Ivana Erhardt Draganić: Plava tepsija na bijele tufnice, stari kruh u mlijeku i ruke koje znaju

„Skuvala sam ti paštašutu!“ legendarna rečenica glumice Matije Prskalo u Brešanovu filmu „Kako je počeo rat na mom otoku“, možda je najveći čin ljubavi. Sjećate se scene? Sigurno se sjećate. Vratit ću vas na paštašutu.

Ovu kolumnu posvećujem ljubavi. Ne zaljubljenosti kao osjećaju, nego ljubavi kao stanju našeg bića. Vjerujem da smo bića ljubavi i svjetlosti. Kad živimo na način da živimo ljubav, tada smo autentični. I što god da radimo, radimo iz srca. Radimo li? Živimo li ljubav?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Znam, znam. Nije Valentinovo. Naravno, to je komercijalni Dan zaljubljenih. Ovdje je riječ o ljubavi. Pišući posljednju kolumnu, pisala sam o svom dedi Stefanu, i konjima, i koliko ih je volio, i kako ih je do posljednjeg dana trenirao i utrkivao se. Radio je to iz ljubavi, iz srca. I da, ljubav je čudo. Kad pustite čudo u svoj život, događa se čarolija. Možda to shvatimo na vrijeme dok smo mladi. Možda to shvatimo kad prevalimo pola stoljeća svoga životnog puta. Možda to shvatimo kad nam vrijeme iscuri. A možda ne shvatimo nikada.

Recimo to ovako, kada uživate? Jeste li se to ikada zapitali? Kada radite nešto, onako iz srca? Kako se pri tome osjećate? Puno ste dali u tom činu i jeste li dobili nešto zauzvrat? Kladim se da jeste. To nema veze s drugima, samo s nama. Znate onu izreku: tko puno daje, dobiva višestruko? E upravo je to, to. Volite. U činu voljenja dajete bez očekivanja bilo čega, potpuno slobodno, i dobivate višestruko. Kako da vam sad to opišem? Sjećate se blagdanskog stola, prepunog hrane, vina, a za stolom nasmijana lica?

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

U omaminu vrtu ružičaste lopte nježnih cvjetova triju golemih hortenzija pod prozorom i ispred zimskoga vrta. Vole tu sjevernu stranu, koja je uvijek vlažna. Sunce se brzo skrije iza krova kuće. A one uživaju u toj blagotvornoj sjeni promatrajući kako se u ostatku dvorišta igraju sunčeve zrake. I mi s njima. Jer nema kokoši. Velike, bijele kokoši nesilice omama Rozina potjerala je u kokošinjac. Uvijek sam se skrivala iza mrežice dvorišnih vrata od njih. Bile su mi kao labudovi. Sniježno bijele, besprijekorne gospođe čiji su me kljunovi uvijek dočekivali nespremnu. Dok ih je tjerala u kokošinjac, ja bih nos zalijepila na taj metalni komarnik tako grčevito da bi mi sitna mrežica ostavljala kopiju na licu. Znala je koliko ih se bojim. To je jutro jedna fasovala. Spretno ju je očerupala i stavila u lonac. A mi smo bezbrižno igrale badminton na ciglicama popločanom dvorištu, dodavale se loptom ili igrale gume. Tu i tamo utrčale bismo u kuću, po limunadu ili domaći sok od višnje. Taj nam je bio najdraži. A u kuhinji se pušilo. Bilo je vruće i vlažno. Mirisi su golicali nosnice. Na šporetu, koji samo što nije poskakivao koliko su u njega mamina omama i moja omama Gaga natrpale drva, svega čuda. Ali, od bremenitosti lonaca iz kojih se parilo i rerne, čija je vrata povezala špagom da bolje dihtaju, ne bi mogao daleko ni da je pokušao. Na stolu je omama Rozina razvaljala tijesto za rezance i sitno ih sjeckala nožem, preciznim zamasima ruke. Fascinantno sam je gledala. Kad je završila s rezancima, stavila bi ih na krpu, rastresla i raširila da se malo prosuše dok ih ne ukuha u kokošju supu. Izvadila bi mrkve, peršin, korabicu, celer, potom i kokoš te ju istrančirala stručno kao kad gledate slavne chefove.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pored lonca sa supom krčkao se grašak iz njezine bašče, krumpir za savršeni krompirpire, a u rerni su se rumenili pilići. Da pilići, bilo ih je više, jer je i nas bilo mnogo. Barem desetak ako na ručku nije bio Gagin brat sa svojom obitelji. Tada nas je bilo petnaestak i više. I omama nam je napravila sok od višnje. Skoknula je u špajzu, tamnu i mračnu s policama do stropa krcatima svega – sokova od višnje i bazge, soka od paradajza u nepreglednom nizu, ukiseljenih krastavaca, cikle, paprike, vrećama brašna i šećera, plavom golemom kantom svinjske masti, bilo je tu i slanine i kobasica, domaće šljivovice, pivo osječko te vino crveno i bijelo. Ono što su mogle, proizvele su same, rakiju je u veselom stroju pravio Gagin brat, kao i sve suhomesnato (cijele je godine hranio njihove dvije svinje, koje su za Dan republike bivše države također fasovale kao ona kokoš i pilići tog jutra, no o tom festivalu, drugi put). U svoj toj gužvi Rozina nam je napravila sok, nimalo nervozna. Uvijek je imala blagi osmijeh na licu. Ne sjećam se da sam ju ikad vidjela ljutitu i namrgođenu. Bila je sitna, s bijelom pletenicom oko glave i cicanom tamnoplavom pregačom. Moja omama Gaga sklonila bi kosu mrežicom dok se naginjala nad šporetom. Bile su uigrane u pokretima i zadacima. I pričale su na njemačkom. Gaga se tada smijala. Nije se često smijala. U kuhinji su se uvijek šalile i švabetale, kako bi rekle kada sam ih pitala što to pričaju: „Švabetamo!“ i prasnule bi u smijeh, zajedno s mamom i tetom. Gaga bi ukuhavala supu, završavala sve, a omama Rozina bi počela rukom grabiti šećer, brašno, razbijati jaja. Pravila bi kolač, ne znam više koji, ali neka bude biskvitni s višnjama. Nigdje vage! „Pa kako znaš, moraš izvagati?!“ „Ne moram“, odgovarala bi mi. „Moje ruke znaju“. I bome su znale! Sad, godinama kasnije, sjetim je se kad me netko pita za recept. Sve radim odokativno kao ona. Jer jednostavno znam. Imala je osjećaj. Imam ga i ja. Biskvitom bi napunila plavu tepsiju s bijelim točkicama koje su se od uporabe u šporetu jedva nazirale. Ruke su znale mjeru tepsije na tufnice. I tad bi stavljala višnje na biskvit. Lukavica. Da nas nauči da ne gutamo pohlepno kolače u igri ili trku, ostavljala bi koštice u višnjama. I žvakali smo ih polako jer smo morali pljuckati koštice. Tata i tetak iznijeli bi stolove u zimski vrt, mama i teta postavile stol, vadile tanjure iz kredenca, a mi klinci učili smo se postavljati pravilno beštek. Vilica s lijeve strane tanjura, nož pa kašika s desne strane. I onda bi se u dva porculanska supentopfa iznosila zlatna supa s još zlatnijim rezancima, napravljenih od jaja kokoši koja je dala takvu krasnu, masnu juhu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pa sosevi, bijeli s češnjakom i cvreni od paradajza iz njihove bašče, kuhana kokoš – bijelo meso, batkovi, noge (koje sam kao mala obožavala, vičući: „Daj mi ruke! Ruke mi daj!“ i tako slasno žvakala, prepričava moja mama i danas, smijući se i pritom priznajući da je morala okrenuti glavu, jer nije voljela te noge kokošje) iznutrice, kuhano povrće. Jeli smo, razgovarali, smijali se. Ustajali od stola i iz kuhinje donosili redom što ide dalje: pečene piliće, krompirpire, varivo od graška, kupus salatu i feld salatu iz bašče (matovilac). Točilo se vino, pivo, što je kome po volji. Smijalo se razdragano.  A omama Rozina kao špricer. Postojana, jednake temperature. Malo rumena u licu, nimalo nervozna. Nasmijana. E to je ljubav! Sve je s ljubavlju pripremala, za mnogo ljudi, i kokoš je s ljubavlju zaklala i one piliće čija je kožica hrskavo pucketala pod zubima. Nije bila rječita kad već pričamo o ljubavi. Nije tepala: srce, ljubavi, najdraža, milo moje. Nije ni grlila. Ne mogu se sjetiti. Gaga je već bila drugačija. Tepala je svakoj svojoj unuci draga, tako ju je najstarija i prozvala Gaga. I znala nas je trljati rukom po leđima. I ona se rijetko grlila. Ljubav su pokazivale na drugačiji način. Kroz pripremu hrane. Rozina možda i više. Znate kad sam osjetila najviše tu ljubav? Kad bih prespavala. Navečer, kad bi nas spremila za spavanje, na špret bi stavila da se u maloj plavoj šerpici grije mlijeko. Zatim bi stala, onako sitna u bijeloj spavaćici ogrnuta crnom vunenon maramom, pred vašpek (waschbeck – ogledalo ispod kojeg je bio veliki lavor u kojem bismo svi prali ruke čim bismo zakoračili u kuhinju). E tu, ispred tog ogledala razmotala bi pletenicu s glave, rasplela svoju bijelu kosu koja je kao vilinska dosezala gotovo do koljena. Sjela bi na otoman i dala mi da ju počešljam. To sam tako uzbuđeno i istovremeno bojažljivo radila. Sad mi se čini da pod prstima osjećam tu svilenu bjelinu. Onda bi se ustala i sa šporeta skinula šerpicu, ulila mlijeko u još jednu takvu i nadrobila tvrdi stari kruh. Izvadila kašike. Pružila mi toplu šerpicu, i tad bismo večerale u tišini. Kruh u mlijeku bio je toliko sladak kao da smo stavile ne znam koliko šećera. To je bio onaj zagrljaj koji nije dala. Najtopliji, najmekši, najnježniji na svijetu. Voljela sam te večeri s njom na otomanu dok bismo ponizno jele svoj stari kruh u mlijeku. Jutro je bilo Gagino, ritual isti, samo s bijelom kavom koja je imala poseban okus u porculanskom lončiću dok vatrica pucketa. I da, u san bismo utonule s dva poljupca u čelo, svaki je utisnula jedna omama.

I ta je skromna kuhinja u Retfali bila najčarobnije mjesto na svijetu. Ljubav je čudo jer stvara čaroliju. Za to nisu potrebne velike riječi niti skupe stvari. Samo srce koje dok daje ne očekuje ništa, a dobiva višestruko.

Sad se možemo vratiti na paštašutu. Možda je sad jasnije, zašto je to najljubavnija filmska rečenica…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Grlite iz srca, tepajte iz srca, osjeti se to… Vidi se u očima… Ljubav je pokretač, a mi smo bića ljubavi. I kad djelujemo iz stanja ljubavi, sjajimo i širimo tu lijepu energiju. Osjeti se to. Znate one ljude koji kad uđu u prostor energiju promijene, obasjaju sve i šire radost. Osmijehnite se češće i budite tu, u sada i ovdje. Iscjeljuje to. I siječanj je odmah lijepši, slažete se…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)