Ivana Erhardt Draganić:  Nije bilo klima, a u fići na zadnjem sjedalu tražio si djecu među torbama i ležaljkama

Vruće je. Crvena opasnost zbog toplinskog vala. Temperature se penju do 40 Celzijevih stupnjeva. To je mjerenje u hladu, i obično na metar i nešto visine. Dakle na gradskom asfaltu je još toplije. A u gradu gužve. Pola prometnica je zatvoreno. Vozači nervozni. Klime rade u automobilima i u stanovima. Kao u frižiderima. Optužuju penziće da se vozaju javnim prijevozom i posjećuju trgovačke centre kako bi se rashladili. Nesnosno je.

Ljudi, ljeto je! Mora biti vruće. Živimo gdje živimo, i imamo dodatni problem s komarcima. Uvijek je bilo tako. Kako smo to preživjeli? Da smo došli u ove godine? Da smo odjednom tako osjetljivi?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Za nekoliko mjeseci će zima. Kad nas razmrdaju temperature ispod nule, sjetimo se samo onih debelih minusa zbog kojih su se ledile Drava i Dunav, a snijeg koji je prethodno napadao, zaledio je cijeli grad, prizivai smo ljeto. Kad minusa nema, onda kukamo kako je previše blaga zima. Nikad zadovoljni. Niti svojim izgedom, niti svojim poslom… Kako susjed ima bolji vrt i bolji auto. Moram i ja tako. Moram smanjiti godine, povećati usne i grudi, popeglati bore. Bit ću mlađa i ljepša. E to je već akcija. Akcija za promjenom onoga s čim nismo zadovoljni.

Dakle, ljeto. Vruće je. Vruće je jer je ljeto. Smetaju nam visoke temperature, ali svejedno žudimo za putovanjima u još toplije krajeve. Tamo ćemo sigurno bolje podnijeti plus 46, gužve, vlagu i komarce, ili suhi zrak pun pijeska. Hoćemo, jer je bolje nego ovdje kod nas, jer živimo u „močvari“. Jer ćemo upoznati neko novo mjesto, doživjeti emociju. A prethodno nismo dovoljno upoznali mjesto u kojem jesmo.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Možda ona nema veze s uvodom. A možda i ima. Ljeta su bila vruća. Kopika u vrijeme kad je izgrađena bila je prepuna kupača. I na bazenima i na Dravi. Plaćala se ulaznica od nekoliko tadašnjih dinara. Bila je gužva pod svakim drvetom, ali i na travi. Nije baš bilo suncobrana ili ih se ja ne sjećam. S društvom smo pješačili do kopike, po zvizdanu, po pješačkoj stazi uz tramvajsku prugu, uz drvored debelih, starih lipa. Njih više nema. S boroletama na nogama i ručnikom prebačenim preko ramena i s par dinara za kartu u džepu. Ponekad i bosi. Tabani bi bili crni da ih se moralo ribati s arfom kako bi se isperala sva ta prljavština skupljena po putu. Od Donjeg grada do kopike trebalo je minimalno 45 minuta pješice, biciklom nešto brže. Nisu svi imali bicikle, a i mogao si ostati bez bicikla. Cipelcug bio je najbolje rješenje. Ljeto je pa nismo imali učeničku kartu za tramvaj, to je današnja butra. Bio je to nepotrebni trošak ljeti, a mislim i da se nisu prodavale izvan školske sezone. S radnicima je bilo drugačije, oni su morali ići na posao svaki dan. Hodali smo i družili se. Razgovarali i zafrkavali se. Nismo ni osjetili plus 45 na gradskom asfaltu. Kad bismo stigli pred ulaz, u onim kućicama, koje su danas prazne, sjedili su prodavači karata. Možda su imali mali ventilator. Ne znam, ne sjećam se. Sjedili su tamo cijeli dan. Ispod limenog krova. Mi smo stajali u dugim redovima. Cijeli Osijek i njegova okolica bila je na kopiki, ako se nije išlo na more. U ušima šumi pljuskanje vode iz bazena, s rijeke, cika, dreka, vika, pjesme iz osamdesetih s razglasa i glas Jabuke s tornja: „Mala Iva, u crvenim gaćicama, smeđe kose, traži mamu i tatu. Preuzet je možete kod tornja“. Tako je to bilo. Nismo imali love, pa nismo jeli sladolede i pili sokove. Pili smo vodu na pipi. Moraš se nagnut da utažiš žeđ. Ljeto je. Bilo je vruće i nismo marili.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A kad se išlo na more… U vlaku vruće. Još su svi i pušili. Omaglica duhanskog dima, smrada opušaka, znoja, pišaline iz toaleta i ustajalog parizera u sendvičima. I tako, minimun 12 sati. Nekad i duže. Da bismo bili deset dana na moru, u radničkom odmaralištu. U jednoj sobi cijela obitelj. Za sve sobe na katu jedna kupaonica s tuševima. I problem s toplom vodom, koje češće nije bilo nego što je. Pa su nas sapunali pod tušem na plaži. Lakše je podnijeti ledenu vodu pod suncem koje grije, nego iz bojlera koji ne radi. A još i romantika – u pozadini pjevaju cvrčci i zrikavci, a slatkasti miris oleandara uvlači se u nosnice. Mnogi su satima putovali u fićama, spačekima, bubama i stojadinima koji je bio nešto veći. Samo su gastarbajteri dolazili na more u limuzinama mercedesovim. Nije bilo klima, a u fići na zadnjem sjedalu dvoje troje djece koje ne nazireš između natrpanih ležaljka i torba. Poslije se vozio yugo 45, ni on nije bio puno veći. Ista priča, samo drugi, noviji model automobila. Stajalo se na odmorištima radi pišanja i da se protegnu noge, natoči benzin. Pogotovo za bube, benzinska se nije smjela promašiti jer su gutale po 12-13 litara, a nestašica. Parni, neparni dani. Putovalo se satima, bez kazetofona ili radija. Pjevale su se pjesmice, svađalo se u zavojima kad je nervoza bila užarena kao sunce koje se dizalo nad planinama i plavetnilom mora što se naziralo s magistrale. Što si bliže cilju, to si nestrpljiviji, i nervozniji. Kad sve to zbrojiš što se događalo po putu. A ispred odmarališta urlalo bi se i psovalo sve u šesnaest dok su se istovarale torbe, koferi, ležaljke, i teški luftići od tkanine, što su ih Poljaci za črljene prodavali na osječkoj pijaci. Nikakvog zadovoljstva. Samo zlovolja.

Ma ne možeš pobjeći od sebe i da odeš na kraj svijeta. Neće biti bolje ako odeš u Egipat na plus 45. Niti u Indiju. Neće biti bolje za nekoliko godina….

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ležali smo kao sardine na toj kopiki, nismo mogli bog zna kako plivati jer u bazenima nije bilo mjesta. Nešto bolje je bilo na Dravi, barem što se plivanja tiče. No bili smo klinci, a svake godine neki je vir nekoga odnio… Bili smo sretni što imamo malo osvježenja, što imamo priliku dijeliti te trenutke s prijateljima, prskanja, „davljenja“, skakanja, bježanja, švercanja, ispečene tabane od vrućeg gradskog asfalta… Jedva smo čekali to ljeto. Maštali smo o kupanjcu dok smo pisali zadnje testove i znojili se nad jednadžbama i razlomcima, deklinacijama i krasopisom pisanim zadaćnicama na temu, u učionicama bez klime, okrenutima prema jugu i zapadu. Kao u zamračenju s navučenim platnenim zastorima, koji su sprječavali da sunce uđe, ali je toplina ulazila, pa se pravio propuh, ako smo imali nastavnike koji nisu bilo osjetljivi na to slabašno strujanje zraka između klupa od prozora do širom otvorenih vrata prema hodniku.

Bili smo zahvalni. Zahvalniji nego danas kad nam sve smeta. Kad ništa nije dovoljno dobro za nas. Kad je toliko mogućnosti. Imaš najbolji odrezak, a želiš još bolji. U toj potrazi za savršenstvom, a svi smo nesavršeno savršeni, prođe život. U kojem ne uživaš s onim što imaš ili koga imaš, nego misliš da je puno bolje nešto drugo ili netko drugi.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Jedno znam, u mudrosti svojih pola stoljeća, svaka osoba je poruka i svaka je situacija rješiva. Samo treba gledati i slušati. Ne projicirati. Nego otvoriti srce. Griješila sam, o koliko sam puta pogriješila, ali to sam bila autentična ja. I bolje tako, nego da sam izgubila sebe, da bi zadovoljila druge. Taj povratak sebi najteži je i najmukotrpniji. Gledaš se a ne vidiš onog sebe, pravog sebe, i tražiš ga. Dugo ga tražiš. A kad ga nađeš, slušaj ga, samo njega imaš. Imaš na kraju dana i na kraju života samo sebe. I ne čekaj. Uživaj s osobama s kojima jesi autentičan. Samo danas imamo. I gledaj srcem, čistim i iskrenim srcem, jer ćeš vidjeti kakvu ti poruku donose osobe koje ulaze u tvoj život. Jesu li tu da ostanu ili je bolje da ih pustiš da odu svojim putem…

Nije sve onako kako vidite i čujete.