Ned. ruj 20th, 2020

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ines Novak: Tko koliko može podnijeti… Kritiku i životne izazove?

6 min read
INES NOVAK - Više od 10 godina Ines Novak radi u civilnom sektoru. Radi s djecom. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku te završila Pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu na Odsjeku za cjeloživotno obrazovanje Filozofskog fakulteta u Osijeku. Sudjeluje na brojnim edukacijama vezanim uz rad s djecom i mladima. Nakon 5 godina rada u Dokkici, postaje predsjednica Udruge. U slobodno vrijeme piše pjesme i priče za djecu.

Kad spomenemo kritiku, mnogi na prvu imaju negativnu konotaciju. Isto tako, često znam čuti kako većina ljudi ne voli kritike, ne vole kad ih se kritizira… Svi smo se u životu susreli s nekim kritikama upućenima na naš račun i svi smo bili u situaciji kritičara. Zapravo cijeli život, promatrajući svijet oko sebe, unutar nas samih odvija se proces kritiziranja, ali i kritičkog promišljanja ukoliko smo ga razvili. Kritiziramo sebe, svoje postupke, ali i druge. Netko više sebe, netko druge… Kritički se pak odnositi prema stvarima podrazumijeva vještinu razumijevanja informacija s kojima se susrećemo i postavljanja na određeno mjesto u našoj mentalnoj arhivi.

Kritika se može razlikovati na način na koji se izvršava: pozitivna kritika: riječi hvale, priznanja; negativna kritika; konstruktivna kritika: kritika koja ima za cilj poboljšanje stanja; destruktivna kritika: kritika koja je usmjerena na uništavanje; samokritičnost: diferenciran pregled svojeg ponašanja i/ ili vlastitih uvjerenja u vezi s određenim kriterijima…

Krenuvši od kritike, nadovezujem se na otpornost ili snagu čovjeka odnosno spremnost na prihvaćanje kritike, ali i životnih izazova koji su pred njega stavljeni. I naravno da sve kreće od obitelji odnosno odgoja, ali se nastavlja kroz život i spremnošću čovjeka za rad na sebi. Često čujem kako u našem društvu mnogi roditelji pohvaljuju svoju djecu za sve i svašta. „Bravo!“ je najčešća uzrečica koja se nemilosrdno koristi za postignuće određenih ciljeva, izvršenje nekog zadatka, ali često su ti ciljevi zapravo očekivani i primjereni djetetovom razvoju i trebaju služiti postignućima odnosno savladavanju uobičajenih životnih situacija/ izazova. Ako dijete učimo da je baš svaki korak izvanredan, ono razvija osjećaj veće vrijednosti, dodatno traži sve više poticaja za uobičajeno/ očekivano ponašanje što u konačnici razvija osobu koja za malo traži puno i najčešće nije spremna prihvatiti kritiku. A prihvatiti kritiku mnogima nije lako. Naravno, ovisi i od koga smo ju dobili. Kako kaže izreka „Nije važno što ti govore, nego tko ti govori“. No, bilo kako bilo, kaže se da nas kritika, kakva god bila, može dovesti do promišljanja o vlastitim postupcima. U rezoniranju vlastitog života, oni koji su spremni raditi na sebi, svakako će naći profit u upućenoj kritici.

U danskom odgoju naglasak je na djetetovom cjelovitom razvoju. Oni svoju djecu žele naučiti otpornosti i potaknuti razvoj njihovog unutarnjeg kompasa koji će ih voditi kroz život. Jednostavno rečeno uče ih životnim vještinama koje će, smatraju, najbolje razviti kroz igru, bilo u razredu, bilo kod kuće. Potrebno je naglasiti kako u igri može doći i do suradnje, ali i do sukoba. Ako mali Danac roditelju donese crtež koji je napravio, roditelj mu neće odmah reći „Bravo!“ (što većina naših roditelja čini), nego će pokazati interes za rad, pitati nešto vezano uz crtež i reći nešto u stilu „Lijepo si to napravio.“ ili „Lijepo je što se trudiš.“ Odlika je danskog odgoja usmjeravanje djetetove pozornosti na zadatak umjesto na pohvalu. To djetetu pomaže da se usredotoči na rad. Pomaganje djetetu u izgradnji i usavršavanju neke vještine umjesto stvaranja privida da je već „majstor“ u nečemu, postavlja čvršće temelje za rast i razvoj, a to potiče razvoj unutarnje snage i otpornosti.

Ali, maknimo se sad od danskog odgoja djece, jer bi neki mogli reći kako nismo u Danskoj. I nismo, naravno, što ne znači da ne možemo usvojiti neke principe, ako ih, naravno, smatramo o.k. i želimo ih primijeniti. Ne vidim razloga zašto ne probati. U konačnici, poznajem roditelje koji slične principe već koriste, ali i ljude koji svojim životom pokazuju upravo tu važnu vještinu – otpornost.

Ne mogu se odmaknuti od činjenice da su najotporniji ljudi koje poznajem oni koji su prošli teške životne izazove.  To sad zvuči kao uzročno-posljedična veza koja nas logikom vodi do zaključka kako je, eto, sve to uspio/ uspjela savladati i, u konačnici, živ/ živa je. Ali, maknimo se od banalnosti i uđimo na kratko u temu kroz jasne primjere.

Imati podršku – predstavlja važan dio čovjekove egzistencije. Ona može imati različita značenja za svakoga. Neki imaju veću, neki manju… Sve ovisi o životnim okolnostima. A što je s onima koji ju nisu imali u odgovarajućoj mjeri? Prvo što mi pada na um su djeca bez odgovarajuće roditeljske podrške. Jedno od te djece, a sada odrastao čovjek, je moj zadnji gost u online emisiji „11-ica u Dokkici“. Dario, kako kaže za sebe „borac bez odore“, gotovo je slijep. Vid mu doseže jedva 5 %. Rodio se s obostranom mrenom, s visokom slabovidnošću te je zbog obiteljskih neprilika smješten u dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Njegov je život pun teških životnih izazova s kojima se morao boriti kao i s brojnim predrasudama i stereotipima, kritikama… Dario je završio osnovnu glazbenu školu, svirao je klavir i gitaru, studirao socijalnu pedagogiju, bio aktivan u nekoliko udruga osoba s invaliditetom, radio brojne poslove, čak i one koje po svom zdravstvenom stanju ne bi ni smio/ mogao (!) obavljati, svirao u svatovskom bendu, pjevao na brojnim manifestacijama i festivalima, oganizirao prikupljanje i distribuciju humanitarne pomoći za poplavljena područja, vodio agenciju za vjerska putovanja… Dario se oženio i ima dva sina, od kojih je jedan naslijedio visoku slabovidnost po rođenju i do 4. godine života prošao više od 30 operacija, a od nedavno je, nažalost, došlo do pogoršanja vida i sada je potpuno slijep. Dario se odvažio i na duhovnu, zavjetnu avanturu – bicikločašće te je s kolegom u tandemu 11 dana na duplom biciklu (za slijepe) vozio 1100 km od Osijeka do Međugorja. Nakon rođenja slabovidnog sina, supruga i on su se okrenuli vjeri. Kaže kako nije fundamelist, ali se u trenutku osjećaja samoće odlučio nasloniti na Isusa. Dario je otvoren, druželjubiv, pozitivan i pun humora. Naravno da ne zanemaruje činjenice aktualne životne situacije (pogoršanje vida sina i nemogućnost rada odnosno vođenja agencije zbog situacije vezane uz koronavirus), ali ne očajava. Vjerujem da se Dario i njegova obitelj bore s teškim izazovima, ali isto tako sam vidjela da ovaj čovjek gura naprijed.

I vratimo se sad na kritike i životne izazove. Pretpostavljam da i sada dok čitate kolumnu pomalo kritizirate ili pak kritički promišljate. I da – to je o.k. To je dio nas. Kroz život sam se, kao i svi, i sama susretala s brojnim kritikama. Kad si dijete, to ti jako teško pada. No, nekako sam ih uspijevala isprocesuirati te nastaviti dalje, mislim jača. Jer „što te ne ubije – to te ojača“ kaže stara poslovica. I dok procesuirate ovaj tekst, probajte kroz introspekciju uvidjeti što vas je to dovelo do određenih stavova i jeste li spremni možda promijeniti mišljenje ili stav. O sebi ili drugima… Ako niste spremni primiti kritiku, vrlo vjerojatno niste spremni na promjenu, a promjena je nešto što nas može dovesti da se bolje ili brže uhvatimo u koštac sa životnim izazovima.

Ukoliko želite pogledati intervju s Dariom Bezikom, kliknite na poveznicu:

Gepostet von Dječji kreativni centar Dokkica am Freitag, 11. September 2020

Foto: Ines Novak

Facebook Comments