Ines Novak u novoj kolumni pita i odgovara: Imaju li djeca „previše“ prava?

U periodu transformacije društva od vremena kad se djecu nije fermalo ni 5 % do današnjih dana kad se govori da imaju „previše“ prava razvijala su se različita mišljenja.

Što ustvari znači da djeca imaju „previše“ prava? Isto je pitanje postavila moja kolegica na jednom okruglom stolu dodajući kako takav stav predstavlja diskrepanciju. Prava su prava –  dječja prava su definirana prvenstveno najznačajnijim međunarodnim dokumentom – UN Konvencijom o pravima djeteta.

To što neki govore kako djeca imaju „previše“ prava govori samo koliko zapravo ne razumiju niti samu srž pravne regulative, niti činjenicu da su dječja prava zapravo normalne dječje potrebe. Dakle, prava su jednostavno potrebe djeteta koje bi trebale biti ispunjene kako bi dijete moglo normalno odrastati i razvijati se u normalnu odraslu osobu. Ti isti odrasli zaboravljaju da su djeca „odrasli u nastajanju“ i da je najbolji način stvaranja uvjeta za zdravo odrastanje i razvoj poštivanje odnosno ostvarivanje njihovih prava.

Širok je raspon mogućnosti razumijevanja djeteta, djetetove prirode, njegovih potreba, interesa i prava; od pedocentrizma do kršenja dječjih prava. Uglavnom zagovornici tradicionalnih metoda odgoja smatraju da su današnja djeca razmažena, da imaju previše slobode pa i „previše“ prava. Vodeći se najčešće pristupom „mi nismo smjeli pisnuti odraslima“, smatraju kako je taj pristup u globalu dobar i da je način oduzimanja djetetu pravo na izražavanje mišljenja najbolji način za „ukrotiti“ dječju prirodu. A što je uopće dječja priroda i što za nas predstavlja dijete odnosno kako mi doživljavamo dijete, djecu?

Djeca su „ljudi u malom“. Nekada su se djeca iskorištavala za rad i to poprilično težak rad. Poznajem ljude koji su već s 12-ak godina, kažu, morali raditi i privređivati za obitelj. Nadalje, puno je primjera da su djeca prije morala zbrisati iz prostorije kad pater familias dođe doma nakon napornog radnog dana, a isto tako i kad dođu gosti. Kod zajedničkog obiteljskog ručka nerijetki su slučajevi bili da prvo jede otac, a onda što ostane za djecu. O, najčešće, očinskom pristupu „bit će kako ja kažem“ i „valjda ja znam što je najbolje za tebe“ moglo bi se puno govoriti, a o galami i batinama neću ni nastavljati.

Znamo li mi odrasli uvijek međusobno komunicirati, a da ta komunikacija bude uspješna i win-win situacija? Naravno da ne, a koliko smo uspješni u tome govore i strahotne globalne krize i ratovi i to u 21. stoljeću.

Da, komunikacija odnosno odnos je ključan. Svako vrijeme nosi svoje, ali dijete ne može biti krivo ako ga se nije naučilo odgovornosti. Slušam počesto „Hajdemo ih učiti pravima, ali i odgovornostima.“ Pa, hajdemo! Zaboravljamo da „naš“ svijet – svijet odraslih apsolutno ne daje djeci pozitivan primjer gotovo ni za što. Gdje god se okrenemo gledamo rumpl u svakoj pori društva. I sad opet netko može reći kako sve kreće „od kuće“. Pa ne živi dijete samo u svojoj kući. I u mnogim školama i na fakultetima često se događaju brojne situacije nerazumijevanja mlade populacije; sistem orijentiran na utvrđivanje pogrešaka (u znanju, ponašanju…) bez protuteže – poticajnog  okruženja i podrške u razvoju potencijala i jačanja osobnog i socijalnog razvoja, nikako nije dobitna kombinacija za razvijanje samopouzdanja i poželjnih kompetencija. Degradirajući pristup donosi štetu pojedincu i zajednici. Ne, nikako se ne mogu složiti s pristupom kako djecu treba „stegnuti“ jer takav mentalni sklop rađa deprivaciju na osobnoj i društvenoj razini. Tko još treba odraslog čovjeka koji nije u stanju misliti svojom glavom i ostati zatočen u vlastitoj nesigurnosti?

Mandela je rekao “Nema jasnijeg prikaza duše jednog društva od načina na koji tretira svoju djecu.” “Brinemo se što će dijete postati sutra, ali zaboravljamo da je ono već danas NETKO.”, kaže Stacia Tauscher, a Joseph Joubert smatra da djeca ne trebaju kritičare, nego uzore. “Djeca su živuća poruka koju šaljemo vremenu koje nećemo doživjeti.” rekao je Kennedy, a Gandhi poručuje “Ako želite pravi mir u svijetu, započnite s djecom.” 

Mi odrasli često ne znamo hendlati sami sa sobom a rado okrivljujemo djecu. Puno je teorija o pristupu prema djeci, ali činjenica je da smo zaribali i kao pojedinci i kao društvo. Djeca trebaju optimalan društveni i obiteljski softver kako bi se mogla naučiti nositi sa izazovima koje smo kreirali mi odrasli.

Djeca imaju prava i ta prava im osiguravaju preduvjete za normalan život. To što mi odrasli posustajemo u jasnim potrebama i ciljevima i trokiramo u vlastitim sposobnostima i vještinama naša je odgovornost. Kako i kada djeca trebaju naučiti izražavati svoje mišljenje, ako ih degradiramo – kod kuće, na ulici, u školi, na fakultetu… I kako i kada ih trebamo naučiti civiliziranom ponašanju kada smo stvorili civilizacijski debakl? A onda želimo prosperitetne mlade koji će, kao, mijenjati društvo na bolje?! Djeca imaju svoja prava (koja su napisali odrasli) o kojima ih odrasli trebaju podučavati. Kako? Pa onako kako znamo ili, pak, mislimo da znamo. Znamo li?! No, prije svega, kako kaže i Joubert: djeca trebaju uzore!

Foto: Ines Novak (privatna arhiva)