12. veljače 2025.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: Stari kruh udrobljen u bijelu kavu dok dan još spava!

Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na trećoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

„Svatko je od nas briljantan na svoj način“, riječi su Gannija Francesettija, psihijatra i psihoterapeuta, čije sam iskustveno predavanje slušala ovaj vikend. I jednostavno sam željela tu malu, a tako veliku rečenicu podijeliti s vama. Oh, kad bismo tako gledali jedni druge… Očima koje gledaju ljepotu… Bilo bi lijepo kad bismo u susretu sa svakom osobom pristupali joj s poštovanjem – dali joj dignitet. I kad bismo sebi rekli: „Briljantan/a sam.“ I jednako si tako pristupali u svemu, počevši od sebe, prema sebi s ljubavlju i poštovanjem. A sve to kreće iz najranijeg doba. Iz trenutka, barem je takvo moje mišljenje, kad prvi put vlastitim očima ugledamo svijet oko sebe i počnemo komunicirati. Komuniciramo čim se pojavimo na ovome svijetu. I trebali bismo biti dobrodošli i željeni. Jer ako to nismo, a na žalost nismo uvijek, kasnije preispitujemo svoju vrijednost u svijetu i tražimo potvrdu izvana za gotovo sve što radimo… Jesmo li vrijedni nečije ljubavi? Nečije pažnje? Nečije dobrote? Nečijeg poštovanja?…. Teška tema za siječanj?

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Taj najturobniji mjesec u godini. U kojem smo odlučili promijeniti nešto u životu, krenuti na dijetu, početi vježbati svaki dan, promijeniti prehranu, naučiti nešto novo… I baš kad smo krenuli s početnim entuzijazmom, on je splasnuo i zaglavili smo jer smo umorni, jer je tako hladno, jer nam se ne da… I onda počinjemo sa samokritikom. Jer više ne znamo je li ljubav prema sebi krenuti na dijetni način ishrane kako bismo se svidjeli drugima, ali i sebi pomogli da se lakše krećemo, ili je ljubav prema sebi reći „ok, ne ide mi sad to, odgodit ću“. Bez osjećaja grižnje savijesti… Možda, samo možda, krenuti malim koracima…

Ispričat ću vam priču…

Pisala sam o svom dedi Stefanu, šaptaču konjima. Često mi dolazi u misli posljednjih nekoliko tjedana. A nije potaknuto Balaševićevim stihovima „Ratnika paorskog srca“. Možda ima veze s ljubavlju. I činjenicom da je volio konje i imao ih gotovo do zadnjega daha. Čovjek koji nije pričao nikad o onom nesretnom, velikom drugom svjetskom ratu u čiji vihor su ga gurnuli nakon okupacije Osijeka, iz njegove Retfale, na ruski front. Tog običnog retfalačkog paora poslali su na konju u bespuća Kavkaza. Jednom mi je o tome rekao kratko – dvije teške rečenice koje su opisale svu muku, jad, strah i sudbinu.

Nakon toga završio je u gestapovskom zatvoru u Dresdenu. Saznala sam to slučajno.

Imao je jako iskrivljene prste. Imam ih i ja, i moja Mama, na njega, ali njegovi su prsti bili deformirani. Za to su bile dvije priče. Onu intimnu doznala sam u studentskim danima za jednog boravka kod njega na brdu s konjima.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Sve je to život. Imao je svoje izbore u životu. I dobre i one loše. I nosio se s usponima i padovima. I bio je jednak na vrhuncu, i kad je brisao prašinu s koljena i ustajao se. Nije mnogo razmišljao što će netko reći. Bio je „crna ovca“ u obitelji. Ne znam je li i koliko je bio dobar i nježan prema sebi kad su ga svi oko njega osuđivali, brojali mu pogreške, a sve uspjehe umanjivali. Taj je čovjek, moj deda Stefan Erhardt, retfalački sin, bio najuspješniji trener kasača u Austriji, najdugovječniji trener i najdugovječniji kasač/džokej – dokaz brojni trofeji koji su ostali, priznanja, novinski isječci. Pa čak i posthumno priznanje u najprodavanijim austrijskim novinama. Zagazio je dobrano u 70-te, a mi smo išli na trkališta. Naučio me mnogim tajnama treniranja kasača. Obrađivao je njive, vozio kamione, vodio imanja – malim koracima ostvarivao je svoj san. Bio je prisutan za sebe. Vrijedan i prije slave, i nakon nje. Vrijedan. Samo on je znao kako je u njegovim cipelama. Samo on Stefan u starom pletenom puloveru kako kuha kavu i drobi nam stari kruh u dva tanjura dok se mlijeko grije na peći, a vani dan još spava… Nije važno što nosiš na sebi, nego ono što nosiš u sebi… Nijedan trofej, ni redak pohvale u novinama ne može zamijeniti trenutke koje sam provela s njim, pa i u prepirkama…

Sve ono što je u nama naše je. Sva naša iskustva, koja su samo naša, sva znanja, sve što nas je potaknulo na učenje i sve što smo naučili kroz život, sve ono što smo doživjeli. Sve smo to mi. Mi vrijedni mi, vrijedni pojedinci. I što smo toga svjesniji, jednostavniji smo. Jer ne dopusti si da ono što nosiš ili voziš bude vrijednije od tebe, da na to više paziš da ne uprljaš, potrgaš ili slupaš – da na to više paziš nego na sebe. I reci osobama oko sebe da ih voliš. Prije nego ostanu samo trenutci koji se pamte…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Vrijednost čovjeka samo postoji. Ne mjeri se ni vremenom, potrošenim na druge, ni djelima koji se čine za druge. Iako nismo usamljeni otoci na ovome svijetu, ogledamo se u odnosu sa drugima, ali ti drugi ne određuju vrijedimo li, koliko ili ne vrijedimo. Zato se pogledajmo. Pogledajmo se kao brljantna bića. S poštovanjem i ljubavlju. Dajmo to u nasljeđe mališanima koji dolaze…

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)