Šojat Vs. Predsjednik: Zalegli su oni koji bi trebali biti vertikale, okomite okomice!

Ivana Šojat, hrvatska i osječka književnica, čak i vrlo čest kritičar društvenih i političkih devijacija u domaćem javnom prostoru, svojedobna sudionica Domovinskog rata, danas ‘lijevo’ orijentirana osječka gradska vijećnica, a iz Kluba vijećnika SDP-a, nije odšutjela posljednji isput predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, a kada je u Valpovu govorio o ubojstvu obitelji Zec u Zagrebu, odgovarao na pitanja novinara.

Podsjetimo, Milanović je u jednom trenutku rekao: Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu, dobila je odštetu, što još treba… Razumije se, nadalje je predsjednik još dodao i: Aleksandra Zec je grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te priče. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirat? Što je sa starcima koji su ubijeni u Promini 1993. godine od strane paravojske Srpske Krajine, 40 ljudi je ubijeno. Nisam tamo vidio Pupovca. On ide samo na bankomat… – nzao je predsjednik nastavljajući o Miloradu Pupovcu, zastupniku SDSS-a u Hrvatskom Saboru…

Ivana Šojat je napisala na Facebooku…

– Zalegli su oni koji bi trebali biti vertikale, okomite okomice. Imamo predsjednika koji se s cijelim svijetom svađa preko društvenih mreža, koji se najvišim predstavnicima izvršne i zakonodavne vlasti obraća nadimcima, koji relativizira smrt djeteta (valjda kako bi se svidio dijelu biračkoga tijela)… I kako mu objasniti kamo srlja i kamo nas odvlači? Usporedbom? Predsjednik je, naime, onomad s Patrie pao zato što je prethodno ispunio dva uvjeta za pad: bio je na njoj i odlučio skočiti s nje, a da prethodno, u ratnim uvjetima nije imao prilike (odustao je od sudjelovanja) skakati s oklopnih transportera koji visinom premašuju doskočnu elastičnu moć skočnih zglobova – počela je Šojat i nastavila…

– Djevojčica Aleksandra Zec nije bila u zoni neposrednih ratnih događanja. U kuću njezine obitelji su pod okriljem noći upali razbojnici koji su (igrom slučaja!?) bili u odorama regularnih postrojbi kh kh. Tim razbojnicima se naposljetku nije sudilo, nego ih se (oprostite ako griješim) naknadno i odlikovalo. Ljaga? Da, to je hrvatska ljaga, pljuska humanosti… I da: bilo bi stvarno divno da konačno prestanemo vagati mrtve, odvagivati koji i “čiji” mrtvi su važniji, jadniji, nesretniji, tragičniji od nekih drugih. Svi pogubljeni su nečija ljaga. Svatko se sa svojom ljagom obračunava sam. Ili je vuče kao povijesni balast koji ga drži u mjestu, u kaljuži i blatu… – zaključila je.

Foto: Facebook (screenshot, arhiva, ilustracija)