Ivana Erhardt Draganić: Kako se voli grad? Sa žvakom zalijepljenom u džepu i flekom kao trajnim podsjetnikom…

Kad se izmjestiš… Malo iz Osijeka u kojemu je danima jako vruće. I prije izmiještanja, obavljam sitnice po gradu i prelazim preko našeg glavnog trga. Zvizdan je. Nešto malo ljudi hoda korzom, malo njih i na trgu. Već sam naviknula da je središte grada prazno i pusto, kao nekad u vrijeme ljetne sijeste kada trgovine nisu radile u najužarenijem dijelu dana…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Pa sam znala mnogo puta reći da se osjećam kao Pale, znate onu priču iz lektire u osnovnoj školi „Pale sam na svijetu“. Bio je i crtani film. I srce me zaboli. Zaboli jer je trg prljav, središte grada je prljavo. One ciglice koje su koštale kao svetog Petra kajgana, pune su žvakačih guma, između njih raste trava. I sve to nekako izgleda otužno. Sjećam se te rekonstrukcije glavnoga trga, pisala sam o tome za jedan dnevni list, s klupama koje su stajale oko šest tisuća eura komad, s egzotičnim drvetom koje vjerojatno od vremena kad su postavljene nije prelakirano. Podno grijanje ispod trga, na dijelu iznad pothodnika radilo je možda godinu dvije. Sjećam se. Lijepo je to izgledalo u nacrtima, ali s vremenom se pokazao nepraktičnim. Ulazi u pothodnik kao ulazi u metroe u europskim velegradima… Trg bez duše. Osječanka sam i uzimam si za pravo to izgovoriti/napisati.

Moja je generacija odrastala na starom, mramornom trgu. S fontanama uz koju si mogao sjesti i hladiti ruke, osječkim grbom, podestom za javne nastupe, žardinijerama s cvijećem oko njega, s ljubičastim i bijelim maćuhicama, najčešće, s Grupom građana (koju su prvotno nakon rekonstrukcije izmjestili, pa su je na inzistiranje Osječana vratili.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A nema djeteta osječkog koje nije imalo fotografiju na kojoj viri i smije se s grupom građana), tramvajskim stajalištima s nadstrešnicama koje su pružale hladovinu. Jest da je mramor zimi bio klizak, ali se snijeg redovito čistio, a građani su pazili. Djeca su trčala trgom, žardinijere su bile barijere. Postavljene duž svake strane, sprječavale su izlazak na tramvajusku prugu. Djeca su bila sigurna. Roditelji su bili sigurni. Fontana je radila i na njoj su ptice pile vodu. Maturanti se brčkali na ispračaju iz srednjoškolskih klupa. Tada sam prvi put vidjela pticu u fraku. Tako sam nazivala lastavice. Bio je pun Osijek.

„Gledaj tata, ptica u fraku spava!“, pružajući dlan s uginulom lastavicom tati sva u čudu što ju nisam probudila. „Spavat će zauvijek. To je lastavica, umrla je.“, rekao je i umotao je u novinski papir. Nosio ju je do naše kuće gdje smo ju zakopali u dvorištu. Nije zaslužila da završi u kanti za smeće.

Svaki papirić, omot od čokolade, žvaka i bombona, morala sam baciti u kantu za smeće. Ako ih nije bilo, nosila sam ih u džepu dok nisam došla doma. Roditelji su nas učili da se smeće ne baca po ulici, ni žvakače gume. Jednom sam bacila žvaku na pločnik pa sam ju morala pokupiti i staviti u džep od hlača. Zalijepila se. Imala sam tamnu fleku na tom mjestu i gledala ju, živcirala se, sve dok hlače nisam iznosila. Tamnu fleku kao ove što su po trgu i korzu. Ponekad se pitam kako smo se to tako lako promijenili. Grad se voli na taj način, i na još mnogo drugih… Da, taj je trg bio lijep. U cvijeću. S malo hladovine. Poligon za dječju igru i smijeh, koji ih je štitio da ne podlete pod tramvaj. Bio je funkcionalan. Možda nije bio lijep i moderan kao ovaj novi, ali je imao smisla. Nije to nostalgija.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Često smo išli u grad, u nabavku. U Donjem gradu tada još nije bilo robne kuće pa smo išli u Namu i Super, onaj stari Super prije nego što je prvi put izgorio. Na korzu je bilo živo jer su sve trgovine radile. Radile su dvokratno. Ljudi su izlazili iz trgovina, šetali korzom, ulazili u trgovine. Ponekad je bio kao mravinjak. Uvijek je u večernjim satima bio mravinjak jer su se okupljali mladi. Bila sam premlada. Bila sam tada mala. Gledala sam kroz tramvaj koji je zvrndao čudnim zvonom, stajao, ponovno kretao, stajao,kretao. Milio kroz tu gomilu nasmijanih ljudi. Ljudi koji su se družili, razgovarali, smijali se, svirali i pjevali kod banke i IPK. Gledali se, upoznavali se, hofirali, zaljubljivali i odljubljivali, sklapali prijateljstva…

Danas su tu mobiteli. I da, društvene mreže. Svi sm spojeni i konektirani. A nikad udaljeniji jedni od drugih. U društvu smo, a ne razgovaramo jer svatko gleda u svoj mobitel brojeći lajkove virtualnih prijatelja. Dobro, tu su i neki stvarni prijatelji, ali… Imati tisuću, ma i više prijatelja… Nabijamo si anksioznost brojeći premalo lajkova. Pitam se koji je to smisao? Već sam pisala kako s tom spravicom imamo cijeli svijet na dlanu, a to ne koristimo. Ne na način na koji sam mislila da će većina koristiti… No to su samo moja razmišljanja. Svatko smisao vidi u nečemu drugom. Blagodat je isključiti se. Stišati i ostaviti taj telefon. Ne objavljivati postove, ne brojati lajkove. I družiti se uživo s ljudima koji su dragi, s kojima nam je ugodno, s kojima imamo o čemu razgovarati i smijati se. Koje pogledamo u oči i znamo kako su. S kojima razgovaramo o tome kako su i kako smo…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nekako mi se čini kao u filmu „Green book“ da je „svijet prepun usamljenih ljudi koji se boje učiniti prvi korak“. Lako je sakriti se iza profila i male spravice koja u dlan stane. Lako je skliznuti u anksioznost i depresiju dok smo zabijeni u četiri zida i promatramo tuđe živote i gledamo svoj s tako malo palčeva gore. Razlika je velika između samoće i usamljenosti. No o tome neki drugi put… Dobro je ponekad osamiti se. Naći svoj mir, napuniti baterije i živjeti sa smislom. Uživati u svakom danu, u ispijanju jutarnje kavice na terasi uz pogled ili pjev ptica ili priču vjetra. Zastati… Slušati prijatelje, djecu, roditelje, kolege. Slušati i čuti ih. Dodirivati se i grliti. Osjetiti osobu na mnogo načina… Tu leži čarolija. Tu leži smisao svega.

Odmarajte na godišnjima. Guštajte u morskim, riječnim ili šumovitim radostima. Gledat ćemo se na internetima…

Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)