Ivana Erhardt Draganić: Pole krumpira s putrom, čaj i noge u omaminoj rerni

„Ne volim januar i bele zimske vragove – U svakom snegu vidim iste tragove – Tragove malih stopa, broj trideset i tko zna – Kako polako odlaze“ Pjevao je Đorđe Balašević (Album „Bezdan“ iz 1986. godine). Proći će i taj siječanj. Mjesec koji se označava kao najdepresivniji u godini. Zašto? Zato što je novčanik prazan. I džepovi su prazni, a mjesec je dugačak, hladan. Tmurnih, olovnosivih oblaka i maglovith jutara.

Ravna Slavonija više nije kao nekada tijekom zime prekrivena snijegom bijelim. Ta nepregledna bjelina, koja je svaki dan nanovo rasla, nekada je uistinu bila ljudima razlog za depresiju… Ta beskonačna bjelina, podebljana minusima i sivim teškim oblacima.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ne volite januar možda zato što niste na skijanju ili na nekom putovanju u toplijim krajevima, kao neki vaši frendovi sa društvenih mreža? Gledate FB i Insta gdje iskaču fotografije i snimke osunčanih padina pod snijegom, nasmijana lica kako nazdravljaju kuhanim vinom i pivom ispred drvene kućice u dolini. Svi veseli, sve romantično, priroda kao s njemačkih kalendara s kraja ’70-ih godina za januar i februar. Ili vas gledaju preplanuli sa savršenim figurama u bikinijima na nekoj bajkovitoj prekooceanskoj plaži pod palmama, mora tirkiznog kako se ljeska, a  sitan pijesak proteže se unedogled poput vaše tuge, zavisti, siječanjske depresije… A vi gledate u kolonu automobila ispred sebe na prljavoj cesti ili u hrpu papira na poslu, ili…

Hajdemo sad drugim putem od tog 1. 1., tog ponedjeljka.

Ušli ste u Novu godinu. Možete pjevati Balaševićeve pjesme, ako ih volite. Znači da ste živi. Ako ste proslavili s voljenima sve ove blagdane, znači da ste okruženi s ljudima koje volite i koji vas vole. Imate krov nad glavom, imate hranu na stolu. Zdravi ste. Sve su to, ljudi i stvari na kojima trebate biti zahvalni. Okej, niste negdje na Maldivima niti na nekon od austrijskih, talijanskih ili francuskih skijališta odakle vas po društvenim mrežama gledaju nasmijana lica s golemim skijaškim naočalama s kojih se odbija sunčev odbljesak kao zrake s mačeva iz Zvjezdanih staza… Pa što onda? Možda ste baš ovdje gdje trebate biti. U Osijeku. I to je uredu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I evo još malo Đoletovih stihova.

„Nisam te nikad čuvao
Nisam te nikada mazio, pazio
Tvoju sam ljubav gazio
Svemu smišljao broj

Nisam te nikad štedeo
I nisam umeo stati i ostati
Šta će od mene postati
Mali anđele moj?”

Što od nas ostaje kada nas obuzme zavist zbog putovanja ili januarske sreće drugih ljudi koji se smiješe  po internetskim bespućima? Ostaje ogorčenost, tuga što netko može, a mi ne možemo, u najgorem slučaju depresija. Ipak tu siječanjsku depresiju nećemo gledati kao pravu kliničku depresiju, koja je ozbiljno stanje koje zahtijeva liječničku i terapeutsku intervenciju. No ipak, previše življenja na društvenim mrežama, pogotovo ako ste zaglavili u Osijeku, nemate godišnji ili nemate novac za putovanja, može vam narušiti mentalno zdravlje. Ne samo sada, u ovom sumornom siječnju, nego i inače. Ali, vratimo se Balaševiću. Čuvajte svoje anđele, mazite ih, pazite ih i ne gazite njihovu ljubav, štedite ih i ostajte uz njih…

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Zimske praznike voljela sam provoditi u Retfali kod moje omame Terezije (od milja Gage) i mamine omame Rozalije, Rozine. Uvijek je u mom djetinjstvu u to vrijeme nakon Nove godine bilo puno snijega. Pa bismo se mi djeca prepuštali zimskim radostima u ski odijelima, kao Bojan Križaj, kapama marsovkama, šalom kao pitonom omotanim oko vrata (samo bi nam oči virile) i s onim vunenim rukavicama koje imaju palac i jednu čarapu za ostale prste. Nije tu bilo neke mode, barem što se boja tiče. I nije bilo mekoće, ta vuna je bockala, grebala, svrbila, pogotovo kad smo se uznojili i kad bi nam para iz nosa i usta dok smo zajapureno disali, trčeći sa sanjkama, kondenzirala na vunenom pletivu pa se miješala s balcima koji su se od topline slijevali u potocima. I tako znojavi i balavi, vrištali bismo na spustu u Mađarskoj Retfali.

Pokraj naše oronule, jedva žute crkve, koja je stajala tamo napuštena i zapuštena, ali prekrasno dostojanstvena i romantična pod snijegom. Jurcali bismo uzbrdo i sanjkama se spuštali niz prteni put prema konjičkom i baščama. Gore-dolje, dolje-gore. Sve dok u gaćama i na nožnim prstima nismo osjetili vlažnu hladnoću. Iako mokri do kože, stjecali smo nove prijatelje s kojima smo se ponovno upoznavali na proljeće i u ljeto dok smo prašnjavi jurcali po tom istom prtenom putu. Kad se smračilo, a snježni pokrov plavičasto svjetlucao pod rijetkim lampama ulične rasvjete, vraćali bismo se vukući sanjke i umorne noge u koje se uvukla hladnoća. Ostavljajući mokre tragove u ajnfortu, tragove malih stopa broj trideset i tko zna, sve do kuhinje – tople i mirisne – već smo se tresli. Minus s ulice stegnuo je sve one mokre gaće i čarape. Na vratima kuhinje sitna i nasmijana omama Rozina čekala nas je s loncem čaja od šipka.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Dok nas je odmotavala sve do gaća, brisala nas s ručnikom i umatala u veliku deku, u rerni nahajcanog šporeta pekla je pole krumpira. Stajali smo kao vojnici. Kad je izvadila krumpir, rernu je ostavila otvorenu, stavila hoklice u polukrug i posjela nas, stavljajući naše male bose noge na te hoklice ispred šporeta. Njena debela crno-bijela mačka promatrala je ritual koji se ponavljao svaki dan, i nas onako rumenih obraza kao iz poslijeratnih dječjih slikovnica. Svatko je imao u jednoj ruci šalicu sa slatkim čajem, a u drugoj krumpir s debelom kriškom putra koji se topio i klizio niz prste, niz ruku. Linoleum je bio mokar od snijega koji je ispadao iz naše odjeće, koja se sušila po štriku iznad šporeta i iznad naših glava. Mi smo brbljali, mljackali, srkali taj svoj čaj, smijali se. Omama, onako strpljiva, nije podignula glas na nas. Sjedila je na otomanu i slušala naše priče.

Tko vas je posljednji put saslušao, onako iskreno? A koga ste vi slušali s pažnjom?

I kad me pitaju kako smo živjeli bez interneta i društvenih mreža? Pa tako, lijepo. Družili smo se uživo, razgovarali međusobno, razvijali prijateljstva, iskrenost, dijelili ljubav. Nije bilo zabijenih glava u telefone, lupanje lajkova, lažnih osmjeha i srca, površnih prijateljstava s ljudima koji vam nisu pravi prijatelji… U konačnici ni zavisti. Nismo išli na Jahorinu, u Tatre ili na Kopaonik, imali smo svoje brdo u Mađarskoj Retfali i svi smo bili Bojan Križaj ili Sanda Dubravčić ako smo išli na klizanje. I nije bilo uopće loše. I nije loš taj siječanj. Zahvalite se što ste živi i zdravi, što imate prijatelje, obitelj, što se družite međusobno. Apstinirajte malo od društvenih mreža. Ionako već znate što će tko objaviti, sve se ponavlja, sve u valovima… Nakon siječnja doći će Valentinovo, pa Dan žena, pa opet nešto, koji rođendan između… Radujte se i tome, nemojte si narušavati mentalno zdravlje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Znate, već sam vam napisala: nije sve baš kako vidite i čujete.

Skuhajte čaj ili vino, ispecite pole i pozovite društvo. Siječanj može biti itekako čaroban mjesec.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)