24. srpnja 2026.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: „Što će nam toliko sitnih kolača? Napravi jedan i dosta je! Što će ti torta…“

Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Badnjak je sutra. Vrijeme obiteljskog okupljanja i iščekivanja božićne noći. Dan je mira, dobrote i radosti. Barem bi tako trebalo biti. A danas, a pretpostavljam da je od ranoga jutra prisutna nervoza. Jer danas treba kupiti bor, ako još nismo, a treba ga sutra uz božićne pjesme i okititi u krugu obitelji, svaki član treba staviti barem jednu blještavu kuglicu na njegovu grančicu. Naravno uz osmijeh, a može i uz pjesmu. Uz to, Badnjak pada u nedjelju, a danas se još stigne u trgovinu po majonezu i kisele krastavce koje smo zaboravili, s rizikom kidanja živaca u prometu, u gužvi s kolicima i u dugim redovima za koje opet treba imati strpljenja, a vrijeme curi, a još ako ste nekoga zaboravili pa morate i po dar za pod bor… Puno toga treba napraviti. Upacati ribu, pripremiti kotlić, narezati krumpire, mrkve i sve ostalo što ide uz ribu, a opet još jednu turu treba narezati na sitne kockice za francusku salatu, treba pripremiti nešto što leti (patka, guska, pura ili pile) za božićni ručak. Staviti juhu da se kuha da se ne mora još s njom bakćati u božićno, jutro… A tu je i torta, treba joj glazura, mora biti svježa. Sitni kolači se ne računaju, oni su ispečeni tjednima prije…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Toliko je danas: Treba…

I onda dođe onaj jedan u obitelji, koji cijelo ovo vrjeme govori: „Što će nam toliko sitnih kolača? Napravi jedan i dosta je. Ne trebamo toliko jela, a što će nam torta, pa imaš tih sitnih kolača…“ I taj jedan koji govori ne treba, obično prvi sjedne za stol i uživa mljackajući, a prije toga je probio sve granice tolerancije. Pa umjesto da je energija ljubavi satkana u kolačima, u jelima, u boru, imamo satkanu ljutnju, zamjeranje, pa čak i bijes, a možda i poneku suzu zbog nemoći što se trudimo: a onaj netko to ne razumije.

A ona nasmijana lica s televizijskih reklama za blagdanskim stolom? Svi razdragani, veseli… Pa da, nitko od njih nije pripremao sve što treba biti na tom stolu, samo su sjeli i smiješe se, to im je posao.

A kod nas dvoje veselih, plus djeca vesela, pa jedan nezadovoljan, drugi s kiselim osmjehom kao teglica onih zaboravljenih krastavaca. Gazdarica se nije našminkala, još je s pregačom jer nije stigla odjenuti onu svoju svečanu božićnu haljinu, a o frizuri… O, nju je para iz pećnice zbog čestog otvaranja i prevrtanja krumpira, ispeglala, pa uglavnom nije onakva kakvu je namjestila nakon noćenja s viklerima. Na licu umor, smješak je nestao prije nekoliko sati dok se utrkivala s vremenom… Treba li biti tako?

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

I kako sad ovaj Badnjak da bude miran, bez nervoze, s osmijehom dok kitimo bor i nezamjeranjima za vrijeme obiteljske večere?

Pretpostavimo da nismo išli u kupovinu u zadnji čas. Sačuvali smo mir koji bismo izgubili u prometu, tražeći parking, u sudaranju s kolicima u trgovačkom centru, u čekanju u redu, pa opet u prometu… Pa što ako ne bude francuske salate za božićni ručak? Svijet neće propasti. Nitko neće primijetiti, a onaj tko postavi pitanje: „A nema francuske?“. Vjerojatno i takvu osobu u familiji imate, ma svi ju imamo. Samo se nasmiješite.

Pretpostavimo da je glava obitelji „nasadio“ božićno drvce na stalak i unio ga u dnevni boravak, te poskidao prašnjave kutije s kuglicama i ukrasima s ormara, pri tom obrisao prašinu i šlajer od paučine (pa pobogu, nitko se neće vjenčati do kraja godine, prema onoj narodnoj o paučini). I dok vi kuhate božićnu juhu, suznih očiju promatrate kako postavlja lampice na bor, a luk pod nožem se stanjuje u sitnim kockicama i osjećate mir. Luk-suze miješaju se s radosnicama, jer jedan posao imate manje. Božićne pjesme odjekuju u vašem domu. Svi se smiješite.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Pretpostavimo da ste stavili čokoladu na topljenje, a onaj koji govori ne treba, i remeti vaše treba, vas zagrli i kaže kako će ovo biti još jedan sladak Božić i kako će torta biti prekrasna. Ta osoba je za tortu očistila i samljela orahe. A prethodnih je tjedana vaš „Ne treba“ obavio nekoliko kupnji za blagdanske kolače i trpezu. Mljeo je orašaste plodove bez pogovora u mlincu, čas posla. Energija u kolačićima puna je ljubavi i dobrote. Kad se otvore kutije u kojima su se čuvali da omekšaju, iz njih izlaze nježni mirisi vanilije, čokolade, cimeta, klinčića, a i ruma (ako ima sreće). Topit će se u ustima poput duše… Duše koja nije bila nervozna…

Pretpostavke…

Ovaj put vam neću ispričati priču, ali evo jedan primjer iz života. 

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Realno za Badnjak je uvijek gužva i strka. U kuhinji se sve puši. Onaj naš Ne treba se mota i gleda kao sanitarni inspektor u obilasku. Ništa ne govori, ali njegova neverbalna komunikacija s poluosmjehom „a baš ćeš sve stići“ i uzdahom „hmmm“ podiže atmosferu do usijanja. I samo se čujete kako vičete: „Što gledaš i uzdišeš, bolje uzmi ovaj luk i nareži ga ako hoćeš jesti fiš! Uvijek sjedneš prvi za stol i navališ…“. Kako je dobro ispuhati se, ali na to dobijete bumerang riječi: „Što će nam fiš kad imamo i pijanog šarana! Rekao sam da ne treba fiš, pa neću rezati luk, ti si to tako zamislila! Kao da vojsku hranimo!“. I eto je, svađa. U kuhinji je to opasno, pogotovo ako je nož u blizini. Uz to, gubljenje je vremena. Komunicirajmo mudrije. Umjesto da se čujete kako vičete, izbrojte do deset (mamin savjet), u sebi naravno. Šalu na stranu. Znate da vrijeme curi, da se nema smisla svađati: „Možeš li mi, molim te, pomoći ako nemaš trenutačno nekog posla? Nisam sigurna hoću li stići sve na vrijeme, puno bi mi to značilo.“ I osmijeh. Ne treba će na to: „Reci što treba“. Narezat će taj luk za fiš, sigurna sam. I samo taj jedan osmjeh uz molbu za pomoć, pomest će svu nervozu.

A što je sa željom? Želite li sve to napraviti? Ili trebate to sve napraviti? Velika je razlika između trebalo bi i želim.

Pretpostavimo da treba zamijenite sa želim li. To mijenja značenje svega, pa i nervoze. Ako ste željeli napraviti šest vrsta sitnih kolača, plus kuglof, plus tortu kao ja, onda je to vaš izbor, kao i moj. I onda iz želje ne proizlaze očekivanja da će netko drugi uskočiti. I nema nervoze. Znate zašto? Zato što nema onog treba. Stoga će u tim kolačima biti dobra energija želje da razveselite sve svoje drage osobe ovih blagdana kolačima koje ste ispekli. Isto je tako i s obiteljskom večerom za Badnjak. Ako si želim zadati posla koji će rezultirati zadovoljnim i nasmijanim dragim ljudima za blagdanskim stolom, to je moj izbor. Izbor bez očekivanja pomoći. Moja odgovornost da sve bude na vrijeme, i slasno, i ukusno… Bez očekivanja od drugih. Ako stigne pomoć, ona je uvijek dobrodošla, zar ne? 

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Trebati i morati, zamjenimo za željeti. I sve se mijenja. I sve je lakše. Ne željeti nešto je također uredu. Ne znam za vas, ali kad nešto moram ili trebam, baš tada to ne bih.

Sretne blagdane vam želim u želji da vam prođu onako kako ste si zaželjeli.

Situacije i ljudi su izmišljeni, iako mogu biti i stvarni…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)