Ivana Erhardt Draganić: Kruh uvijek padne s namazanom stranom u prašinu

Napunio se taj Mjesec nad Osijekom. Golem je i srebrn. Obasjava noću puste ulice koje se kupaju u njegovu sjaju. Sve se vidi. Nije potrebna čak ni javna rasvjeta. Sve vidi. Odmiče se od Zemlje svakim satom koji ulazi duboko u noć. I bliješti. Ne prestaje. Tako je lijep. Taj gospodar noćnog neba. Ujutro gledam svoje podočnjake. Mjesečevo sam dijete, prema astrologiji. Znate kako to ide s njim: pun je pa se prazni, pa dolazi mladi Mjesec pa se puni do uštapa. To su valovi emocija. Valovi koje treba kad dođu pustiti da prođu. Kako nastaju ti osjećaji? Um proizvodi misao, misao proizvodi osjećaj, a taj osjećaj curi kroz govor tijela… I tako čitam neki dan jednog psihijatra iz regije koji kaže kako ljudi danas igraju svoje uloge. Ne misli pri tom na životne uloge koje imamo poput uloge kćeri, sestre, majke, partnerice, sina, oca, partnera, prijateljice… Kaže on kako uzimaju „igraju“ uloge kako bi se svidjeli drugima, kako bi se pokazali uspješnijima, pametnijima, privlačnijima… I završno dodaje kako se živeći te uloge najčešće na društvenim mrežama, ali i u životu općenito, odmiču od sebe, od vlastitoga JA. Te upozorava da ima mnogo anksioznih, depresivnih ljudi, ovisnih o psihofarmacima, da će ih biti još i više (referira se posebno i na mlade) te da će psihijatri i psihoterapeuti imati puno posla u iscjeljivanju i pronalasku pravog JA. Tko sam ja kad skinem sve te maske i izađem iz uloga?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gledam te podočnjake u ogledalu od druženja sa srebrnim Mjesecom. Gledam te svoje oči… i vidim sebe.

Ispričat ću vam priču…

Rođena sam i odrastala sam u Donjem gradu. Mirnoj ulici pokraj „Plavoga 9“ i Sindikalnog šećeranskog doma. Iza kuće i dvorišta je pruga i stanica Donji grad. Danas je moja ulica službeno na Jugu 2. Kao da se preselila. Nekada da bi se došlo do Juga trebalo prijeći Frankopansku i Divaltovu ulicu, koja je bila granica. Granica Donjeg grada i Juga 2. Moja ulica, nazvana po jednom malom, ali ne i najmanjem jadranskom otoku, koju su svi pogrešno pisali, imala je samo parne brojeve. Osam katnica s garažama i dvorištem. U tih osam katnica živjelo je 13-ero djece. U nekoliko starih i jednoj novoj zgradi bilo je još djece, pa ih je bilo i u susjednoj ulici, koja je isto nosila naziv jednog malo većeg jadranskog otoka. Bila nas je čitava horda klinaca u tim otočnim ulicama i Ulici Frana Krste Frankopana. Igrali smo se gume po cijele dane, graničara, izbije, nogometnog tenisa, nogomet, školice. Asfalt bi bio sav išaran. A kredu smo nabavljali u ukletoj kući „desetki“ koja je jedina u susjednoj ulici ostala u izgradnji, i bilo je puno kreča.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Klikerali smo se u crnoj šuti, kad odrasli nisu balotali. Taj crni put do šupa bio je prepun roša. Što smo samo osvajali tuđe klikere ako smo bili spretni… Gađali smo se i iz praćaka. Imala sam dobru praćku. Zbog praćke su mi uši znale biti često crvene, a kazne duge. S prozora bih tada gledala igru i razgovarala s prijateljima. U tom kaznenom postupku nisam si smjela dopustiti pogrešku jer bi se kazna produžavala kao čarobnim štapićem, dan po dan. Igrali smo se i s lutkama, kasnije i s barbikama. Davali smo im uloge i glumili smo likove iz tada popularne Dinastije. Prvu barbiku mi je posudila jedna prijateljica, nju sam voljela i bila mi je uzor. Njezina je sestra šila stvari barbikama, i to kakve! Pričali smo i priče nakon lovice, žandara i lopova. Obično ljeti, kad smo samo u majicama i kupaćim gaćama trčali i skrivali se iza šupa u sumrak. Kad bi večer polako padala, a mi se oznojili od jurcanja, ta je moja prijateljica pričala priče o vampirima i čudovištima. I mame su prekidale te priče. Pozivajući nas kući. Snovi su bili… hm… spavala sam uz svijetlo. No najbolji dio djetinjstva bilo je preskakanje ograde šećeranskog doma da nas ne vidi portir i tumaranje po prašumi ili džungli kako smo zvali zabačenu šikaru. Verali smo se kao majmuni. To je bilo zabranjeno i uzbudljivo. Prvo: jer bi mi uši bile nategnute i crvene, a kazna ni da pomislim kolika, a drugo: portir bi nas mogao uloviti i prijaviti, i uši bi opet bile crvene, a kazneni bodovi bi se gomilali. Bili smo u ekspediciji kao u filmovima o Indiani Jonesu. Išli bismo u džunglu gdje bismo glumili amozonke, indijance, Tarzana i ekipu. Imali smo poglavicu i glavnu skvo. Imali smo svog Sandokana i Mariannu. Ta je serija išla na televiziji. Kao nešto smo birali tko će biti Sandokan, a tko Marianna od sve te silne dječurlije.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

No nikakve tu demokracije nije bilo. Slobode izbora. Izabrali su se sami jer su smatrali da su najljepši i najzgodniji, a mi smo bili obični indijanci s perom u glavi, i lukom, i strijelom (a iz zbog toga su mi uši, a i još jedan dio tijela bili crveni). I tako smo jurcali po toj džungli. Dolazili kući izubijani, prašnjavi, prljavi, izgrebani od grmova divljih malina i kupina. Kad si običan ratnik uvijek najviše fasuješ. I na terenu i u kućnoj bazi. Neš’ ti kad te mama stroga pita: Gdje si to bila? Kako da joj slažem u oči. I samo odrapi kaznu. Ponekad pomislim kako je umjesto karijere ekonomistice trebala ganjati karijeru u sudstvu. Tako je lako za svaki prekršaj izbacila broj dana i način izdržavanja kazne. Bilo je i uvjeta. Ali nikad, barem se ne sjećam, nisam dobila uvjetni otpust. Najbolje je bilo ljeto kad su pravili cestu u susjednoj ulici, pravu cestu sa svom infrastrukturom i asfaltom. Jurcali bismo po toj prašnjavoj jami ganjajući se kao kauboji i indijanci. Uvijek je bilo onih jačih koji su određivali hijerarhiju. Bili su snažniji, glasniji, glasnije i zgodnije. Sami su birali svoje uloge. Bila sam običan indijanac s perom zataknutim u kosi, u gaćama u koje nisam mogla sakriti luk i strijelu, pa sam ih skrivala u grmlju prije nego što sam došla kući. U pauzi jurcanja uvijek bi neka mama namazala pekmezom kruha ili masti kruha, samo je jedan jeo masti kruha sa šećerom. To je bilo čuđenje u našem malom svijetu. Dok nismo probali novotariju i vratili se na našu mast sa soli i paprikom. I nastavili jurcati po prašini dok se mast topila i slijevala niz ruke, a meka se prašina fino sljubljivala sa namašćenom kožom.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Grčevito smo stiskali tu jauznu da ne ispadne, jer uvijek padne s namazanom stranom u prašinu. I onda pušeš, i pušeš, i pušeš dok ne ostaneš bez kisika i svejedno ne otpušeš jer žvačeš i osjetiš prašinu kako krcka pod zubima. Tu smo svi bili djeca, ne poglavica ni šerif. Svi smo imali istu brigu. Oko jauzne. I oko kazne. Gledali smo i seriju Planet majmuna, no sreća nismo si te uloge nikada dodijelili.

I život je igra. U kojoj biramo. Imamo slobodu izbora u životu. Nekad ćemo izabrati dobro, nekada manje dobro. No svi nas ti izbori čine osobama kakve jesmo. I ako smo pogriješili, trebamo si oprostiti, prihvatiti i otpustiti. I zahvaliti se na tom iskustvu. Imamo na čemu biti zahvalni. Nitko nije savršen ma kakvu igrao ulogu. No opet, mi smo savršena bića, samo to trebamo osvijestiti. Sami sa sobom. Prihvatiti se kakvi jesmo. Kad se pogledamo u ogledalo, da vidimo sebe.

„Samo se srcem dobro vidi“. Znate taj citat, i Malog Princa.

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)