15. srpnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: Vlak nije ni krenuo, a mi smo u spavaćim kolima isrkale dušu tetrapaku čokoladnog mlijeka

8 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

„I ja ne mogu sve i da hoću zaboraviti plavu kapu, a vozovi idu danju noću kroz Podlugove, kroz Podlugove“, najdraža pjesma Zdravka Čolića.

Vlakovi su obilježili moj život. Vijest o spavaćim kolima od Osijeka do Splita me i ove godine oduševila da bih se samo dovezla do plavoga mora i isti dan vratila natrag… Samo zbog tog putovanja kada te u san uljuljkava kloparanje teških kotača, a san je isprekidan ulascima u stanice gdje se čuje šum pare, kuckanje, jeziva škipa željeznih kotača i govor kroz razglas: „Vlak koji dolazi iz Osijeka, polazi s prvog perona i drugog kolosijeka za Split…“, a prethodno je svoj ulazak u kolodvor najavio sirenom… I nastavljaš sanjati dok te teška lokomotiva vuče kroz noć u vagonu koji se ljuljuška poput dječje koljevke ili majčinog naručja.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Bila sam opsjednuta vlakovima. Odrastala sam u Donjem gradu. Tada je to bio Donji grad, danas je to Jug2, granica se juga pomaknula prema sjeveru. Željezničku stanicu Donji grad gledala sam s prozora dječje sobe, okrenute ka sjeveru, i gledala vlakove, strojovođe u lokomotivama koji su za sparnih ljetnih dana rukom naslonjenom na prozor zaustavljali kompoziciju na stanici, a moja Sestra i ja bismo im mahale. Promatrale smo i putnike u vagonima koji su prolazili, prvo polako dok je lokomotiva uzimala zamašnjak. Uvijek je bilo živo. Uvijek je bilo ljudi koji su čekali, koji su dolazili i koji su odlazili. I kao u Betlehemu, svjetla refletora obasjavala su našu dječju sobu i lagano je bilo utonuti u snove. Vlakovi su u mom dječjem životu bili poput sata, kao svojevrsni timeline, a bili su i uspavanka. Kad je prošao brzi vlak, zvali su ga još i poslovni, oko 13 sati, koji se nije zaustavljao nego je svoj prolazak kroz stanicu Donji grad označio dugom sirenom, počinjalo je moje posebno doba dana.

Omama Terezija, moja Gaga, spremila bi Sestru na spavanje, a onda bismo nas dvije do maminog dolaska s posla u 14 sati i pet minuta, imale vrijeme za sebe. Za maženje i priče. Bila je samo moja. Bila sam sebično malo dijete koje je voljelo njezinu pažnju. Njezine hrapave dlanove kako prelaze preko mojih leđa, grebuckaju i miliju istovremeno, miran glas koji priča i njezine nebesko plave ili kako da vam dočaram bolje boju njezinih očiju, babyblue i osmijeh kad god bih ju pogledala i prekidala priču pitanjima. Uvijek sam imala previše pitanja… Znala sam kad kroz stanicu, koja je dijelila našu bašču s par metara zelene ledine do prvog kolosijeka, onog industrijskog za Šećeranu, pa preko tri ili četiri do prvog i jedinog perona, a završavala je industrijskim kolosijekom za Saponiju, prolazi koji vlak po zvuku, šumovima, sirenama – kad je šinobus, kad je teretni vlak, putnički, brzi vlak ili samo onaj mali „kampanjski – stara crna lokomotiva s crvenim detaljima, koja je vukla vagone s repom za kampanju.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Taj je vlak vozio moj deda Janko nakon umirovljenja u Jugoslavenskim željeznicama… Nemojte mi zamjeriti što ne znam koliko ima kolosijeka (vlakovi već dugo ne prolaze tako često kao ni ja tim putem gdje smo kao klinci lovili guštere i brali makove te lijegali na pragove s ušima na tračnicama kao u kaubojskim filmovima da čujemo dolazi li vlak. Da je tata to znao, vjerojatno bih imala kaznu do 35. godine. Bojala sam se skretnica. Nisam ih voljela. Katastrofična kakva sam bila kao klinka, strah me bio pretrčavati prugu da mi noga ne zapne u skretnici, jer nju male i kratke noge nisu mogle lako preskočiti, i ako mi zapne, i ne mogu je izvući, a naiđe vlak – gotovo je. To je bilo u vrijeme kada sam razmišljala o smrti zahvaljujući Balaševićevoj pjesmi „Za treću smenu“ – „… jer još sam suviše mlad da mislim o grobu, a već sam suviše star da brojim zvezde…“).

Tatin tata, moj deda Janko, koji kad nije vozio vlakove u mirovini, čuvao je mene i Sestru za zimskih, a ponekad i kratko za ljetnih praznika, i igrao se s nama Kauboja i Indijanaca, pužući po dnevnom boravku, čitajući nam Pepeljugu i Trnoružicu. Deda Janko koji je prerano napustio ovaj svijet, bio je dobar kao kruh, visok i miran s nebeskoplavim očima i osmijehom, i s beskrajnim strpljenjem za nas dvije. Moj deda Janko bio je strojovođa, ili vlakovođa, kako god se to danas kaže. Prva lokomotiva koju je vozio bila je parnjača koja je s „hu-hu“ davala do znanja da ulazi u stanicu. S napretkom i razvojem željeznice u bivšoj državi vozio je tešku dizlašicu i kombiniranu dizel-strujnu (tako sam ju nazvala) lokomotivu. Te grdosije kojima je upravljao vukle su kompozicije s putničkim vagonima. Obišao je cijelu državu. Pred mirovinom upravljao je šinobusom na ovim našim relacijama, pa sam bila sretna što sam ponekad s njim bila u kabini. Šinobus je bio čudo, imao je dvije upravljačke kabine, na svakom kraju po jednu s puno raznih dugmića, prekidača i lampica koje su titrale žuto, zeleno i crveno, a on je sjedio za upravljačkom pločom u svom plavom odijelu, s plavom košuljom koja je isticala njegov fokusirani pogled na prugu i kapom. Onako uredan, okrenuo bi glavu prema meni i osmijehnuo se, podignuo me u krilo i stavio mi ruke ispred ploče na mesingani držač koji se protezao cijelom dužinom i koji je on držao dok je šinobus pocupkivao u punoj brzini tračnicama ljuljajući se lijevo desno. I taj specifičan miris putničkoga vlaka… Bila sam ponosna na svog dedu Janka.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Nakon umirovljenja u JŽ, vozio je za kampanja malu crnu parnjaču koja je vukla velike vagone prepune repe na industrijski kolosijek Šećerane. Prolazio je ispred naše bašče i uvijek bi specifično zasvirao. Imali smo svoj znak. Znali smo da se deda Janko javlja. Pa bismo istrčale van i mahale mu. Sjećam se njegova osmijeha iz lokomotive. Deda Janko kojemu su vlakovi, njegova djeca i unučad bili život, otišao je prerano. Gotovo godinu dana prije nego što je buku slaganja kompozicija, kvačenja vagona, udaranje, kopčanje nove lokomotive, zamjenila druga buka, buka granata. Prva noć u mojoj sobi, nakon izlaska iz podruma i prestanka rata, opasnosti od granata i topništva, bila je besana. Nije mi bilo jasno zašto ne mogu spavati kad je tako mirno. Jutro nakon neprospavane noći donijelo je odgovore – vlakovi više ne voze. Rat je stao i vlakovi su stali. Vlakovi čija je prisutnost zvukovima tijekom noći bila moja uspavanka cijelo djetinjstvo. I s odmakom godina kada se sjećam dede Janka, mislim si kako je možda i bolje što je prerano otišao i nije doživio sve što se događalo jer bi mu srce puklo, ne samo zbog ljudi, jer volio je ljude, nego i vlakova koji ne voze više kao prije. Ime sam dobila po njemu, on je Ivan, Janko je nadimak zbog njegovog zagorskog mjesta rođenja i korijena. Dobila sam i još nešto u naslijeđe, kao i moj tata – ljubav prema vlakovima, ali i „lajsanju“, kako bi moja mama rekla: „Ista si kao tvoj ćaća, samo bi lajsala, samo da nisi kod kuće!“. A nas zapravo daljine vuku. Vozili smo vlakove i tata i ja. U određeno doba godine, on bi u jednoj sobi otvorio dvije obične, kartonske kutije iz kojih bi izvukao tračnice i skretnice, složio kompoziciju putničku s plavim i crvenim vagonima te lokomotivom koja ih je vukla, replikom dedine dizlašice; zatim jednu malu s teretnim žutim rebrastim vagonima – i onda bismo nas dvoje, pa kasnije i sa Sestrom – provodili sate vozeći vlakove… I još ih ima.

Ispričala sam vam priču, a nisam onu o spavaćim kolima i zašto bih se vozila do Splita i odmah natrag. 

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Na ljetovanja smo išli uvijek spavaćim kolima, ovismo gdje smo ljetovali, kompozicija je stajala na velikim kolodvorima, a u noći bismo stali nekad i na onom kninskom gdje su mijenjali lokomotivu. To je bilo vrijeme buđenja, i onako snene Sestra i ja smo noseve imale zalijepljene za prozorsko staklo iako je mama vikala: „Maknite se od stakla, tko zna tko je sve to dirao, a vi se tu lijepite po njima!“. Iz Osijeka je vlak za Split polazio oko 18 sati. Bile smo uzbuđene. Tata je u jednoj ruci nosi teški, veliki, crveni kožni kofer u kojemu je bilo sve što nam je potrebno za život na moru za tri tjedna, i crvenu kožnu torbu u kojoj je bila crvena karirana termosica s čajem, moja dječja s kavom, boce vode i hrana za put. U kupeu su bila dva kreveta, gornji se spuštao kad je krenulo vrijeme za spavanje, s čistom bijelom posteljinom i dekama na kojima je bio pečat JŽ. U kabini je bio onaj mali pomični stolić i umivaonik. Mi smo brže bolje sjele i bile gladne, a vlak nije ni krenuo. Mama i tata se uvijek smiju kad to prepričavaju: „Čim smo se smjestili, vas dvije ste odmah rekle da ste gladne“. „Ma to smo kod Josipovca rekle“, velim im ja. „Ne“ smiju se oboje. Bile smo gladne jer je u toj crvenoj torbi bilo čokoladno mlijeko koje smo pile jedino kad smo iše na more, i kuhana šunka u konzervi, a i pohana piletina – bijelo meso koje je mamam pohala prije puta da bude svježe. I tako, svaki put isto, svake godine isto, bilo da smo sjeli u spavaća kola za more ili za Beč kod dede Stefana. Kad smo se najele i popile to čokoladno mlijeko koje smo isrkale do poslijednje kapi, tetrapaku isrkale dušu, počela je svađa: „Ja ću gore! Ne, ti ćeš dolje, a ja ću gore!“ Krenula je borba gdje ćemo spavati. Kad je sestra bila jako mala, nije bilo te borbe, spavala je na donjem ležaju, ali kad je porasla, spavale smo kao sardine gurajući noge jedna drugoj pod nos na gornjem ležaju i promatrale svjetla stanica na putu. Uljuljkivao je taj vlak. Zaista je bio doživljaj. Doživljaj koji valja ponoviti. U Split smo stizali rano, oko 6 sati ujutro i nastavljali putovanje.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Zašto bih spavaćim kolima do Splita i nazad? Nije stvar u dolasku do odredišta, do cilja. Ljepota je u putovanju. U putovanju vlakom kao i u putovanju kroz život. U svim tim trenutcima u sada i ovdje. Stalno jurimo do nekih ciljeva, do nekih odredišta jer moramo stići. Stigli ili ne, važno je to putovanje. Zapravo, najvažnije je… Kad te daljine povuku…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)