Pao je bicikl, s njim i mandarine po Trgu. A onda je jedan mladić zastao i uljepšao dan!
Prošlo je sada nekoliko sati od ovog trenutka. Reći ćete da taj trenutak i nije to Bog zna što. Pa ipak, meni je bio najljepši dio dana, tjedna… Možda mi je tjedan bio ‘siv’, možda sam previše čitao i pisao manje lijepih vijesti, a možda zaista, kako se meni čini, manjka ovakvih trenutaka.
Netko je naslonio bicikl na ogradu ulaza u potodnik. Na njemu je visila vrećica mandarina. Nije vlasnik/ca baš vješto naslonio bicikl. Zacijelo je žurio/la. Je li puhnuo vjetrić, je li se zatreslo tlo prolaskom tramvaja? Tko će to znati!? Bicikl je kliznuo, pao, s njim i ona vrećica, a mandarine se počele kotrljati po Trgu Ante Starčevića. Nije ih bilo puno, možda kilogram. Par komada ih je ostalo uz bicikl, jedna se kotrljala metar, dva…, ostale mrvicu dalje, svega dvije se nikako nisu uspjevale zaustaviti. Rekao bi čovjek – ah, pokupit će već kada se vrati. Ali ne…
Bio je to mladić od svojih 17 godina, 18 ‘plafon’. Iako, dozvoljavam da mi ‘stariji’ možemo i promašiti u procjeni. Nama svi mlađi izgledaju kao djeca. Uznemirio se vidno. Krenuo bi, ali ga je smetalo što je vidio.
Ja sam u tom trenutku navlačio masku, već zakoračio u trgovinu, ali to je ona sekunda u kojoj sve opisano vidite, sve ‘kopčate’ vrlo brzo, ali tijelo ode… A onda sam ipak stao i gledao. Nisam priskočio u pomoć, jer nisu nas trebala dvojica, ali sam ostao vidjeti ljudskost i zaštititi ‘klinca’ priđe li mu tko i nepošteno ga optuži kako ‘brlja’ po tuđem biciklu ili mandarinama.
Sagnuo se. Prvo je pokupio mandarine na hrpu, položio ih pokraj bicikla. Kao da je htio krenuti, a onda se ponovno sagnuo pa podigao bicikl. Zatim je uzeo i te mandarine, ‘popravio’ vrećicu, rastresao ju, vratio mandarine u nju i pažljivo ju ponovno objesio na korman bicikla. Još jednom je provjerio je li bicikl valjano naslonjen na ogradu ulaza u pothodnik, ‘pobožno’ ga zadrmao. Kada se uvjerio da je sve obavio kako treba, osvrnuo se i krenuo.
Viknuo sam za njim – Mladiću! Stao je, okrenuo se, a ja sam tek izustio da mu zahvaljujem u svoje, u ime sugrađana i u ime vlasnika/ce bicikla. Rekao bi čovjek da to nije nešto, da bi svatko to napravio. Ali, ja eto nisam. I nitko drugi na Trgu. Gledao sam u njega, i stidan i ponosan.
– Ma nisam ga mogao tako ostaviti – rekao je mladić otišao.
Foto: Youtube (screenshot, ilustracija)
