Čet. lis 29th, 2020

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Meggle? Kida mi se srce! Ali, to kapitalizam ne izražava brojkama!

4 min read
Što se dogodilo? Rat? Svakako! Industrija? Svakako! Kapitalizam? O, da! Slobodno tržište? Itekako!

Prije svega ‘disclamer’: Možda je sve netočno, možda nemam pojma o čemu govorim. Nisam političar, mljekar, nisam ni mikro ni makro stručnjak, najmanje poduzetnik razumjevanja globalnih tržišnih kretanja. Jesam ekonomist, ali sigurno loš. Samo sam nekadašnji ‘klinac’ osječkog Donjeg Grada, poslije Retfale, danas debeli i ćelavi 45-godišnjak, koji ponešto pročita i koji, kao i svatko od Vas, ima kakvo-takvo mišljenje.

Meggle zatvara proizvodnju u Osijeku! Iskreno, srce mi se lomi! Kidaju mi se ‘slike’ najlonskih jastučića mlijeka i jogurta od litre, koje sam znao poderati do kuće o Slobodnin kruh u istoj vrećici. Ma, curilo je svako treće… Ali, nije važno. Bilo je dobro. Mater bi ga prokuhala, Stari je našao neku glupost koju je stavljao na dno ‘šerpe’ da ne pokipi… Najgadljivija mi je, na kraju, bila korica koja bi se stvorila ponad. Mljekaru ja pamtim kao komad djetinjstva, dio sebe, kao ‘dvije rupice na jogurtu’, da ga uz burek uliješ u sebe ispred škole.

Meni je mljekara, iz mojih prvih 20 godina, a od mogućih 80, skupa sa svim drugim sadržajima, metafora od gotovo četvrtine života. I zato sam tužan!

Uz imena roditelja djece u školskim imenicima stajalo je zanimanje. Vjerojatno i danas, u e-imeniku, ali sa sigurno drugačijim sadržajem. Radnik, radnica, rjeđe službenik, službenica… Kod 30 i više ‘klinaca’ u mom razredu, moje generacije (’75.), bilo je barem toliko i radnika! U to vrijeme, popularna džepna izdanja zbirki humorističnih crteža i karikatura, prikazivali su svakodnevnog čovjeka u radnom odijelu, s ključem ’17’ kako viri iz stražnjeg džepa. Takav je ujutro pozdravljao djecu i odlazio na posao.

U Osijek su se, da se razumijemo, ljudi doseljavali niz godina kroz povijest, ali ozbiljni skokovi dogodili su se od ’48. Od cca. 49 tisuća smo došli do 104 tisuće. Ilustracije radi, do tih 49 tisuća smo ‘putovali’ od 1857. i 16 tisuća ljudi. Današnji podaci ukazuju kako ‘vozimo u rikverc’.

Što se dogodilo zajedničko ovih trima informacijama, dvjema trivijalnima i jednoj egzaktnoj? Rat? Svakako! Industrija? Svakako! Kapitalizam? O, da! Slobodno tržište? Itekako!

Nije ovo ‘plač’ nad bivšim sistemom, Bože sačuvaj! Većinu pozatvaranih poduzeća vodili su nesposobnjakovići. Većina njih, uz najbolju volju, ne bi ni odgovorila tržišnim zahtjevima. Većina njih živjela je stalnim ubrizgavanjem novca, dostatnim za nastavak. Naravno da ni privatizacija nije odrađena senzacionalno. Opet je većina tih poduzeća stigla u ruke jednakim nesposobnjakovićima. Samo im nitko više ništa nije ubrizgavao, rat zatvorio inozemne kanale plasmana i većina poduzeća se rasula jer njihove proizvode više nitko nije trebao. Proizvodili su za tržište od 22 milijuna ljudi, bili planska privreda protekcionističkog smjera, a onda je nestalo to tržište, otvorio se uvoz bolje ambalaže. Gdjegod je netko od stranaca štogod kupio i investirao, samo tamo gdje je procijenio da bi mogao zaraditi. Ono što su smatrali ‘pi*darijom’, nisu nikada kupili. I ta poduzeća ne bi izvukli ‘ni djed ni baka ni unuk ni mačka ni miš’, kao u onoj priči s repom.

Nije ovo ‘plač’ nad bivšim sistemom, Bože sačuvaj! Većina tih radnika, a u vrijeme kada su plaće bile prvog u mjesecu, do desetog u mjesecu nije imala ni ‘cvonjka’ u kući. Ispisivali su čekove u poštanskim uredima, podizali na taj način ‘keš’, a čekovi bi do banaka na naplatu sitigli za mjesec dana. Ako je netko otišao na more, u kakvo odmaralište, tamo bi ga ispisao i ‘digao sve četiri u zrak’ na dva mjeseca. To su bile ‘kreditne kartice’ toga vremena!

Možda je to razdoblje bilo romantičnije, možda smo se bolje snalazili nego danas, možda sam sklon i ja to zaključiti jer sam tada bio dijete, a danas vraćam kredite, ali sasvim sigurno smo jednaku težinu muka nosili, onda i sada. I mi i naši roditelji. Danas se samo te muke razlikuju u obliku.

Ono što je još zajedničko onim trima informacijama – bio je nekakav plan. Slobodno tržište, danas, može imati planova koliko hoće, ali će ga uvijek promijeniti pojedinac svojim postupkom i prilikom.

Ovo što se događa, što se dogodilo i što će se dogoditi, nije ništa što već nisu proživjele brojne zapadne sredine, američki i europski gradovi, kroz otvaranje i zatvaranje automobilske i drugih industrija…

Privatnik i realni sektor najstoje maksimizirati prihod, umanjiti ulaganja. I sva se mudrost ekonomije zaustavlja na razlici te dvije brojke. Sve drugo što nam pada na pamet, od humanosti, ljudskosti… to se ne izražava brojevima! I tu ne govorim o Meggleu.

Uvijek sam na pitanje – kako mi je na poslu – odgovarao: Odlično, dok gazda ne odluči saditi kukuruz umjesto izdavanja novina! To je jednom u društvu rekao pokojni Tomislav Židak, a ja pamtim zauvijek.

I da negdje stanem, jer ovakvih će priča biti još, a ja bih kao ‘starac’ mogao pisati satima,  jedina nam je utjeha što se neki novi ‘klinci’ neće sjećati mljekare, i ovaj naš i moj ‘plač’ će njima biti ‘ratna priča djede Franca’.

Bilo bi jako lijepo da su sjeli s lokalnom samoupravom, pitali mogu li im se kakva davanja dokinuti, bilo što… Međutim, to bi smo napravili Vi i ja da nam ne ide posao, a želimo ostati ovdje. Kapitalu je to bez veze!

Foto: Pixabay (ilustracija) & OsijekExpress.com

Facebook Comments