15. srpnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: “Baš me briga!” – tako oslobađajuća rečenica!

6 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Nisam se ni okrenula, a već 25.-ta. Ne godina, kolumna. Godine su puta dva. I, baš tako, da se nisam okrenula. A kad se okrenem, ima tu svega. I sve sam preživjela, iako sam možda u trenucima pomislila „kako ću sad?“, no put se uvijek otvori. Rješenje je uvijek u nama. Najvažnije je, ponekad se prestati „šibati“ i samo biti nježan prema sebi. Ono još važnije, živjeti onako kako želiš – da si sretan. A to je umijeće. Obećala sam vam priču o jednoj drugoj kulturi u našoj kulturi. Ispričat ću vam tu priču. Ali ću vam prije toga napisati – „Baš me briga!“. Jedna tako oslobađajuća rečenica…

Ispričat ću vam priču…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Imam prijateljicu iz jedne daleke kulture. Koju s našom dijeli veliko plavetnilo oceana, pa još nekoliko mora. Oni nas spajaju. I razdvajaju. Iz kulture kojoj je glavno počelo „biti sretan“. Sretan, a da pri tome ne ugrožavaš sreću drugima. Živiš život kako smatraš da je pravilno. Iz kulture gdje te mjesto rođenja definira i gdje je teško s periferije, iz favele doći u poziciju izgraditi drugačiji život a da isključuje kriminal, sve vrste kriminala. Osim, osim ako imaš moć u nogama i znaš s loptom te imaš onu sreću, kozmičku, da netko to prepozna, vidi. Ali ta sreća u čovjeku, njegova radost upravlja i tim nogama koje imaju moć nad loptom i koje imaju moć promijeniti tijek života… Ništa na ovom svijetu nije slučajno, nema slučajnih susreta. Sve je to unaprijed određeno… Barem tako vjerujem. Tu smo gdje trebamo biti.

Ta je žena zbog ljubavi odlučila zamijeniti svoju kulturu našom. Zauvijek preletjeti plavetnilo oceana i nekoliko mora, skrasiti se ovdje – u Osijeku. Napustila je vlastiti posao, unosan posao, vilu s nekoliko hektara livade i šume, sve materijalno što je stekla, radi ljubavi. Veliki je to poduhvat bez jamstava osim vjere da je to ono pravo, bez fige u džepu. Ona zna što je sreća. Život ju nije mazio, sve što je izgradila, izgradila je sama. Živi u Osijeku, u kući, ima supruga i dijete koje voli. Hrvatski dobro priča, iako se trudi usavršiti ga, pričati još bolje. Diploma koju je stekla marljivim učenjem, radom i trudom te titule iz svoje zemlje, u našoj ne vrijede. Jezik je u početku bio barijera da se razlike ispolažu, došla je djevojčica, s njom i život ovdje. Način govora u njezinoj kulturi otkrivao je njezin status. Ne odjeća, ne frizura, ne cipele i torbe, ne ono izvanjsko. Već način govora. Uporaba književnog materinjeg jezika otkrivala je u njezinoj zemlji, njezin status u društvu. Zanimljivo. No ona je sretna u svom malom krugu obitelji, ovdje u Osijeku, u drugoj kulturi i s drugim jezikom. A za sreću ti ne treba puno.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Naime, sva njezina promišljanja meni su, ne bih rekla bila otkriće, bila su mi tako poznata. Tako moja. I tako oslobađajuća. Ona je žena mog srednjoškolskog prijatelja. Tako smo se upoznale. Maslinastog tena, s malo pjegica na licu, očima tamnim, gotovo crnim s puno života, crne kose i osmijehom. Osmijehom kao niskom bisera. Energije radosne djevojčice u ženi. I evo danas je još kao djevojčica, i uvijek će vjerojatno biti takva. Mislim tu na njezinu radost. I autentičnost. Ta radost proizlazi iz njezine auteničnosti. I vratit ću se još na taj dio.

Prijatelj me zamolio da joj pomognem da kupi haljinu za jednu gala večeru. Gdje da ide? I tako sam rekla, idem ja s njom, i tu je krenulo naše prijateljstvo. Kad je sjela u moj auto. Prvi put smo bile same. Kupila je jednu haljinu, iako ih je mogla kupiti tri. Nije problem novac. Njezin stav, drugačiji od našeg. „Dovoljna mi je jedna haljina, i nju ću nositi nekoliko godina“, rekla mi je kad sam ju nagovarala da uzme i druge dvije. Prijatelj se nasmijao kad sam mu ispričala: „Ona ti nije kao žene ovdje…“. I onda je uslijedilo njezino: „Znaš Ivana, ako me netko vidi i nekoliko puta u istoj haljini, nije to moj problem. Problem je u njihovim glavama.“ Bingo! Obavile smo brzo tu kupnju. Sjele smo na sok, i sve ostalo je povijest.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Njezina kultura ne poznaje „kutije“. Žive svoj život onako kako žele, ne razmišljajući o ljudima oko njih na način da zadovoljavaju njihova očekivanja. Ako griješi, sama je pogriješila, kad je dobro, sama je dobro. Živi svoj život, ne čineći nažao drugima i to je uredu. Ne živi ga da bi impresionirala druge. „Ovdje su svi u kutijama, Ivana. Svi su savršeni na van, a iznutra se sve često raspada. Obitelj, nema ljubavi, svatko živi svoj život u toj kutiji, ali na van izgledaju sretni, savršeni, dotjerani…“ Tužno je to, pomislila sam i sjetila se jedne od prvih životnih lekcija moga tate: „Nitko umjesto tebe neće platiti tvoj račun, skuhati ti i staviti jelo na stol. Baš te briga što drugi misle, tvoj je život i pouzdaj se u sebe. Bit će prijatelja koje će biti tu, oni pravi će te prihvatiti i voljeti takvu kakva jesi. I budi znatiželjna, izađi iz te kutije jer je život, pravi život izvan okvira…“ I tu sam danas gdje jesam, takva kakva jesam, sviđalo se to nekome ili ne. S pola stoljeća proživljenih, doživjela sam da se opet spominje kutija i povlačenje u njezine granice. Tata: „Znaš, nemoj stršati, nisu takva vremena, vidiš ovaj pravokutnik, budi unutar njega…“ Ja: „Ali tata, zar nije sad malo kasno?“ Tata: „Jesi li sretna?“ Ja: „Jesam“ Tata: „To mi je važno.“ To je najvažnije.

Ta moja prijateljica bori se s našom kulturom. Bori se s predrasudama naših ljudi o njezinoj kulturi. U nešto više od desetak godina naslušala se pogrdnih imena, ponizili su je u mnogim situacijama. Često sam se ljutila kad bi mi pričala, i rekla bih joj „obrati im se na portugalskom“. Ona se samo nasmije, „čemu?“. Prilagodba je teška, jer uvijek se gubi pomalo autentičnosti. Nitko nas nikada nije učio kako se prilagođavati i snalaziti u životu, nema uputa za život, a pri tom ostati autentičan. Ne gubiti sebe. Nismo otoci u ovome svijetu. Usmjereni smo jedni prema drugima. Ali da smo više usmjereni iz ljubavi, možda bi sve bilo drugačije. Možda bismo stvarno vidjeli svakoga tko je preko puta nas. Žena koja kad je progovorila u svojoj zemlji, znalo se kome i gdje pripada.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


U našoj zemlji, uhvatila se kako svima objašnjava da nije došla kako bi se spasila iz siromaštva, od gladi. Već iz čiste ljubavi. Sve ono što je ostavila za sobom u toj dalekoj šarenoj zemlji pjesme, plesa, ekstremnog siromaštva i ekstremnoga bogatstva, mnogi od nas mogu sanjati… Ali je ljubav vrijednija od svega toga. I mogu puno učiti od nje. Iako, kao da sam bliža njoj nego mnogim drugim ljudima iz moje kulture. Koja opet bazično, nije ova slavonska nego vuće „šibanje“ – red, rad i disciplinu – mojih predaka po švapskoj liniji. Gdje sve ostaje u obitelji, gdje ima i topline i ljubavi, ali se breme patnje i nekih tuđih očekivanja u prostoru i vremenu koje se za njih promijenilo iz temelja, itekako znalo osjetiti i remetiti onaj ritam života koju su imali, na koji su naviknuli. Svoju autentičnost zatomili su zbog prilagodbi.

Umori se čovjek od neprestane borbe i dokazivanja.

I što te briga, ako sam stalno u istoj haljini ili cipelama? Ako me samo po tome prosuđuješ. Ne želiš zagrebati ispod površinskog sloja. Baš me briga! Na površini je samo pet posto onoga što nas čini autentičnim JA. Bogatstvo je ispod površine u našim dubinama. I to je ono što nas čini. Ono zbog čega je naša energija tako svijetla. Zbog čega ostavljamo trag u ovome svijetu. I neki su ljudi poput sunca koja griju kad ste okruženi njima. Čuvajte ih, i oni čuvaju vas…

A žena iz druge kulture, maslinastog tena, crne kose, bisernog osmijeha, očiju kao dvije sjajne žeravice, strastvena i bogata jedno je sunce koje grije… Kad kaže Ivana, ona kao da otpjeva moje ime. Nema slučajnih susreta na ovome svijetu.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)