Ivana Erhardt Draganić: Osim izvrsnih grozdova, onih vrlo dobrih i dobrih, u vinogradu ima i kolaca…

Dok ovo pišem studenti u susjednoj zemlji zarolali su veliki prosvjed u glavnom gradu, pridružili su im se brojni građani, mnoge moje kolege novinari su na terenu i izvještavaju… Kako će prosvjed završiti, tek ćemo vidjeti, ali sigurno neću znati do završetka pisanja ove kolumne. Naši učitelji, nastavnici i profesori najavljuju štrajk. Dajem im potporu. A prije nekoliko tjedana oduševio me malac iz Osijeka na internetima. Osnovnoškolac je pravi brico, šiša i frizira vršnjake i one malo starije, od donacija koje mu ostave kupuje si opremu. Čak je bio i na tečaju da provjeri je li to pravi posao za njega, ima li talenta. Divno. A znate li zašto? Zato što to dijete uživa u tome što radi, i vidi svoju budućnost. Možda se jednoga dana i predomisli, i počne raditi nešto drugo, ali s takvim žarom, znatiželjom, interesom i prije svega s ljubavlju, sigurna sam da bilo što čega se prihvati taj će osječki osnovnoškolac uspjeti. Važna je podrška. A nju ima.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Po primarnoj struci sam profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, većinu života bila sam novinarka, a sad sam opet u klupama – studiram geštalt psihoterapiju – i čeka me uskoro praksa kao terapeuta u edukaciji. Da se vratim na školu. U školi sam radila jedino tijekom prakse koju smo imali u jednoj osnovnoj školi za vrijeme studija. I nisam bila loša, barem prema riječima moje tadašnje mentorice profesorice Marije. No, nisam se vidjela u školi. Bila sam za nešto drugo. No da se vratim na učitelje, nastavnike koji će u štrajk. I na školu. Moja mala trenutačno je imala buran tjedan s nacionalnim ispitima iz hrvatskog jezika, matematike i prirode koji su pisali učenici četvrtih razreda. Provjerava se njihovo znanje. Ti će ispiti biti ocijenjeni, ali se ocjena neće računati u prosjek. Sve to uskoro čeka učenike osmih razreda, ali ide štrajk… Djeca su anksiozna. Vijaju petice i prosjeke kao ozeblo sunce. A trebali bi vijati sebe, ono što njih ispunjava da budu jednoga dana radosni pojedinci s karijerom koju su svojim vještinama, sposobnostima i znanjem te zanimanjem izabrali. A ne što mogu s peticama ili trojkama ili dvojkama…

Sve naopako. Kako zamišljam školu za život u koju se kunemo? Zamišljam osnovnu školu kao mjesto bez ocjena, mjesto gdje djeca uče čitati, pisati, zbrajati, oduzimati, povjest, zemljopis, biologiju i kemiju i zakone fizike, i društvene poretke i religije kao mjesta ljubavi, a ne tiranije, gdje prije svega dobivaju znanja u tome kako se izraziti kao pojedinac, kako ostvariti socijalne kontakte i kako biti empatičan u svijet u kojem živimo, a najvažnije je – naučiti ih kritički promišljati. I recimo to ovako: ako im se ne sviđa Ana Karenjina kao lik iz Tolstojeva romana, da kažu zašto im se ne sviđa, nauče obrazložiti svoj stav, a da za to neće biti kažnjeni jedinicom. Naučiti djecu razmišljati i kako da na asertivan način iskomuniciraju svoje stavove, kako da poštuju sebe i poštuju druge u komunikaciji. A ne da se boje na satu i kasnije u životu da su u strahu izreći svoje mišljenje.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nastavnici ne bi dijelili ocjene, nego bi pratili svako dijete – jer budimo realni, nisu sva djeca jednako spretna i jednako vješta i s jednakim interesovanjima. Neka s lakoćom barataju s brojkama, neka s riječima, nekima će trebati više, a nekima manje za savladavanje gradiva iz određenog područja i zato ocijena od 1 do 5 nije mjerilo. Ona je samo mjesto razdora, natjecanja i anksioznosti. Zato smatram da bi bilo jako lijepo kad bi se djecu kroz osnovnoškolsko obrazovanje pratilo te zajedno s roditeljima usmjeravalo u daljnje obrazovanje – gimnazije ili srednje strukovne škole – u kojima bi se ocjenjivalo i tada bi se mjerilo ocjenama, a oni bi se natjecali s vršnjacima sličnih vještina, znanja i interesa. Da, pratilo ih se u osnovnoj školi – jesu li vješti s rukama, jesu li maštoviti i umjetnički nastrojeni, što vole – brojke ili riječi ili kemijske eksperimente, vole li kuhati, čeprkati s biljkama, kakavu imaju logiku, imaju li sluha i skladaju li, pjevaju ili sviraju ili im je lopta u nogama (dok ovo pišem prisjećam se svoje razrednice Ane Zelić, sjećam je se po dobrome, jednom ću pisati i o njoj)… Zamislite si to! I onda dobijemo matematičare, stolare, zidare, frizere, biologe, liječnike, povjesničare, nastavnike, odvjetnike…. A dobijemo ih i ovako, mislite si. Da dobijemo, ali s razlikom. Ovo dijete u mojoj idealnoj školi, bilo bi sretno u tom svom srednjoškolskom obrazovanju, sretan zanatlija ili sretan student. I jednoga dana sretan u poslu kojim se bavi. Jesu li danas svi sretni tako? Što mi dobijemo, dijete koje je možda slabije s ocjenama u osnovnoj školi, i kojemu se svi smiju i ismijavaju ga kako će biti zidar, stolar ili soboslikar ili frizer jer nema petice za gimnaziju i neće biti doktor ili doktroica jednoga dana. Pa imamo upise u strukovne škole, gdje kažu ma tu djecu ništa ne zanima, dobili smo najlošije… Čujemo li mi sebe? S druge strane, imamo djecu koja ganjaju ocjene, pa su anksiozna, imaju problema s motivacijom, budu „sjajna“ s ocjenama, pa onda jednoga dana „ništa od njih“. Što je uspjeh? Nisu uspjeh sve petice, uspjeh je sretno dijete koje će kroz školovanje proći nasmiješeno i sretno, i jednoga dana raditi isto tako svoj posao. No, kod nas je generalno sve pobrkano, pa tako i poštovanje bilo koje profesije. I zato jesam za štrajk prosvjetara. I to je generalni problem, to nepoštovanje pojedinih profesija, što u konačnici prate i male plaće. I zato svi upisuju fakultete, i onda preko veze traže posao negdje i tako sjede u nekim uredima i nesretni su, imaju plaću, kupit će auto, možda i stan i zadovoljit će se ostankom na mjestu. Možda je i to u redu. Ali meni opet na pamet pada mali osječki brico. I on može  budućnosti svojim vještim rukama zaraditi bez problema stan i automobil. A pada mi na pamet i jedna priča iz Njemačke…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Svojevremeno je mama moje prijateljice iz mladosti radila u jednoj privatnoj poliklinici, specijaliziranoj za traume glave. Vodio ju je primarijus. Mama moje prijateljice bila je spremačica, i njegovateljica prema potrebi. Čistila je operacijske sale. I bila sjajna u tome. Primarijusa je obožavala jer je kad je imao vremena razgovarao s njom, i ostalim zaposlenicima (nije bio važan status)  s poštovanjem, obraćajući joj se s gospođo, uvijek na Vi, pohvalio bi njezin rad, pitao treba li joj što. Primijetio njezin poseban trud, privatno se interesirao kako su djeca u Osijeku, kako im je u školi, godišnji je birala kad je trebala, a darovi za Božić i Uskrs zaposlenicama, od liječnica do spremačica, bio je fini parfem ili svilena marama. Jednako vrijedne s jednakim poštovanjem i bez obzira na status u klinici. I pitala je ta mama svog primarijusa: „Oprostite, ali Vi se tako lijepo ophodite prema meni, kako to? I taj skupi parfem, pa nisam ja liječnica…“ A odgovor je bio: „Gospođo M. cijelu ste godinu bili vrijedni jednako kao i liječnica, i to je mali znak pažnje za blagdan. Gledajte, nismo svi na ovome svijetu stvoreni da budemo liječnici, policajci, pekari ili njegovatelji. Vidite, da Vi ne držite tako čistom i urednom operacijsku salu, ne bih mogo u njoj operirati, ni ja ni moje kolege. Nikada nismo imali problema, a to je Vaša zasluga jer izvrsno radite svoj posao. Ili recimo ovako, bio bih gladan svako jutro da ne kupim kiflicu kod svog pekara. Volim kiflice, ali ih ne znam napraviti, nisam vješt u tome, a i nemam vremena. Zato cijenim njegov posao.“ Popričali bi oni i o vremenu, i zgodama i nezgodama. Ali to je srž onoga što želim reći. Kao društvo bismo se trebali mijenjati – na način da cijenimo  rad bilo koje vrste i da se prema svima jednako ophodimo jer su svi ljudi vrijedni pažnje, vrijedni su. Ne zato što netko ima sve petice.

Moram spomenuti i malo mudrosti moga Tate: „Kakav je to vinograd bez kolaca? Uz izvrsne grozdove, ima i onih vrlo dobrih i dobrih, a i kolci su tu…“ To je bilo kada sam došla pred njega s prvom jedinicom. A dobila sam ovo: „Učiš za sebe, ne za mamu i za mene, mi smo svoje naučili. Sad znaš jesi li učila, i jesi li se potrudila ako si učila, pa nije bilo dovoljno.“ Uvijek sam imala potrporu, mojih dvoje, i to je važno da djeca imaju – potporu svojih roditelja – daih vide i da ih slušaju. Simpatičan je taj moj Tata, veli on meni jednom prije mnogo godina, radila sam u Zagrebu u jednim dnevnim novinama: “Znaš što sam radio danas? Čistio sam nešto u podrumu i našao tvoje bilježnice i knjige iz srednje škole. I znaš malo sam se i nasmijao. A onda sam našao jednu bilježnicu. Vrijeme mi je proletjelo, pa ti dijete moraš taj roman objaviti…“ E, to je Tata. Strepit će oni, roditelji, nad svojom djecom – kako će ako neće biti sve petice. Ali u konačnici, vjerujem da je tako, podupiru svoju djecu u njihovim snovima, ne liječe svoje neispunjene želje na njiima. Barem bi tako trebalo biti, zapravo bilo bi lijepo da je tako. Bila bi lijepa i ona moja zamišljena hrvatska osnovna škola. A, možda, nikad se ne zna… Vjerujem u čuda…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)