24. lipnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: …slušale bismo ‘švabetanje’, pobožno cuclajući kašičice džema od kajsija…

6 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Odmah ću vam ispričati priču…

Uvijek sam voljela vrijeme kad dozrijevaju kajsije. Voljela sam omamin vrt prepun cvijeća čim je sunce počelo snažnije obgrljivati sve duže dane uoči ljetnoga solsticija. To šarenilo s prekrasnim grmovima hortenzija koje su svoje loptaste glave nježnoružičastih cvjetova podizale do kuhinjskog prozora. Virile su i u ajnfort. Borile su se s afričkim ljubičicama i asparagusima, amarilisima u mirovanju i božićnim kaktusima, i kao da su govorile „daj, izađi van, pogledaj nas kako smo lijepe“. Tu su bile i gladiole, sniježnobijele, žute, žute prošarane crvenim nitima kao svilenim trakicama kojima je omama Rosalija vezala naše kikice; crvene kao krv arterijska i crvene kao krv venska, i one krupnih cvjetova u boji kajsija. Ooo što sam ih voljela. Voljela, jer bi za moj ljetni rođendan naramak gotovo metar visine, čvrstih stapki i listova, a krhkoga cvijeta završavao u maminoj najstabilnijoj, kristalnoj vazi. Voljela sam vrijeme dozrijevanja kajsija. Kad poprime onu rumenu boju dječjih obraza. Obraza koji se zacrvene od zajapurenosti, od nestašluka, od hvatanja u sitnoj laži, od nelagode… Znate onaj osjećaj u odrasloj dobi, kad vam se lice zažari, a sve nekako pokušavamo ostati cool… I one sitne pjegice. Pjegice kao na licu Pipi Duge Čarape. Te očaravajuće pjegice. Kako sam voljela priču o zgodama Heidi, tako sam kao djevojčica voljela tu nestašnu Pipi Dugu Čarapu s plamenim pletenicama, licem prošaranim pjegicama i osmjeha od uha do uha.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Brzo bi se pobrala kajsija. Onako mekana, podatna pod prstima sama bi se kalala, a sav je sok zadržavala u sebi. Njezina slatkoća i pomalo brašnasta tekstura na jeziku, samo su tražile još. I tako bismo omame Rosalija i Gaga, i mi mali gladoši, mama i teta, pripremale svetkovinu kajsija. U onoj ljetnoj vrućini u retfalačkoj kući od zemlje nabijače, koja im je nekoliko godina nakon 2. svjetskog rata postala novi dom, uvijek je bilo svježe. Toliko da nije smetalo loženje šporeta na drva. Čak je ta toplina bila ugodna. Pogotovo kad su nad njim u velikim plavim loncima isparavali džem i pekmez od kajsija. I danas više volim džem od kajsija. Jer duboko kad zagazim u zimu, iz teglice žlicom izvlačim polovice kajsija, mirisnih i slatkih kao da su netom ubrane s drveta. Dok smo kalale kajsije, netko bi rekao odrađivale prljavi posao, ali nije, onako ljepljivih ruku, u posebni vajngl bismo stavljale koštice koje je omama Rosina kasnije rasprostirala po kartonu i sušila na suncu. Gaga bi u kuhinji na uspuhanom šporetu dezinficirala staklene dunstflaše raznih veličina i tekstura u ključaloj vodi. Potom bi na red dolazio veliki plavi lonac u kojem su se polako krčkale polovice kajsija. Kad je bio gotov, jer se kajsije nisu smjele raspasti, punile smo dunstflaše. Rosina bi nas uvijek ganjala od stola u strahu da nas ne bi pošpricala vrelim džemom. Ne mogu vam opisati to što vidim dok ispisujem ove retke. Velikom bi grabilicom omama Rosina zahvatila džem iz lonca i onda oprezno nalijevala u dunstflašu, polovice kajsija padale bi i špricale onaj rijetki džem na sve strane. To narančasto slatko čudo. A kuhinja bi mirisala, onako vlažna od tih silnih isparavanja ključale vode, džema, pekmeza koji se satima krčkao na šporetu dok se ne zgusne uz miješanje s velikom drvenom kuhačom samo za tu namijenu. Gaga, s mrežicom na glavi, podnosila je tu vrućinu i strpljivo ponavljala iste pokrete rukom nadvijajući se nad velikim loncem, nikad ne prepuštajući kuhaču nekome drugome. Stajala bi satima za šporetom s bolnim nogama i upaljenim venama. I ne bi riječ prozborila da joj je nešto teško. Samo se šalila, sve smo se smijale. Kad smo potapale celofan u kipućoj vodi, intutivno smo osjećale da se naša svetkovina kajsija bliži kraju. Nije se osjećao umor, više tuga što taj veseli i uzbudljivi dan završava. A kao utjehu, Rosina bi nas pozvala i svakome u plehnati lončić, baš onaj u kojem nam je grijala mlijeko na šporetu, dala po dvije-tri žlice džema samo da nam osladi dan. To je bilo i njezino hvala, puno ljubavi. Bila je sitna i šutljiva, ali uvijek nasmijana. I u ljetnim vrućim danima, uvijek u cicanim haljinama sivim, tamnoplavim ili crnim, s onim sitnim bijelim cvjetićima kao tufnicama. Tako je pamtim.

Nikad se nisu žalile. Šutjele su i radile. Sve s nekom lakoćom. Možda su svoje tuge utkale u sve te džemove i pekmeze. Iako, rekla bih prije da su u njima okusi ljubavi. Kad su „švabetale“, tada su progovarale o problemima koje moraju rješavati, možda su se i potužile, a možda i nekoga ogovarale… No nisam znala. Nisu nas naučile švapski. Starija sestrična, ona uzgajivačica mrava, ulijetala bi u kuhinju s ušima kao gramofonskom tubom i izlijetala priopćiti novosti s ono malo njemačkog što je naučila u školi. Obično bi rekla „spominju Maritant, nešto, ne znam baš…“ A mi ostale bismo ju širom otvorenih očiju i ušiju poput gramofonskih tuba slušale, pobožno cuclajući kašičice prepune džema od kajsija…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


S ovog mjesta sada i ovdje, sretna sam zbog te pripadnosti u toj kućici u Retfali kojom je obojan djelić moga djetinjstva. Sjenovita je bila kasnih proljeća i ljetima, baš nekako u ovo vrijeme, kad su sparine udarale u prozore. Utrobu su skrivale zelene krpene roletne, mirisalo je na zeleno, na asparaguse i na čistoću. Prag, koji je dijelio ajnfort od dvorišta, bio je kao ono mjesto u trgovačkim centrima kada vas sašije umjetni povjetarac klima uređaja. Ta je barijera bila moje mjesto, s nosom zalijepljenim za komarnik…

Uhvatim se često kako šalama skrivam. U najtežim vremenima svog života imala sam osmjeh broj 50 na licu, tako ga ja odmilja nazivam. Jednom mi je u tom razdoblju jedan radni kolega rekao „da mi je tvoj mozak, da se malo odmorim“. Pogrdno, znam. No to je njegovo, a moje su bile tuge koje nisam željela dijeliti sa svima. I tako je to u životu. Dok se vi šalite, šalom skrivate ono što vas tišti, netko drugi uživa nabacivati se na vaš račun. Ali, to je njihovo. Iako ne izgleda nimalo lijepo, nekako uvijek lebdimo iznad toga. Slažete se?

Ima tih omama, i Rosine, i Gage u meni. U nekom djeliću moje osobnosti. Ima i te šutnje, i tih šala, i osmijeha, ima i kolača u gluhim noćima kad svi spavaju, a moja Tvornica snova radi punom parom… Ima ih…

Naiđem ponekad na ovaj citat i sjetim se dragih ljudi, kojih više nema. Sjetim se i sebe u izazovnim vremenima. „Molim te, izgovori ono što ti je teško. Ne daj da šutnja proguta ono što te tišti i to pretvori u bolest. Reci što osjećaš. Reci tko te i što povrijedilo. Reci u čijoj ti blizini zatitra srce i više ništa nije isto.  Reci kako si se osjećao kada te draga osoba ignorirala, kada ti se prijatelji nisu javili… Ne gomilaj u sebi ono što si prošao, učinio, doživio, osjetio. Pusti da rijeka života to ponese van.“ (Mario Žuvela) Čovjek se razboli od potiskivanja, uroni u depresiju, topi tuge i nezadovoljstva u različitim stvarima koje ga opijaju tako da zaboravi, na trenutak zaboravi, a potom bude još teže. I ta grižnja savjesti… A tko te gleda svaki dan, tko je s tobom svaku sekundu vremena – Ti. S nježnošću i dobrotom prema sebi, odrazit će se i na ostale oko nas…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Nije sva onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)