Ivana Erhardt Draganić: O indikacijama i mjerama opreza sa ženom u menopauzi

Dunavom brodovi plove… Cijeli dan pjevušim pjesmu. Čak imam i kazetu grupe Alisa iz davne 1985. godine. Zelenog omota sa roza srcem, a u srcu djevojčice. Premotavam unatrag. Četrdesetak godina unatrag… „Nemoj Sanja da se menjaš – da se stidiš laži – najlepša si kakva jesi – ne dozvoli da te iko kvari – najgori su božji čuvari – ne, ne, ne, ne…“ Tad sam bila još djevojčica. Do vrata puberteta bilo je još podosta stepenica. Krenuli su hormoni.

Za ruku su poveli izraženu prgavost koja nije mogla na put krenuti bez tvrdoglavosti. Dvije bubuljice, na sreću ili na žalost mene koja ne voli igle i šprice – i jedna desetodnevna terapija injekcijama penicilina. Od ravne ploče u godinu dana do prvih oblina. U dvije godine do stasa Marilyn Monroe, i to u vrijeme top modela Linde i Naomi. S bujanjem oblina, rezala se kosa. „Što ti je dobra frizura“, veli moj tata. „Jesi li ti normalnaaaa!!!!“, zaurlao je kad sam prošla pokraj njega i kad je vidio pola glave obrijane. Troje hlača koje sam imala, prale su se do izlizanosti. Nosile su se mamine košulje, nekoliko brojeva veće. Tako je krenulo…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kako se sakriti? Puštaj kosu dok ne otpadne od težine. Zavuci se u tatin ormar i pokradi dukse, potkošulje, košulje, a možda i jedne hlače… Zabij nos u knjige, rješavaj jednadžbe, slikaj, crtaj, pjevaj, pleši, druži se s prijatejima. I najvažnije, ne daj na sebe! Preživjela sam i pubertet i adolescenciju.

I hop! Prođe 40-ak godina i gotovo sličan scenarij. Počelo je s krajem tridesetih – tijelo se svakih dvije do tri godine počelo mijenjati. Sva sreća na kosi. Ona podnosi sve. Pa malo kratko, pa malo dugačko, pa malo valovito, pa opet šišaj… Kao u pubertetu. Zabij nos u knjige, puno radi, malo partijaj, malo odmaraj, budi kreativna, pjevaj, pleši, trči, druži se s prijateljima, puno radi da ne primijetiš… Primijetiš kako stariš… Boru posred čela, onu što se uglavila između obrva uzgajam od srednjoškolskih dana zajedno s astigmatizmom.

I tako otplešem 40. rođendan cijelu noć na Petrovaradinskoj tvrđavi, u vrijeme kiša, blata i lokava s traumom iz poplava. I osjećam se kao djevojčica… Ali taj astigmatizam… Slova se udvostručuju… Neugodno mi je voziti auto u sumrak. Op! Evo i dioptrije, i plus, i minus. „Koliko imaš godina?“. Ne pita se to dame. No s 43  – dijagnoza je staračka ćoravost. Ali… osjećam se kao djevojčica! Naočale, dvoje naočala. Gdje su mi one za čitanje? Tu su na nosu, ove za stalno su ti na glavi… zaboravim gdje sam ih ostavila. Smijalice bore smiješe se s one strane ogledala, hranim ih ružinim uljem. Izbjegavam puder u kamenu. Kad se nasmijem, kao da sam ih stavila na kvadrat u jednadžbi. Tijelo se mijenja. Štikle izdužuju noge. Pokaži noge, koje si dosad skrivala, da sakriješ nešto drugo. Slova se opet duplaju. Promijeni dioptriju. Stavi naočale na špagicu i oko vrata. Da znaš gdje su.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Klizaljke, koturaljke okači kao suvenir u stanu. Ne nosi duge suknje, redovito depiliraj noge. „Što si to radila?“, pita me liječnik kad sam stigla u KBC Osijek s nogom u gipsu od članka do prepone. „Skakala na trampolinu.“, odgovaram. „Koliko imaš godina?“ – damu se to ne pita – 46. Na to će on: „Pa nisi ti za trampolin, to je opasno u tvojim godinama!“. Ivana zašto jednostavno nisi slagala broj svojih godina, Ivana…

Ali… osjećam se kao djevojčica!

Nema hlača, samo haljine i suknje. Po mogućnosti na gumu. Sa štakama ne možeš bogznašto – ležati ili sjediti – jer moraš štedjeti nogu. Sve se naslagalo u gornji dio  tijela. Jer koljeno je eto izletjelo i iskidalo sve što se u njemu i oko njega da iskidati. Gluteusi i kvadricepsi nestali s imobilizacijom. Tijelo se mijenja. Počinješ po ormaru tražiti odjeću u koju staneš. Kao da je netko, s vremena na vrijeme, preko noći prekrajao i sužavao. Hodaš u tenisicama kao da si u pubertetu. Štikle ostaju u kutijama. I onda kreneš opet na treninge, pušeš i znojiš se pola godine. A ni grama dolje! Tako rumena, s treninga dođem po mamu da ju odvezem u šoping, a ona me zaskoči na vratima, obgrli oko struka i kaže „Oooo, ima te!“ – „To je moje i volim se!“. Dođem kući, sjednem na balkon i popijem pils.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Odradim dvije operacije koljena u strahu od buđenja i ne buđenja. Tijekom druge sam se probudila. Trese, štema, udara – kao u garaži bejbe, a ne u operacijskoj sali. Očajna okrenem glavu i ugledam dva para očiju kako me u čudu gledaju. Mrmljam: „Probudila sam se, molim vas dajte mi još toga da spavam“. „Već ste previše dobili, ne možemo.“, odgovaraju u dvoglasju. „Ali molim vas. Molim vas…“. Čujem: „Doktore, probudila se traži još anestezije“. „Dajte joj.“, blaženo se nasmijem. I više se ničega ne sjećam…

I ta trenutačna amnezija koja te pogodi baš kad ne treba. Gledaš osobu ispred sebe, a ne možeš se sjetiti imena ili po što si pošla u dućan. Vučeš ona kolica i razmišljaš. A mozak prazan. Pišeš na papiriće, pa zaboraviš naočale, i kao da nisi ništa zapisala. Ne vidiš. Ali vidiš kako se tijelo mijenja. Koža se stanjila i opustila. A tek suze. Suza suzu stiže svaki dan točno kao alarm. Nisam trebala ni sat. Kotrljaju se s tugom. Taj val dođe i prođe. Sva sreća nije val vrućine. Pričaju prijateljice da je neugodan. Pa se smire, prave se kao da se ništa ne događa dok ih oblijeva znoj i kaplje sa čela i potiljka, a lice se rumeni. Jer što se više opiru, osjećaj je neugodniji. Hormoni divljaju. Jednoj fali estrogen, drugoj progesteron. PMS me sustiže sve češće, i u bluesu. Priča se o iznenadnoj ljutnji i bijesu, tuzi i plakanju. Sretne su što su se riješile tampona i uložaka. Doduše dogodi se da baš kad odjenu bijele hlače, a već su zaboravile na „tetku iz Rusije“ (menstruaciju), ona nenajavljena stigne.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pa noćno znojenje, pa umor, pa nesanica. Pa umor i pospanost. Pa bujanje. A ja nestajem. Tijelo se mijenja. Odjeća postaje prevelika. Pa se ljutim zašto sam podijelila pola ormara prije par godina. Opet dijeliš odjeću jer je prevelika. Lagana si pa možeš u štikle, ali ti se ne da jer želiš biti komotna. Ostaju u kutijama. Povremeno pomisliš da ludiš jer mobitel izbacuje reklame silikonskih umetaka za bikinije i grudnjake. Filere za lice i usta. Pa trepavice. Pa perike… Hej! Piješ kalcije i magnezije, tarupiraš slatko i ugljikohidrate. Više ne paziš kad jedeš, jedeš kad se sjetiš, jedeš i kad ti se ne jede. No svejedno se osjećam kao poluispuhani šlauh za plivanje. Piješ kolagen. Mažeš se kolagenom. Slušaš prijateljice koje se žale što bujaju. Prosljeđuješ im odjeću. Merlinkine obline nestaju. Stariš… Tijelo se mijenja. Ali… ja sam još ona djevojčica.

Hormoni nas ne puštaju do smrti. Tako je biti žena. Žena u današnjem svijetu gdje vlada imperativ mladosti, zdravlja i posljedično estetskih zahvata. U svijetu koji strahuje od starosti, bolesti i siromaštva jer se neće imati novca za estetske zahvate. I sad ću parafrazirati naslov jednog članka, rečenicu koju je izgovorila jedna žena: „Danas starije žene žele biti djevojke, a djevojčice žele biti žene.“ Sve se pobrkalo.

„Obuci se kako umeš i isturi grudi – Neka tvoja gola noga krene – Nek polude ljudi“

Budi autentična, prigrli sebe baš takvu kakva jesi. Prigrli svoj problem jer s njim možeš postati najbolja verzija sebe. Radi na sebi iznutra koliko i izvana. Njeguj i dušu i svoje tijelo. Ne kaže se bezveze da je tijelo hram naše duše. Mora joj dobro služiti do isteka vremena u ovom životu. Ali istinska ljepota dolazi iz nutrine našeg bića – iz one djevojčice. Ona sjaji. I daje sjaj i tijelu koje se mijenja. Okači strahove i tuđe komentare kao koturaljke o klin negdje. Živi život punim plućima sada i ovdje, baš na ovome mjestu. Ne čekaj bolja vremena. Uživaj što si žena. Ne razmišljaj o godinama, prihvati starenje i najvažnije: iskoristi iskustvo koje si stekla kroz život, sigurno imaš mnogo toga dati ovom svijetu. „Najljepša si kakva jesi, najgori su božji čuvari.“

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Priča iz muškog kuta vjerojatno se razlikuje u nekim nijansama.

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)