Ivana Erhardt Draganić: “Hodala je u štiklama kao da je rođena s njima, a svjedno ih je pobacala…”

Proljetno čišćenje – pusti. Pusti ono što nije tvoje. Pusti ono što je već jednom nogom na odlasku iz tvog života. Pusti sve one stare stvari koje skrivaš po ladicama, kutijama i ormarima. Pusti onu otkrhnutu šalicu iz koje piješ jutarnju kavu i tvrdoglavo ju ne odlučuješ baciti svaki put kad zadereš usnicu. A vidiš, govori ti: baci me, ozljeđujem te. A ti grčevito stišćeš ručku. Dok jezikom osjetiš metalni okus krvi na razderanoj usnici. Možda ju pustiš kad otpadne ručka. No do tada, koliko puta će te ozlijediti? I vrtiš se u starom obrazcu, pokušaj nešto novo. Pokušaj izabrati drugu šalicu. Ne nužno na polici u trgovinu, nego izvuci one iz ormara, koje stoje i skupljaju prašinu. Izvadi ih. Izaberi jednu za svoj jutarnji ritual. Ili promijeni ritual. Vrti svaki dan drugu šalicu dok ih ne izvrtiš. One koje ne koristiš, ponudi nekome. Taj će imati nešto novo, a ti ćeš se riješiti nečega što je trebalo pustiti da prodišeš, da ima manje prašine, da napraviš mjesta. Pa i neka ostane prazno mjesto neko vrijeme. I to je uredu. Tako si govorim…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Imate li problema s puštanjem? S puštanjem ljudi i stvari iz života? Osjetim kad treba pustiti kod drugih ljudi, i u meni tada sve vrišti : pusti to! I kažem: pusti. A ja? Učim se. I nikad nije kasno da se to nauči. Iako, nekad nisam imala problema s puštanjem. Kad mi nije odgovaralo, iako je bilo teško, puštala sam i prihvaćala to. Onda se dogodilo jedno razdoblje u životu kad nisam mogla pustiti. Koliko god unutarnji glas govorio: „Gotovo je. Pusti to!“, ja sam grčevito skupljala. Nisam dala da ode. Do te mjere da sam se rasprostirala. Kao ona priča „Stoliću rasprostri se“. I to prema tuđim željama. Samo kako bih zadržala nešto što je već okrenulo leđa pri odlasku. Pitala sam se poslije: „Kad si se to prestala voljeti?“.

Onaj osjećaj kad ste nevidljivi uz ljude koji su vam važni u životu. Bilo da je riječ o životnom partneru ili prijatelju/ici. Kad imate osjećaj da vas ne vide. Pa da bi vas vidjeli, činite sve da biste zaslužili, zavrijedili tu vidljivost, sviđanje ili ako želite – ljubav. Govorite da za stvari koje biste prije rekli – ne. Objašnjavate se, ispričavate se. Pretvarate se s vremnom u neku drugu osobu. Daleku od one kakva ste nekad bili. Daleku od one koja je „zavrjeđivala“ vidljivost i ljubav. Pobjegli ste od sebe same. Poznato vam je? Ako nije, sjajno! A za one koji su skliznuli sa svoga puta ponekad, nastavljam.

Ne vide vas, ne zato što niste vrijedni. Nego jednostavno su ili na odlasku zbog nekog drugog ili su toliko fokusirani na sebe, da što god učinili (u oba slučaja) nećete moći to promijeniti osim pustiti. Do drugoga je, ne do nas/vas. I tako. Da sam na vrijeme pustila, umjesto što sam se držala za uže i povlačila ga prema sebe žujajući ruke i dušu do dubokih rana, bila bih bliže sebi. Izgubi se čovjek ponekad. Povratak je težak i zahtijeva vrijeme. Dosta vremena. No ono što sam naučila su osobne granice. Slušati sebe. Ako onaj unutarnji glas kaže ne, ako nešto nije u skladu s mojim vrijednostima, mojim bitkom, onda je „ne“. I to bez opravdavanja. Ne, treba ostati ne, a ne ga pretvarati u može da bismo bili savršeniji u tuđim očima. Nema savršenog na ovome svijetu. A svi smo, opet, savršeni baš takvi kakvi jesmo…

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

„Mama, gdje su ti one smeđe kratke čizmice? Znaš one s visokom petom iz sredine ’80-ih… Takve se nose opet?“, prije nekoliko godina pitala sam Katarinu s kojom osim fizičkih sličnosti i onih karakternih dijelim i stu veličinu noge. Mama je imala lijepih stvari, odjeću i obuću. Kao dijete pamtim je uvijek dotjeranu, u cipelama, sandalama i čizmama s visokom petom. Čak u onim zimskim vremenima sa snijegom do koljena, nosila je visoke crne čizme s potpeticom od sedam centimetara. Tata bi spojio dvoje sanjki, Sestra, mama i ja bismo sjele, a on nas je vukao u goste kod bake i djede na Feđiku. Nikad ju nisam vidjela da je pala. Hodala je u štiklama kao da je rođena s njima. (Imamo puno priča o tim nesretnim štiklama, mama i ja…) Patike, rifle ili trenerku nosila je kad smo išli na izlete, na vikendicu kod kumova. Uvijek je bila dotjerana kad je išla na posao, kada smo išli u goste, kada su gosti dolazili. „Ah, ne znam. Davno sam ih bacila ili dala nekome. Nisam ih nosila.“, odgovara, a ja ću na to: „I one sandale lijepe, gdje si to spremila? Šteta, sve se opet vraća u modu.“. „Što ću skupljati stvari koje više ne nosim? Podijelila sam što je bilo dobro, bacila što se ne može nositi. Nemoj se vezati za te stvari, to su samo stvari. Očisti ormar, pobacaj što ti ne treba.“, praktična je ta moja mama. I nije takva samo sa stvarima. I u međuljudskim odnosima  ima svoje granice. Poznajem ju kao vrlo tolerantnu, s visokim pragom, ali kad ga prekoračiš, bolje da ga ne prekoračiš. I nekako sam i ja takva. No, s nekim ljudima, neću imenovati, ipak neke stvari trebaju ostati u obitelji, nije doslovno pokazivala zube, ali nije se trudila da im se svidi. „Takva sam kakva sam, možeš prihvatiti ili ne moraš“, kao da je njezina deviza. Ljubazna je ta moja Katarina, možda se s godinama malo smekšala. Pristojna i fina. Ali je znala da nije do nje. Do drugih je i nije imala s tim problem. Nije kuhala, pekla kolače, šila odjeću, štrikala kape, šalove, rukavice, džempere, smješkala se i izgovarala bijele laži, da bi se nekome svidjela. Sve što je radila, radila je iz svoje želje da se opusti, vjerojatno i iz potrebe da uštedi (to je sad ono Švapsko u nama). Kod nje nema prekrcanog ormara i nereda. I doslovno i figurativno. Ako netko neće, znala bi reći: „neće i ne možeš ga natjerati i ne trebaš“.        

Vjerojatno je to i ona iskustveno naučila. Iako kad promatram Katarinu ona je bila savršena mama i supruga. A možda si samo to zamišljam.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Bila sam na jednom tretmanu, i prošla sam kroz meditaciju, koja me podjestila na ono što uvijek ponavljam. A otprilike ide ovako: terapeutkinja vas usmjerava na disanje, udah i izdah radi opuštanja. I kad se dovedete u stanje opuštenosti kaže: „Otpustite svoju ulogu majke (ako ste majka), supruge (ako ste supruga), svoju ulogu sestre, ulogu djeteta, ulogu prijateljice, ulogu poslovne suradnice, ulogu zaposlenice, ulogu… (možete nabrajati)… I tko ostaje? I taj koji ostaje, živi bez obzira na sve te uloge?“

Taj koji ostaje, to moje Ja živi, živjet će i vrijedno je samo svoga postojanja u svojoj autentičnosti na ovome svijetu. Kad se ogoliš, poskidaš sve uloge, dođeš do svoje srži. Kad bismo se svi takvi kakvi jesmo prihvaćali? Kako bi to bilo? Sjećate se one djece koje sam spominjala u prošloj kolumni kad se igraju. Onih dvogodišnjaka koji vide ispred sebe i osjećaju energiju drugog djeteta, druge djece. Oni ga vide. Takvog kakav je. I da je žut, crven, zelen… Ne znaju marku odjeće, je li to moderno… Ne znaju ništa. Samo bivaju u trenutku… I prihvaćaju… Slušaju sebe. Kad im je dosta, okrenu se i odu, nastave s igrom dalje. Puste… Savršeni su takvi kakvi jesu. I to je tako dok ih ne počnemo oblikovati, dok ne dođemo do „društveno prihvatljivog/ normalnog“… A što je danas normalno?

Pusti to… Budimo nježni i dobri prema sebi za promjenu…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)