Ivana Erhardt Draganić: Sve se vidi o čovjeku u očima/pogledu, kaže mali slatki princ tati kralju i Pepeljugi

Osijek je dobio novu adaptaciju Pepeljuge na kazališnim daskama. Traje pola sata, moderna je, jasna i precizna, bez scene i rekvizita, osim metle, krune, i prigodnih kostima. Scenski pokret i gluma – dobri. I smatram da bi trebala igrati barem jedanput na tjedan. „Sve se vidi u pogledu/očima“, kaže princ. I nije priča o sluškinji koja postaje princeza, već od dobrom ljudskom biću. Jer, ako ste zaboravili, a vjerujem da niste, Pepeljuga je plemićkoga roda, dobro odgojena, pristojna, skromna i poštena djevojka, vrijedno biće. Koju je nesretan splet okolnosti, malo ljudske zloće, odjenuo u dronjke. Oduševila me ta Pepeljuga, u izvedbi mlađe dramske skupine Dječjega kazališta u Osijeku. Oduševila me i predstava Pričokaz, starije skupine u kojoj je glumila Šmizla. Naravno da sam ju došla podržati. Uživa u dramskoj skupini, uživa u svom sportu, u Glazbenoj, u školi – malo manje jer sve se ocjenjuje. A sada su stisnuli pred kraj godine, s testovima, ispitivanjima… I onda ju ugledam onako samouvjerenu na sceni, kao ribu u vodi. Jer to je njezin izbor bio. I ponosna sam na to malo biće. Ne hvali se ona glumom. Skromna je. Ali uživa i ne odustaje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A ta Pepeljuga, tako dobro adaptirana, i tragična u svojoj komičnosti. I sjajne male glumice u ulogama sestara Brunhilde i Izolde, koje slušaju svoju „mamicu“. Svaki dan vježbaju – jedan dan sklekovi, drugi dan čučnjevi, svaki dan u tjednu posvećuju se tijelu, pa kažu: „Zašto vježbamo? Da nam tijelo bude lijepo, i utegnuto! To je najbolja investicija.“ Mamica kaže: „Što je cilj?“;“Udaja, udaja, što bolja udaja!“, ushićeno uglas viču Brunhilda i Izolda. Daleko je to od Grimmove bajke, a opet i blizu, ali je sjajno adaptirano na svakodnevicu koju živimo. Do te mjere, da je i mamica željela isprobati cipelicu jer eto i ona je djevojka, dva je muža sahranila, pa što ne bi probala. I vjerujem da ta mala bića koja su se igrala na sceni, ne vjeruju da je to smisao. Vjerujem da znaju da je smisao biti znatiželjan, otkrivati svijet učeći nova znanja i nove vještine, upoznavati svijet i živjeti ga samostalno, bez očekivanja da nas netko nadopuni, jer smo cijela bića. I kao takva cijela, susrećemo se s drugima na životnom putu i s nekima želimo ravnopravno koračati, takvi autentični… Žarko vjerujem da su na tom putu. Kao što je Pepeljuga dobrim vilama rekla: „Ne znam ni tko sam ni kako izgledam ispod te prašine i pepela“. Ali je imala njih tri da joj pruže podršku na mjestu na kojem nije vjerovala u sebe, već u sudbinu koja joj je namijenjena. S tom podrškom, napravila je korak, uzela je sudbinu u svoje ruke. A princ, a on tako mali i sladak s tom cipelicom u ruci rekao je: „Našao sam te, htio bih da pođeš sa mnom, ako me želiš.“, na što Pepeljuga uzvrati: „A gdje bismo išli?“, na to će on: „Što dalje odavde, negdje daleko.“ Možda i to nije loše…

Znaš, te bajke su zeznuta stvar. Ne kažu nam kakav im je bio život. Čiča miča i gotova priča, nakon rečenice „Živjeli su dugo i sretno.“, a jesu li se u ljubavi svojoj poštovali, bili potpora jedno drugome, pravi tim. A ne da jedno ovisi o drugome, crpi mu energiju, život i pare: „Ideš li stvarno u lov?  /Nisi mi jutros rekao da sam lijep/a. To je do haljine, treba mi nova! / Donesi mi fazana, da znam da si bio u lovu! Ako ne dođeš dok s tornja ne otkuca 19 puta zvono, skočit ću s prozora kule…“.Poput krpelja. Koji ne otpadne dok se ne nasiše krvi, a onda ti ostavi i neku bolest. Onako, usput. Nije dobro ni jednome, ni drugome. Čisto da se ne lažemo.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Biti princezom ili glumicom, možda je stvar prestiža. Da se to kaže, naglas. A što stoji iza toga? Kako kaže taj mali princ: „Vidi se sve u pogledu kakvo srce/dušu imaš.“ Tako jednostavno budeš, bez potrebe izgovaranja naglas.

A kako doći do toga? Jednostavno biti najbolja verzija sebe? „Ne treba mi stručna pomoć, imam vas!“, rekla je svojevremeno Carrie iz popularnog serijala Sex i Grad, na što joj je uvijek bez dlake na jeziku, brutalno iskrena Samantha uzvratila: „Mi smo sj….e kao i ti. To je kao da slijepac vodi slijepca“. I u neku ruku ima pravo. Prijatelji su potpora kroz život. Ali su slijepi za možda neke naše mane, ili probleme, što ne vide ili ne čuju. Ili smo mi nijemi, pa ne izgovaramo nešto što bismo žarko željeli reći. A neizgovoreno ponekad je težak uteg. Opterećuje do te mjere da se javlja patnja. Prijatelji nas prihvaćaju takve kakvi jesmo. I nekako, unatoč savjetima koje će nam dati ako ih pitamo iznoseći im problem s kojim se suočavamo, uvijek će nam držati stranu. I to je u redu. Teško da će kopati s nama, po našoj dubini. Teško. Jer pnekad je to posao samo za jednog rudara. Rudara koji čuva svoju tamnu dubinu. Ali što kad to opterećuje do mjere da se zaglaviš negdje u jami na pola puta, i stojiš, a kisika je sve manje i znaš da bi trebao izaći van, vidiš svjetlo, ali ne možeš. Kao da su se noge ukopale. Na tom mjestu. S tog mjesta treba potražiti rudara sa znanjem i vještinom koji će s puno razumijevanja, strpljenja, suosjećanja pomoći „zaglavljenom rudaru“ da se pomakne. On će gledati i vidjeti, slušati i čuti, biti tu i biti prisutan. I učinit će zajedno korak prema svjetlosti…

I vjerujem da oni mališani s početka kroz svoju znatiželju, radoznalost, mogu utabati put u život kakav žele živjeti. Dug je to put… Pa ako treba i pomoć, nije sramota, slabost, kukavičluk, tražiti ju za sebe. Hrabrost je to.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Dozvoli si povjerenje u život. Povjerenje u sebe da znaš što je najbolje za tebe.

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)