Ivana Erhardt Draganić: Iz koprene šutnje godinama poslije izvirio je lončić mlijeka

Širom oči zatvorene… Gledamo, a ne vidimo… Slušamo, a ne čujemo… Tu smo, a nismo… Koliko smo istinski prisutni, a koliko smo začarani šarenilom oko nas, poput djece kad pred njih stavite vreću punu šarenih igračaka i slatkiša… Što god da im tada govorite, njihova je pažnja fokusirana na te oblike u bojama, na te šarene omote, šuškave koje obećavaju slatkoću… A onda, pored te vreće, nađete šarene omote, poluprožvakane bombone i grimasu na licu tog slatkog stvorenja… Koliko smo samo puta tako „slatko“ zavedeni… nakon čega ostane samo jad i gorčina, potisnuti bijes i osjećaj vlastite izdanosti… Pisala sam o vrijednostima… Svatko od nas vrijedan je samim rođenjem u ovome svijetu. Na tom putu života odijevamo se u različite uloge, uspješnije i manje uspješne. I nikad, nikad nas te uloge ne određuju. To ego traži moć, hrani se moći i smatra da je vrijedniji od drugih. On moćan može sve i ima pravo na sve. Predator je koji uzima… Zna kako uzeti to što mu treba i od koga, birajući „slabe“, one koji se dive toj nekoj njegovoj ulozi. Pobrkani smo u ovom svijetu poremećenih vrijednosti. Voljela bih kad bismo od malih nogu bili osnaživani u području da vrijedimo samo što postojimo, iz čiste ljubavi… Tada, vjerujem ne bi bilo šutnje iz straha.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nakon oslobođenja Osijeka mamine omame i otate, moja omama Gaga, kleine tante Terezija, moja mama i moja teta Hildegarde, preko noći istjerani su iz svojih domova. Državni pečat s proglasom stavljen je na njihove kućne pragove u Retfali. Zapečaćena je njihova imovina. Zapečaćeni su njihovi životi. Zapečaćeni šutnjom. Iz Retfale, Strossmayerovom ulicom kroz cijeli grad do Tenjske ceste gdje je bio jedan od punktova za preglede što nose, išli su pješice s onim što su u rukama mogli ponijeti. Koferom s uspomenama. Moja je omama nosila šestomjesečnu moju mamu u jastuku. Mama je kao beba žuljala nešto fotografija svojih predaka i zlatnoga nakita. Hodale su gradom te Švabe, dojučerašnji sugrađani. Hodali su uz povike osude, ružnih riječi, ponekog udarca dojučerašnjih sugrađana. Omame Rozina, Marija i Terezija godinama su o tome šutjele. O svom „sramotnom putu“ na kojem su izgubile sve što su njihove obitelji gradile dolaskom u Osijek sredinom 18. stoljeća. Dva stoljeća poslije od graditelja Osijeka, postali su neprijatelji. Ljudi iz zemlje i sa zemlje, ponosni na svoje žuljave ruke koje su radile i izgradile imanja i osiguravale poštene živote svojim potomcima u Retfali hodali su tako pognutih glava svojim gradom koji ih više nije želio. Iz te koprene šutnje godinama poslije izvirio je lončić mlijeka. Lončić mlijeka za tetu Hildegarde i moju mamu, na Tenjskoj cesti. Istrčala je žena iz kuće i pružila omami Gagi lončić mlijeka. Dodir ruku, njihovi pogledi, zamišljam si u toj koloni, u tom jadu onih koji ne znaju kamo idu i kakva ih sudbina čeka, koji isijavaju suosjećanje. Susosjećanje kroz lončić mlijeka. Kad se veo šutnje podignuo, poput ruke mladoženje pred oltarom u romantičnim filmovima kad makne koprenu s lica svoje mlade, isplivale su sve proživjene strahote moje obitelji, mojih predaka čiji geni kolaju mojim venama i mojim tijelom. A dugo se micao pogled pod velom. Još postoje dijelovi zamagljeni gustom koprenom koju je strah proživljenog u radnom logoru gdje su proveli godinu dana čvrsto fiksirao… Snažni su bili… Čak moje žene više od muškaraca…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ne bih pisala ove retke da ta snaga nije postojala u mojoj mami. Snaga za preživljavanjem. Izašla je iz logora kao dijete od godine i šest mjeseci. Kosti su joj strašale pod tankom blijedom kožom, tamne oči velike. Nije još hodala. Raditi cijeli dan i na kraju popiti lončić vode i pojesti krišku starog kruha i od toga nahraniti dijete manje od godinu dana te ga sačuvati na životu bila je snaga. Omama Gaga preživjela je trbušni tifus svojom snagom i željom za preživljavanjem… Vratili su se u Retfalu, mamina druga omama i otata stočnim vagonom krenuli su prema Zapadu. Njihova Retfala više nije bila njihova, nisu imali dom, ali su imali jedni druge, i šutnju. Tu sumornu šutnju zbog koje su omame kroz život koračale tiho kao na prstima. Neprimjetne, samo da bi stvorile svoju malu oazu ljubavi i mira. I to baš u Retfali u maloj kući nedaleko svoga doma sa velikim štalama u kojima su nekad revali konji, mukale krave i roktale svinje, a kokoši, patke i guske šepurile se po dvorištima. Dvorištima koje su danas ulice, štale koje su prenamijenjene u nečije domove. Nije mi bilo jasno zašto omama Rozina zazire od nekih ljudi. Kad se koprena podignula mnogo godina poslije, bilo mi je jasno. Svojevrsna izdaja došla je od susjeda. Susjeda kod kojih je nakon povratka viđala svoje poruculanske šalice, konjske ulare, šerpe i vrčeve. Sitnice iz njihovih života u tuđim rukama. I one kao da su svojom šutnjom predale svoje živote u tuđe ruke, pa kako im bude. A bilo je tu prkosa. Prkosa vratiti se među njih i nastaviti život. Odijenuti djevojčice nedjeljom u bijele haljinice i otići na misu u retfalačku crkvu kod groblja (kapelicu obitelji Pječavić, koja je bila dograđena sklepanim daskama, u kojoj je uvijek bio propuh, hladnoća zimi grijala se dušama koje su izgovarale molitve).

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Razgovarati materinskim jezikom o važnim stvarima da ih ne razumiju oni koji to ne trebaju. Taj materinski jezik mojih predaka koji su se Dunavom splavovima spuštali prije tri stoljeća od Švarcvalda do naših krajeva i odlučili nastaniti se u močvarnom Osijeku, ostajao je s vremenom u četiri zida jer su oči uprte u njih izazivale ponekad i opravdani strah. Ali od onog neopravdanog nastala je šutnja… Da su samo ranije progovorili…

Nema vrjednijih na ovome svijetu. Moć je ta koja smatra da je vrijednija i ima pravo ponižavati i činiti strahote onima za koje smatra da su manje vrijedni, ranjivi, nezaštićeni…

Treba osnaživati i tada će šutnje biti manje…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)