Ivana Erhardt Draganić: “Sreća je kad svaki dan želimo ono što imamo”

Kiša je stala. Izazvala je poplave. Koliko je moćna ta jedna mala kap kad se udruži drugim malim kapima. Pokazala nam je silinu prirode. Ovih dana gledajući potopljena mjesta vratile su mi se slike razorne poplave u Cvelferiji kada je u Rajevom Selu pukao nasip i ljudima u nekoliko sati promijenila živote naglavačke. Izbacila ih iz sigurnosti. Oduzela im gotovo sve što su godinama stjecali. Bila sam promatrač. Kao novinarka koja je izvještavala s terena, i sudjelovala u evakuaciji ljudi i životinja i spašavanju onoga što se spasiti da. Nisam ništa izgubila, ali sam na svojoj koži osjetila svu nemoć i jad tih ljudi. Osjećala sam se nemoćno gledajući njihove suze, a mogla sam ih samo saslušati i njihove priče poslati u svijet. Mogla sam izvještavati. I truditi se u svom poslu prenijeti svu tu tragediju i emociju kako bi im se pomoglo što brže, što hitnije… To je bila moja želja…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Stiže proljeće. Zelene se grane drveća koje gledam s prozora dok ovo pišem. Započinje novi ciklus. Za prirodu, a možda i za nas. Prošli tjedan morala sam donijeti tešku odluku – uspavati mačka Mališu koji je ovo ljeto trebao napuniti 13. godinu. Džombu nježnosti i ljubavi. Mališanca-plišanca. Velikog tigrića koji je još kao beba ušao u moj život. Veterinar Hrvoje ga je tada spasio, iako su prognoze bile slabašne. A do prije nekoliko dana mi je priopćio strašnu vijest o sarkomu na lubanji te me poslao kući da se oprostimo uz riječi: „Znaš da ćeš tako spriječiti da se pati. On se i sad već jako pati.“. Kvrga na glavi nije bila apces od kanđe drugih mačaka zadobiven u igri. Bilo je ono nešto od čega većina nas strahuje. Dijagnoze koja oduzima. Oprostili smo se Mališa i ja. I bila sam uz njega sve dok nije zauvijek zaspao, gledajući te njegove lijepe šare koje su potapale moje suze.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tuga se začahuri. U grlu stoje zaglavljene sve neizgovorene riječi. I stoje. Stoje predugo i previše pritišću jer nisam odžalovala jednu prekrasnu ženu, prijateljicu. Nisam joj uspjela reći prije nego je napustila ovaj svijet: koliko mi znači, koliko je prekrasna, zašto ju volim, da ju ne bude strah. Da budem samo uz nju ako joj je to bilo potrebno, i da šutim, i da ju grlim. I da vjerujem da ćemo se sresti opet u nekom drugom životu, da ćemo se prepoznati – jer duše koje su si suđene uvijek se prepoznaju… To je bila moja želja…

Bila je prekrasna žena koja je unosila svjetlost i radost, unatoč boli koju je nosila, u živote ljudi koje je dotaknula svojim bivanjem. I krenula je kap po kap suza, i iz grla sve neizgovorene riječi, i svijest o tome da je ona imala pravo birati kako želi da je se sjećam i da je dobila od mene ono što je trebala. Da u tim trenutcima nisam mogla dati više jer to nije tražila. Znam da zna da ju volim. I sjećam je se bez tuge, sjećam je se s radosti svih naših zajedničkih trenutaka. To je bila njezina želja…

Imamo mnogo želja u životu. Neke se ostvare, a neke ne. Ali i ako se ne ostvare, bilo bi lijepo da ne budemo nesretni zbog toga. Parafrazirat ću jednog sveca: „Sreća je kada svaki dan želimo ono što već imamo“. A kad pogledamo, zaista imamo mnogo toga na čemu smo zahvalni kad dan tone u san.

Kiše će stati, sunce će buditi nas kao i ovo proljeće. A ono što možemo je cijeniti sve osobe koje su prisutne u našim životima. Govoriti im i pokazivati svoju zahvalnost i ljubav. Njegujuće je to za ljude i za nas same. Sjetite se samo neugledne gusjenice, začahurene. A iz te neugledne čahure izlazi prekrasno stvorenje – leptir – u svim svojim bojama, u krhkosti, nježnosti, raskoši i s golemom snagom koja je potrebna da izađe iz čahure, poleti i unese radost i svrhu u ovaj svijet.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gledajte i slušajte srcem jer samo tako se istinski vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)