damu. Kao što odijelo, primjerice od kašmira s košuljom i svilenom kravatom te ulaštenim cipelama ne čine gospodina. Jednostavno je, odijelo ne čini čovjeka, čine ga djela. Čini ga ono što on jest ili nije. Uloga koju preuzimamo u svom životu bome nije promjena, samo je lice koje želimo pokazati javnosti. Pa će se tako ono lice dame ili gospodina nakon pola sata u interakciji s drugima pokazati u pravom svjetlu. Mogu odjenuti najskuplju haljinu, ali ona od mene neće učiniti damu –  ona može ili ne mora biti u meni. Dama ili jesi ili nisi. Otkriva se prema svom bivanju u svijetu. Barem ja to tako gledam. Možda krivo mislim. Ali iskreno, slatkorječivost i hinjena ljubaznost… hm… Ne. Ljubaznost sa stavom – da.

Ispričat ću priču…

Osječanka sam. Osječanka koja nosi papiriće po džepovima. I još uvijek ih nosi, ako na ulicama nema koša za otpatke. I u torbi. I kad dolazim doma, vadim sve te papiriće i bacam ih u smeće (papir; razvrstavam sve; np.a.). Živim u širem središtu grada. Imam dvorište ispred i iza svog doma. Ograđeno je. I pomalo divlje, ovisi koliko se stignem baviti svojim vrtom, cvijećem, i drvećem, i travom. I kad je vrijeme za košnju, imam vrijeme za inspekciju. Svaki put, ali baš svaki moram pregledati travnjak. Jer dame i gospoda bacaju u taj ograđeni vrt sve što im smeta po rukama: papiriće, račune, prazne kutije cigareta, limenke, unučiće, kartonsku ambalažu, ambalažu od pizze, salvete, maramice, pa čak i zavoje i vate natopljene krvlju nakon vađenja krvi u obližnjem labosu. Prije je bilo još i gore dok sam u vrtu imala grmlje. Prije dvadesetak godina. Bilo je tu hulahopki, ženskih gaćica i iskorištenih uložaka. I tako smo mi fini, i sve dotjerani vadimo pakete iz paketomata i bacamo uokolo ambalažu odjeće, obuće i modnih dodataka koje kupujemo preko zavodljivih, jeftinih internetskih trgovina. Kažem, potreban nam je bonton u svim sferama ljudskog postojanja i interakcijama s drugima.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I tako mi dođe s vremena na vrijeme da na ogradu vrta postavim natpis: „Nisam kanta za smeće, a ni odlagalište vašeg smeća“. Ne znam znate li kako je to kad kosilica pokosi nešto od gore navedenog? Zamislite si.

Nema pardona. Nema empatije da je to nečije dvorište, da to netko održava. Davno sam cvijeće prestala saditi jer do ujutro bi nestalo. Isto je i s javni prostorima, fasadama, komunalnim inventarom. Sve je to naše, nas Osječana, nije novac za sve to pao s neba od nekog trećeg, nevidljivog. Mi sve to plaćamo kroz poreze ili pričuve. Kako god. I kad lomiš, kidaš, bacaš, šaraš, uništavaš. To je kao da demoliraš svoj dnevni boravak ili spavaću sobu.

Bonton, stvarno nam treba.

Mogu imati najskuplju haljinu, ali odat će me govor i ponašanje.

Mogu na fotografiji imati najskuplju haljinu i blistavi osmjeh dostojan filmskih zvijezda i lice provučeno kroz nekoliko filtera, ali odat ću se i na društvenim mrežama. Odat će me moje riječi. Rečenice.

Vjerujem da se čovjek može mijenjati. Da. Kad sam to odluči. Radeći na svojoj mentalnoj higijeni. A to je težak, prljav, rudarski posao kopanja po sebi. I ugledavanja i užasa i ljepote. I učenja o sebi. Najlakše je odjenuti najskuplju haljinu ili najskuplje odijelo. Odajemo se. Ispod maske kad tad izađe istina. Prljaviština pliva po površini najčešće…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Imamo sada i ovdje. I izbor kako to iskoristiti.

Nije sve kako vidite i čujete, samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)