Ivana Erhardt Draganić: S 13 sam čitala Tolstoja i zavoljela Levina, sa 16 i pol sam se ljubila i projektirala obiteljsku kuću

Sve je u nama, cijeli Svemir. Sve odgovore na sva pitanja, nosimo unutar sebe. Samo ih treba pronaći. Treba umiriti um i srce, i odgovor će stići. Pomaže meditacija. Točnije, samo disanje. Kad se fokusiramo na duboki udisaj, potom na izdisaj koji traje duže nego udisaj, postupno ćemo umiriti um. Misli koje nas „opsjedaju“, recimo to tako, nestat će. Volim to mjesto, nazivam ga „osluškivanja duše“ ili srca. Tu su smješteni svi odgovori. To je lijepo i ugodno mjesto, brutalno iskreno mjesto, a kao takvo ponekad je možda i malo neugodno. Mjesto iz kojega izviru duboke emocije. Koje pustimo. I sve razumijemo. Mjesto samospoznaje. Za taj razgovor sa svojom dušom ponekad je dovoljno i do pet minuta u danu. Nakon toga… Nakon toga imam mir. Svi težimo tom miru. Kako do njega doći? Sigurno ne izvanjskim podražajima, kao ni što sreću ni ljubav ne treba tražiti izvana. Neće oni doći i pokucati nam na vrata. On se nalazi u nama, kao i ljubav, kao i sreća. E sad… To je življenje u sada i ovdje s razumijevanjem da ono što je bilo u prošlosti ostaje tamo, ne može se vratiti, i da ne moramo ponavljati neke ustaljene, po nas loše obrasce ponašanja, odnosno da možemo izabrati kako da na slične situacije reagiramo drugačije u „sada i ovdje“. Zato je „povijest učiteljica života“. S druge strane briga oko budućnosti koja izaziva različite vrste strahova, sasvim je suluda. Okej. Svi planiramo, od onog jednostavnog što ćemo sutra skuhati za ručak ili što nas sve čeka da obavimo na poslu, ali imati strah od sutrašnjice, ne omogućava nam ljepotu življenja. Što ako se dogodi ovo, što ako se dogodi ono?… Mučenje. Um nas muči. Tada je dobro malo prodisati.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Sve je puni krug, sve je cjelina i sve je ciklus. Recimo to ovako, svi imamo neki cilj. Kad ga odredimo, počinjemo putovanje prema tom cilju. Može biti studiranje. Želim biti nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti, i prenositi ljubav prema književnosti i lijepom izražavanju. Prvi je korak upisivanje fakulteta, učenje, proučavanje, a cilj je diploma i ulazak u učionicu pred učenike. Do toga je relativno dug put. Može biti takav da zabijete nos u knjige i zagrijete stolicu te protrčite kroz studij (moj je tata znao govoriti „pamet i znatiželja ne završavaju fakultet, guzica završava fakultet“ u trenucima kad sam zapela), a da niste doživjeli ljepotu književnih likova, otkrivali strasti pisaca, povijest latiničnoga pisma na našem području, frustracije nerazumijevanja suvremene poezije ili fascinacije savladavanja gramatike…Ili se samo izgubili u tim djelima, i živjeli na trenutke živote likova… U tome se krije ljepota putovanja pa kad dođete do cilja osjećate se zadovoljno, ispunjeno. A ne da dođete do cilja i pitate se „što sad?“. Jer je zadovoljstvo nestalo. Primijenit ću sad to na život kao ciklus koji počinje rođenjem, što je cilj: smrt? Je li uistinu cilj života smrt? Želimo li što prije ispuniti svaki cilj pod svaku cijenu ili uživati u tom putovanju do cilja? Biti svjesni u sada i ovdje, ili do cilja lebdjeti u prošlosti koja je već sada ili u strahovima od budućnosti? Putujemo, skupljamo iskustva, trenutke. I kad dođemo do cilja možemo biti zadovoljni ili žaliti se: „nisam stigla ovo ili ono, suočiti se s činjenicom da nismo živjeli kako smo željeli“… Mama moje prijateljice, koje se sjećam kao feš zagrebačke gospođe, mudre, vesele, s njegovanim rukama, rekla joj je, parafraziram: „Kad dođeš do kraja puta, imaš samo trenutke kojih se sjećaš. Skupljaj trenutke kroz život.“. A može se dogoditi da neke ciljeve u životu ne ispunimo. Što tada? Živjeti zbog toga nezadovoljno ili prihvatiti i ići dalje. To su oni izbori o kojima sam pisala prošli put.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Bilo je ljeto kad sam navršavala 13 godina. Pubertet je krenuo. Tvrdoglavost, prgavost. Nisam udarala kontru roditeljima i bila „loša djevojka“, što god pod time mislili. Nisam otišla u tom smjeru negativnog isticanja. Katarina i Branko su puno razgovarali sa mnom, bili su dobri roditelji i još uvijek su. Imali su razumijevanja, strpljenja, ali i jasno definiranu granicu gdje prestaje roditelj-prijatelj i gdje je roditelj-autoritet (nazovimo to tako). Zapravo, gradili su sa mnom odnos povjerenja. I na tome sam im zahvalna. I tako kao 13-ogodišnja djevojčica umjesto jurcanja za simpatijama, što je prirodno u toj dobi kad te zvizne nalet hormona, gutala sam slova klasika ruske književnosti u vrtu u Donjem gradu. Iz mamnine biblioteke to sam ljeto izvlačila jednu po jednu Tolstojevu knjigu. Sabrana djela bila su poslagana na njezinim policama, u pastelnim omotima s njegovim portretom. Ime Lav, pa kako mi je to bilo zanimljivo i uzbudljivo. Omoti su mjestimice bili pohabani od čitanja, no nijedan list nije imao fusnotu ispisanu na marginama, niti podcrtane riječi, ni rečenice. Gutala sam knjigu za knjigom tog sparnog ljeta i mamin sok od bazge, pa sok od mrkve, pa višnje s mnogo leda. Čitala sam čak i „Rat i mir“, ali sam u tom prvom naletu preskakala dijelove o ratu. Uronila sam u taj svijet carske Rusije, u vrijeme, u prostore, u balove, u njihove odnose, u vrijednosti. Imala sam 13 godina, s hormonima koji su se uljuljkivali u mir kad bih otvorila stranice tih nepreglednih, zanimljivih priča. Voljela sam „Djetinjstvo, dječaštvo, mladost“. Ne znam zašto me se dojmila. Vjerojatno i zbog vlastita odrastanja, ali ono što sam mogla i što sam tada činila jest da sam rekonstruirala način njihova života „u sada i ovdje“. I sve mi je bilo fascinantno. Možda nisam sve kužila, ali sam uživala. Istovremeno sam crtala olovkom, ugljenom, masnim bojicama, temperama. Nedavno sam pronašla mapu svojih crteža. I iz ove perspektive, poprilično sam se iznenadila jer to nije bilo nimalo loše za jednu tinejdžericu. Ali od svega sam najviše voljela zanimljive kuće i zgrade, i zelenu brežuljkastu Sloveniju, i svježinu borove šume koja izranja iz jutarnje izmaglice na Semmeringu dok se vlak sprema za nastavak putovanja do dede Stefana na njegove pašnjake u Austriji.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Što sam voljela kuće… Zamišljala sam prostore, kako ljudi u njima žive i što sve rade. I moj je cilj bio jednoga dana projektirati domove, stambene zgrade, škole i sve druge prostore u kojima će ljudi biti sretni. S 13 godina imala sam cilj, a pojavila se i simpatija. Prvu simpatiju koju sam samo gledala kad nisam nosom bila zabijena u literaturu i maštom negdje na balu u Petrogradu ili Moskvi s Tolstojevim junacima, koji plešu i ručaju oko ponoći dok ih obavija polarna noć. Čitala sam tog Rusa i zavoljela njegovog Levina. Levina koji je bio jednostavan i dobar, prekrasan u toj svojoj jednostavnosti. I sanjala o arhitekturi. I polako koračala tim putem. Dvije godine poslije bila sam u osječkoj Građi gdje sam učila tehničko crtanje, nacrtnu geometriju, prvi put sam istinski zavoljela književnost. Do 18. godine u školi sam projektirala prvo obiteljsku kuću, na praksi interijer kafića, u četvrtom razredu i osmerokatinicu, sa 16 i pol godina otkrila sam čari ljubljenja. Imao je plave oči i puno se smijao, taj prvi dečko. Bilo je kratko, mladenački slatko i nevino. Sjećam se kratke školske prakse kad smo u grupama zidali sve vrste zidova, stupova i dimnjaka. Sazidamo, nastavnik prođe pred kraj dana, da ocjenu i sazidano šutne nogom i sruši. Mi ostružemo cigle, složimo ih, sve pometemo i sutradan sve ponovno uz pitanje: „Zašto zidamo? Nismo mi zidari, mi smo budući arhitekti…“ Nastavnik: „Zato da kad dođete na gradilište obići građevinu koju ste projektirali, usporedite projekt sa stanjem na terenu (čitaj: zdove iz nacrta s onima koji su izgrađeni), da znate kako izgleda. Da ti netko ne podvali zid na kant na mjestu gdje stoji nosivi zid! Jel’ vam sad sve jasno?!“. I zaškica nas onako iskosa podižući obrvu i ispuštajući zvuk MhMhhh… Sa svojim naočalama i nonšalantnom nezainteresiranošću za naše adolescentske mušice. Taj me nastavnik podsjećao na Harrisona Forda. Ali sve je imalo smisla i koliko god da smo zidali, teglili cigle, miješali mort od kojeg su mi jagodice na prstima bile isječene kao da sam ih zarezivala žiletom, zidali smo pedantno, pod vaservagom, pjevajući, šaleći se, rušili, čistili i tako iz dana u dan uz smijeh. I sve je bilo kako treba. Povlačila sam crte na hameru satima, danima, mjesecima, nekada bih dočekala jutro, a linije su titrale pred očima, i nije mi bilo teško… Uživala sam u stvaranju. Kako sam povlačila crte na tom tvrdom papiru, tako sam i u životu. No s 19 godina cilj je bio sve dalje. Zbog izvanjskih okolnosti. I tu je trebalo praviti izbor, pisala sam vam o tome. S 20 godina ponovno sam zaronila u književnosti. Trebalo je izabrati u situaciji na koju nisam mogla utjecati. Kad sve sagledam iz današnje perspektive, put je zapravo bio dobar i uživala sam. Pisala sam kao novinarka, surađivala s ljudima i na neki način radila dobro. Toliko je prekrasnih trenutaka zapisano u mom novinarstvu. I onih teških, kojih se opet sjećam s dozom poniznosti da sam pomogla iako sam se tada osjećala počesto i bespomoćnom… I sad kad gledam unatrag, tražim te ciljeve, ali kao da su mutni. Zapravo više je to bio užitak kreiranja iz ljubavi prema pozivu, svaka je priča imala cilj, svaki dan je imao cilj, ali o tome nisam na taj način razmišljala. Samo sam živjela.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I sad sjedim ispred računala i osmjeh mi titra na usnama, osjećam se bogato i ispunjeno. Nisam odustala od ciljeva, ali uživam u putovanju, u svakom danu što donese i zahvalna sam. I vjerujem, iz onog mira unutar sebe, da sam uvijek gdje trebam biti. I kad je teško. Pogotovo kad je teško. Učim o sebi, možda sada više nego prije. Možda sada puno svjesnije. Puno toga sam o ovih pola stoljeća o sebi naučila.

Mir, ljubav i sreću nitko nam ne može oduzeti jer smo to mi. Sve izvana je tuđe, ne naše, ali možemo naučiti plesati jer život je čudesan ples. Kroz koji se svojom autentičnošću susrećemo s drugim ljudima i kreiramo svoj put. Ponekad je najteže opustiti se i plesati. Vrijedi pokušati…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

* Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam *