Ivana Erhardt Draganić: Žuta, crvena, plava i zelena draže jaja iz osječke tvornice čokolade i bombona

Proljeće miriše u zraku… Priroda se polako budi. Proljetnice su već u punom cvatu. Ptičice cvrkuću. Volim jutra vikendom. Promet je tiši u širem središtu Osijeka, a priroda glasnija. Nedjeljno ispijanje jutarnje kavice na balkončiću s raspjevanim ptičicama jedna je od sitnica koja život čine ljepšim. Mjesto mira u sada i ovdje. Vrijeme brzo ide, pogotovo kad dođemo u neke godine. Pa i ja sam u tim godinama. Evo nisam se ni okrenula od božićnih i novogodišnjih blagdana, a već nam za dva tjedna stiže najveći kršćanski blagdan Uskrs. Mnogi su se pripremali za njega kroz korizmu. Odrekli su se nečega. Davno sam se prestala odricati. Nekada su to bile cigarete, pa slatkiši. Posebice čokolade. I pitala sam se koji je smisao odricanja. Vjerujem da praktični vjernici i učenjaci imaju bolji odgovor od moga na ovo pitanje. Moje je – čini dobra djela ako možeš, ako ne možeš – nemoj ni odmagati. Ne samo u korizmi, nego i inače.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I već se opet vrte blagdanske reklame, dok još u ušima odzvanjaju one božićne. A krenula je nova runda s uskrsnom košaricom – učinite Uskrs radosnijim i sretnijim. Kao da će nas ne znam koja šunka – rolana, prešana ili dimnjena učiniti sretnima. Proći će blagdani i pogled na remen s rupicom do dvje više, vratit će nas u stanje „nesretnosti“. Pitam se postajemo li roboti današnjice kojima je smisao života neprestana potrošnja. Kupuj ovo bit ćeš sretniji, kupi ovo za svoje zadovoljstvo, nagradi se s ovom skunjom ili haljinom za uspjeh na poslu ili ispitu… Nemojte me krivo shvatiti, volim lijepe haljine i suknje, ali činjenica je da ih ponekad ne stignemo sve ni iznositi, pa ih samo premećemo po ormaru i tražimo onu sreću koja se dogodila kad smo na blagajni provukli karticu. Kad pogledam samo cipele, kao da sam stonoga. Nakrcala sam ih u jednom razdoblju svoga života tragajući za srećom. Pogled na sve te silne stvari, koje još imam, a tek kad se sjetim onih koje sam u posljednjih desetak godina podijelila, pomislim kako bi se srećom namirila za barem deset života. Ali ne ide to tako…

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Uskrsno jutro. Cijelu noć san ne dolazi na oči od uzbuđenja. Dan prije pokosili smo rukama sve travnjake u našoj ulici, mi djeca koja smo živjela u blizini Šećeranskog doma. Brstili smo travu ne mareći za pseće kakice ni mačje pišaline. Gdje smo prošli, nije mnogo ostalo. Bila su to socijalistička vremena, ali je svako dijete imalo svoje gnijezdo. Nas smo bile dvije. Čupale smo travu tako da ne da su nam ruke bile zelene, već i krvave od one oštre trave koja je s neopreznim zahvatom ostavljala rane kao žiletom urezane u prste i dlanove. Voljela sam „zečju travu“, ne znam kako se zove, ali ću je pokušati opisati. Zečja trava ima tamnozelene, mesnate, okruglaste listove i ljubičaste cvjetiće u grozdu u obliku sitnih zvončića. Kad išćupaš zvončić i posišeš ga, ostaje slatkasti okus u ustima. Svi smo to radili. Neću ni misliti na pse i mačke. I evo nas danas, ništa nam nije. I da se vratim na to poslijepodne Velike subote kad smo zauzimale svoj komad travnjaka, livade u ulici i šire, svatko sa svojom najlon kesom. Sestra i ja smo svaka naprtile trave kao da imamo kozu u dvorištu. Složile bismo gnijezdo na duplerici Večernjaka ili Vjesnika, na onoj gdje nije bilo golih teta, jer to ne priliči jednom blagdanu. Stavile bismo koji maslačak i tratinčicu, da zecu bude lijepo kad dođe. Cijelo je prizemlje zamirisalo i na travu i na još ponešto. Mačak Kiki je obilazio, mirisao, ponekad bi znao i obilježiti teritorij da zecu jasno da do znanja kako je on jedini i glavni ljubimac u našoj kući. Mami i tati to nije bilo baš drago. Oni koji imaju mačke, sve znaju. I tako bismo uzbuđene Sestra i ja krenule na spavanje. I šuškale bismo pod jorganom, pričale do kasno u noć. Promatrale kako se svjetla pale i gase. I onda bismo napeto osluškivale.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Svaki šum: „To je sigurno zec!“. Pa bismo potiho otvarale vrata dječje sobe i zurile niz mračno stubište kao da se zec pentra po kući i provjerava gdje smo… Besane su to noći bile u našem djetinjstvu. Dok je mrak polako uzmicao jutru, nas dvije bismo budne i čupave, u pidžamama, bosim nogama, toplih od perja iz jorgana, šljapkale po stepenicama tiho da ne probudimo mamu i tatu, i nedajbože uplašimo zeca. Zastale bismo na dnu stubišta i virile kroz zastor. Zašto smo to radile, ni danas mi nije bilo jasno. Ali kad bismo se uvjerile da u toj polutami nema ničega i da nitko ne šuška, pojurile bismo u gnijezdo. A tamo čudesa! Po cijeloj travi draže jaja iz osječke tvornice bombona i čokolade: crvena, žuta, zelena i plava. Čisti obojani šećer.  Nekoliko šarenih jaja, naše stare bebe u dvije nove haljine te svakoj čokolada Goga ili Dado. Ostale bismo u gnijezdu radosne igrajući se sa starim bebama s takvim oduševljenjem kao da smo ih netom iz kutije ispakirale. Pri tom smo pojele gotovo sve one draže bombone, taj se šećer topio brzinom munje u toj travi, pojele smo i malo trave onako usput dok nismo dočekale mamu i tatu za doručak… Mamu i tatu koji su bili „naš zec“. Mama je šila haljinice za naše lutke. Tata je danima ispuhivao jaja pa su iz zajedno omatali u salvete, izrezujući različite prigodne motive. I tako dekorirali rascvjetanu granu jabuke iz vrta koju su noć prije stavili u vazu. Ideje je mama pronalazila u Burdi, časopisu za modu koji je na kioske stizao iz Njemačke. Potom bismo se okupili svi četvero za stolom, „tucali jaja“, smijali se, mljackali šunku, mliječnu pletenicu koju je ispekla noć prije i bili sretni. Pile smo bijelu kavu iz lijepih kreamičkih šalica. Servis je mama iznosila za blagdane. Prigodni, s cvijećem. I osjećale bismo se posebno. Cijeli je dan bio poseban. Nije bilo liste želja za zeca, niti pisma zecu. Bilo je to iznenađenje. I onda bi moja mama pričala kako su oni kao djeca po retfalačkim dvorištima, kod kuće i kod rodbine, tražili skrivena jaja – pisanice kako bismo danas rekli. Najradosnija je bila kad bi tražili šarena jaja pod snijegom. Jer su Uskrsi, pogotovo rani, u njezinu djetinjstvu bili bijeli poput Božića. I koliko bi jaja našli, ponijeli bi ih u košarici kući. I to je bio njihov dar. Dar zbog kojeg su istraživali sve kutke retfalačkih dvorišta, zajapureni, u smijehu, gurali se i padali, i koljena gulili na ciglicama. Dok su ih stariji promatrali, stariji koji su glumili zečeve bez gnijezda. Koji su se smijali s njima. I doručak ne bi počeo dok posljednje jaje nije našlo svoje mjesto u dječjim rukama i košarici. Uvjek je bilo puno djece u toj potrazi. Puno djece koja su stvarala buku na uskrsno jutro nakon prve mise. Baš kao što smo mi stvarali buku dok smo se borili za naljepši komad komšijskog travnjaka svake Velike subote. U socijalizmu je to bila obična, radna subota.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Trebalo nam je to gnijezdo. Iako nije bilo važno što je u njemu stara lutka s novom haljinicom. Bila je uzbudljiva priprema, makar smo bile zelene kao današnji junak crtića Shrek. To su trenutci koji se pamte. „Skupljaj za života trenutke kojih ćeš se sjećati kad otkuca tvoje vrijeme“, rečenica je mame jedne moje zagrebačke prijateljice. Tu nam je ta naša sreća za kojom tragamo. Tu na dohvat ruke. Tu u nama samima. Ne u trgovinama, ni u ormaru ni na policama, gdje sve te stvari koje obećavaju sreću skupljaju prašinu. Možete ih skupiti s vremena na vrijeme, obrisati prašinu, i darovati nekome kome je potrebno. Osjetit ćete radost. Radost dijeljenja. Radost bivanja s nekim. Pogledajte ponekad malu djecu, djecu koja su svjesna samo sebe i koja žive u trenutku. Ništa ih ne zamara izvana. Razmislimo gdje je to naše unutarnje dijete, njegujmo ga – ljekovito je to.

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić) & Pixabay (ilustracija)