Ivana Erhardt Draganić: Dozvoli si da se pokažeš, jer ono što nosiš unutar sebe – ljepota je koju posjeduješ

Zagazili smo u pravo ljeto iako ono kalendarski još nije počelo. Visoke temperature, i već svi čekaju zimu, koja je bila ove godine hladna, tmurna, bez sunca – onako melankolična i depresivna. S dužim danima, s toplinom sunca, krenuli su vedri sati svakoga dana. I kiše koje su oprale i peru ceste, nogostupe, parkove, ulice, terase i dvorišta osječka, lakše je podnijeti jer iza njih dolazi vedrina i toplina. Opisujem vrijeme kao da opisujem ljudsko biće. Opisujemo kućne ljubimce kao namćoraste, blesaste, smiješne, radosne, tužne. Automobile kao prpošne i divlje, kuće i stanove, kao tople i njegujuće… Mogla bih tako u nedogled. A što je s nama?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Opet sam gledala neki film. Obožavam filmove, knjige i glazbu, slike i kazališne predstave. Svu umjetnost koja odvodi u neki drugi svijet, u svijet nečije realnosti, i budi emocije. Mogu se poistovijetiti, mogu razmišljati o iskustvima koja nisu ni slična mojima, mogu razvijati maštu, mogu raditi na razumijevanju, i mogu dopustiti da me dotakne emocija. Da me razgali ili rasplače… Jednako kao i ljudi. I uvijek ljudi stoje iza svega. Oni su ti koji stvaraju i kreiraju (sinonimi), koji ogoljavaju svoju dušu, emocije i srce. Iz srca se može dotaknuti drugo srce. Mislim tako…

Da, što je s nama?

Liam, umjetnik u filmu Posthumno, kaže kako se tijekom života divimo veličini, a ne sreći. Promatramo ljude koji su „posebni“ i divimo se njihovim postignućima, a ne tome koliko su sretni u životu. I dodaje kako se zbog toga svi nastoje svidjeti svima. A da zapravo, to nije važno – svima se svidjeti. „To nije važno. Važno je osjećati.“. Mudar je taj umjetnik Liam, kojemu je glas dao scenarist. A da bismo se svidjeli svima, udaljavamo se od onoga što mi jesmo. Udaljavamo se od vlastitih emocija. Ne govorimo kako se osjećamo, da bismo se svidjeli, ne govorimo što volimo, kako bismo se svidjeli, ne govorimo koje su naše stvarne potrebe, kako bismo se svidjeli, ne govorimo što nam se ne sviđa ili nam ne odgovara u ponašanju drugih prema nama…, sve kako bismo se svidjeli. U ovom svijetu koji je brz, koji je individualistički, natjecateljski, u kojem svi žele biti posebni i uspješni, po nečemu veliki. U kojemu se život provede tragajući i čekajući, kad dođe ljeto onda ću, kad promijenim posao, onda ću, kad dođe zima, onda ću, kad nađem pravu osobu, onda ću,… A što je sa sada? I što je sa srećom?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I tako lažemo drugima, i lažemo sebi. Lažem drugima i lažem sebi. Najstrašnije je lagati samoga sebe. Bila sam na vrhu planine, na vrhuncima, i u podnožju, nekad sam se penjala, a nekad sam silazila ili padala. I kad sam bila dolje i gore, bila sam jednaka. Moj dojam sreće – ne treba ti uvijek pogled s vrhunca na svijet oko sebe. I u dolini je pogled prekrasan, i dok se penješ, ali i kad padaš… Stvar je perspektive iz koje promatraš svijet oko sebe. Zašto je tako strašno priznati sebe. Iz želje da nećemo biti posebni? Svatko je od nas poseban na svoj način, ili ako nije, ima potencijal to biti. Barem si to možemo priznati. Vrijedni smo. Postajemo vrijedni u trenutku prvog udaha na ovome svijetu. I što nas to goni da odustajemo od sebe? Mnogo toga. A priznanje da nas je strah, početak je procesa vraćanja sebi. Strah da takvi kakvi jesmo nećemo biti dovoljni, ili ćemo biti previše, i neće nas svi voljeti. I tu upadamo u zamku. Svatko je od nas različit, i u toj različitosti poseban. Ne mora svatko od nas biti velik čovjek. I što znači biti veliki čovjek? Svatko od nas na tu veličinu gleda iz vlastite perspektive. A uistinu velik čovjek, za mene je onaj autentičan, onaj kojega „ne pere ego“, onaj uz kojega se ljudi osjećaju dobro. On zna kakav je, i nema potrebu dokazivati to. Kad napišem i kažem čovjek, mislim i na ženu i na muškarca, da ne bude zabune. I žena je čovjek. A čovjek je ljudsko biće, čija su množina ljudi.

I tako igramo uloge u predstavi našeg života, uloge koje su daleko od nas. Jer iako komuniciramo, najmanje komuniciramo. Kad si zadnji put iskreno odgovorio/la na pitanje „kako si?“. Taj odgovor daje odgovor na to kako komuniciraš. Kako komuniciram. I što je loše u tome da osjećam… Možda nam je osjećanje potrebno u ovom svijetu brzine, individualnosti, da ne nabrajam što sam gore već navela, svijetu koji generira površnost. Zanima ga onaj dio što se vidi. Nema vremena za dubine. A dubine smo mi, dubina sam ja. Ako osjećam, pokazujem svoju ranjivost, što je loše i toliko strašno u toj ranjivosti. Sposobnost biti ranjiv i pokazati ranjivost velika je hrabrost i snaga. I da, što je loše u tome da te netko čeka doma, da se imaš kome vratiti na kraju dana? Važno je da je taj koji te doma čeka – tvoj najveći obožavatelj (parafraziram Liama, umjetnika, neuhvatljivog i slobodnog, koji novinarki koja mu se svidjela – a sviđanje je uzajamno, pokušava objasniti osjećaje u ovom brzom svijetu, u gradu umjetnosti, slobode i različitosti, u kojemu su se oboje našli, izgubivši se u nastojanju da budu shvaćeni i prihvaćeni od drugih, od većine. Našli su se u razumijevanju jedno drugoga, u poštovanju, i u podršci, slobodni biti ono što uistinu jesu.), i da je obratno.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Dozvoli si da se pokažeš, jer ono što nosiš u sebi – najveća je ljepota koju posjeduješ.

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem najbolje vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)